Predsjedništvo Hrvatske glazbene unije objavilo je priopćenje kojim se osvrnulo na odluku Ministarstvo financija da PDV na ulaznice za koncerte ostane 25% umjesto da se izjednači s onim za kino ulaznice, te da iznosi 5 posto.
Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
“Predsjedništvo Hrvatske glazbene unije zahvaljuje Ministarstvu kulture RH što je, nakon razmatranja iznesenih argumenata, odlučilo uputiti Vladi RH prijedlog da se PDV na ulaznice za koncerte izjednači s onim za kino ulaznice, te da iznosi 5%.
Također zahvaljujemo svim onim saborskim zastupnicima koji su, nakon sastanaka s glazbenicima i organizatorima koncerata, obećali podržati takav prijedlog, nakon što ga Ministarstvo kulture uputi u saborsku proceduru.
Na žalost, očito je da kulturnom politikom ove zemlje ne upravlja za to nadležno ministarstvo već Ministarstvo financija, koje je već tijekom procedure Vladinog međuresornog usuglašavanja izbacilo prijedlog Ministarstva kulture iz konačnog teksta nacrta prijedloga novog Zakona o PDV-u, tako da isti nije došao čak ni do Vlade RH, a slijedom toga niti do Sabora, kao najvišeg zakonodavnog tijela u državi.
Da je prijedlog Ministarstva kulture odbijen nakon ozbiljne rasprave, u koju bi bile uključene osobe koje o toj problematici ponešto znaju, da se pritom pri odbijanju prijedloga baratalo konkretnim brojkama, a ne površnim utiscima baziranim na senzacionalističkim novinskim naslovima i kuloarskim tračevima o enormnim zaradama glazbenika na koncertima, prihvatili bismo argumente ‘druge strane’.
Ovako, kada jedno (u ovom času očito najmoćnije) državno ministarstvo, bez ikakve analize, detaljnog izračuna, ili bilo kakve ozbiljne i stručne rasprave, paušalno procjeni da bi (citat obrazloženja) “smanjenje stope poreza na dodanu vrijednost s 25% na 5% za navedene ulaznice uzrokovalo nedoumice kod poreznih obveznika i poreznog nadzora, pospješilo poreznu evaziju i utjecalo na povećanje troškova ubiranja poreza, te bi time došlo do smanjenja prihoda državnog proračuna“, onda se zaista svi zajedno moramo iskreno zabrinuti zbog načina na koji se u našoj zemlji donose odluke.
Niti jedna jedina konstatacija iz navedenog obrazloženja nije točna, ili barem nije empirijski dokazana, a procjena da bi smanjenje PDV-a izazvalo ‘nedoumice’ kod poreznog nadzora je čak i uvredljiva za one koji taj nadzor provode. Uostalom, s potpuno istim obrazloženjem moglo se odbiti i povlaštenu stopu od 5% PDV-a na knjige i kino ulaznice, ili 10% na turističke usluge, da ne govorimo o nultoj stopi PDV-a koja se primjenjuje na koncerte, kada ih organiziraju povlašteni ‘paradržavni’ organizatori. Što tek reći o tvrdnji da bi niži PDV povećao poreznu evaziju, kada je čak i nama, kao ekonomskim laicima, poznata notorna činjenica da porezna evazija uvijek raste proporcionalno s poreznom presijom.
Što se tiče procjene Ministarstva da bi uvođenjem niže stope došlo do smanjenja prihoda državnog proračuna, napominjemo da se, prema grubim analizama baziranim na podacima prikupljenim od naših članova i organizatora koncerata, broj koncerata domaćih glazbenika u Hrvatskoj samo u protekle dvije godine smanjio za više od 50%.
Uvjereni smo da Ministarstvo financija uopće nije svjesno tog krajnje negativnog trenda. Realno su prihodi od koncertne djelatnosti zaista kap u moru državnog proračuna, daleko ispod razine statističke pogreške, tako da Ministarstvo na prihodima proračuna sigurno ne bi uočilo čak niti da se u protekloj godini u Hrvatskoj nije održao niti jedan jedini koncert.
U takvim okolnostima obrazloženje Ministarstva financija kojim je odbijen prijedlog Ministarstva kulture definitivno nije bazirano na ozbiljnim analizama, iz kojih bi bilo vidljivo, primjerice, koliko je zbog drastičnog pada broja koncerata pao prihod proračuna iz tog izvora u prošloj ili pretprošloj godini, odnosno na projekcijama kako će se na proračunske prihode u idućim godinjama odraziti (sigurni) daljni pad u toj gospodarskoj djelatnosti.
Naime, činjenice govore da naši članovi odustaju od organizacije koncerata, posebno onih u većim dvoranama, jer je uz postojeće troškove rizik za organizatore jednostavno prevelik. A taj rizik, kada su domaći koncerti u pitanju, izravno snose upravo hrvatski glazbenici.
Za razliku od naših članova, kojima je Hrvatska matično, a mnogima i jedino tržište, organizatori stranih koncerata imaju vrlo jednostavno rješenje, koje su već i najavili – preselit će sve koncerte u Sloveniju ili Srbiju, gdje su odavno uvedene povlaštene stope PDV-a za ulaznice, i to tri puta niže od stope propisane u Hrvatskoj.
A kad nema koncerata nema ni prihoda za proračun, ni od ulaznica, ali ni od svih pratećih djelatnosti. Općepoznata je činjenica da su uz koncerte izravno vezane brojne druge poslovne djelatnosti, koje plaćaju PDV po stopi od 25%. Ako koncerta nema, onda je neaktivan cijeli taj lanac ponude dobara i usluga – od najma dvorana, agencija za prodaju ulaznica, reklamnih agencija, plaćenih radijskih i TV reklama, tiskanja plakata i plakatiranja, najma ozvučenja i rasvjete, prijevoza opreme i osoblja, redarske službe, ugostiteljstva, pa do honorara (i poreza na honorare) pratećih glazbenika, scenskih tehničara, režisera zvuka i rasvjete, tonskih i video snimatelja…. deseci, pa i stotine ljudi uključeno je u lanac započet onog časa kada netko odluči organizirati koncert, a iz sinergije svih tih poslovnih aktivnosti u konačnici se generira prihod za državni proračun.
Upravo razumijevajući taj multiplikativni efekt, i njegovu korist za punjenje proračuna, gotovo sve države EU, i sve države u našem okruženju, uvele su povlaštene stope na ulaznice za koncerte. Logika je jednostavna – što više koncerata, to više poslovnih aktivnosti koje pune proračun.
Da se to jako dobro razumije u Europskoj uniji govori i činjenica da EU direktiva predviđa vrlo ograničen broj dobara i usluga na koje je moguće uvesti povlaštenu stopu PDV-a, a među tim rijetkim izuzecima od opće stope predviđeno je, između ostalog, da se povlaštena stopa može uvesti za (citat iz direktive) “admission to shows, theatres, circuses, fairs, amusement parks, concerts, museums, zoos, cinemas, exhibitions and similar cultural events and facilities“.
Postavlja se pitanje po kojim je kriterijima odlučeno da se, s cijele te liste, samo za kino ulaznice uvede povlaštena stopa PDV-a, kada se zna da je proizvodnja filmova u Hrvatskoj gotovo u cijelosti ovisna o raznim oblicima budžetiranja, pa kao tržišno orjentirana filmska industrija gotovo i ne postoji.
Koja je to logika po kojoj se povlaštenom poreznom stopom štiti interes uvoznika i distributera stranih filmova, a odbija se štititi glazba kao, tržišno vrlo konkurentan, vlastiti ‘kreativni proizvod’?
Hrvatska glazbena unija ima preko 5.000 članova, većina njih su profesionalci koji žive isključivo od glazbe, a to je puno više ljudi nego što je zaposleno u bilo kojem hrvatskom brodogradilištu.
Na žalost, društveni i medijski interes za našu djelatnost najčešće se svodi na senzacionalističke članke, osobito česte oko Nove godine, kad se glazbenike proziva po novinama zbog navodnih (i prenapuhanih) ‘enormnih’ zarada, ne uzimajući pritom u obzir činjenicu da se radi o bruto iznosima, od kojih se pokrivaju troškovi, isplaćuje ‘plaća’ najmanje desetak ljudi, a na kraju još i porez državi. Čak i takve (medijski iskonstruirane) svote su daleko od, primjerice, mjesečnih plaća osrednjih nogometaša koji za život zarađuju u jednoj neprofitnoj udruzi.
Za razliku od te udruge, i mnogih drugih poslovnih i društvenih djelatnosti koje ovo društvo pomaže i potiče sredstvima iz proračuna, naša je djelatnost ovisna isključivo i samo o sebi.
Svaki naš istaknuti član, ili grupa, izvjesi svoj plakat, pa onda ovisi isključivo o tome koliko će ljudi u oštroj, globalnoj tržišnoj konkurenciji kupiti ulaznicu baš za njegov koncert.
U situaciji kada je prodaja nosača zvuka potpuno poražena u sudaru s nelegalnim korištenjem glazbe na internetu, kada je organizacija koncerata postala toliko rizična da čak i rasprodana zagrebačka Arena jedva pokriva ukupne troškove koncerta, a nerasprodana generira ogroman gubitak, kada su sponzori u takvim poslovnim teškoćama da drastično režu sredstva namjenjena promotivnim djelatnostima, i kada se, u krizi, u kućnom budžetu prvo režu ‘nepotrebni’ troškovi namjenjeni kulturi i zabavi – sve u svemu kada je čitava jedna djelatnost dovedena do ruba egzistencije – očekujemo da država ozbiljno snimi situaciju i razmotri mjere koje će pomoći da se koncertna djelatnost, i svi u lancu koji od nje žive, barem održi na životu do nekih sretnijih vremena.
Svaki naš istaknuti član u stvari je mali (a u hrvatskim uvjetima možda i srednji) poduzetnik, koji je krenuo ni iz čega, sam uložio svoj rad, novac i talent u nešto što je na kraju postalo kreativni proizvod, koji je našao svoje tržište, i dovoljno kupaca da proizvod bude uspješan.
Svaki taj uspješni glazbeni poduzetnik u prosjeku izravno zapošljava najmanje desetak ljudi, i osigurava egzistenciju njima i njihovim obiteljima.
Neizravno, glazbenik/poduzetnik hrani čitav jedan gospodarski sektor, koji se u EU naziva ‘kreativnom industrijom’, a kod nas se još uvijek tretira kao nekakva usputna zabava, od nikakvog društvenog interesa, osim eventualno kada treba privlačiti glasače na izborima.
Za razliku od Hrvatske, u Europskoj uniji upravo je toj ‘kreativnoj’ industriji posvećena posebna pažnja u srednjoročnom planu razvoja EU, te su predviđene brojne poticajne mjere i fondovi kojima bi se toj industriji osigurao rast, i konkurentnost na globalnoj razini.
Bilo bi logično i da naša država, odnosno Ministarstvo financija, konačno shvati da je pojavljivanje u javnosti nekog plakata, s imenom nekog izvođača, početak jednog ozbiljnog poslovnog poduhvata i procesa na kojem će, uz glazbenike, brojne prateće djelatnosti ostvariti prihod, i u konačnici platiti PDV od 25%. Ako je rizik prevelik, kao što je sada, pa se koncerti ne organiziraju, nema niti cijelog lanca usluga, koji radi i ostvaruje prihod, pa onda nema ni ‘dodatne vrijednosti’ za proračun, jer i 5% i 25% posto od ničega je nula.
Ta je naša ‘kreativna industrija’, između ostalog, barem što se glazbe tiče, u ovom času značajan izvoznik, prvenstveno u zemlje regije.
Takvu našu vodeću tržišnu poziciju u regiji jednostavno nije moguće održati, ukoliko je u Hrvatskoj tri puta viša stopa PDV-a na ulaznice za koncerte od one u, primjerice, Srbiji ili Sloveniji, kao što je sada slučaj.
Ako u našoj matičnoj državi nema koncerata – koji su u sadašnjim okolnostima, nakon propasti klasične diskografije, postali najvažnija gospodarska djelatnost u glazbenoj ‘kreativnoj industriji’ – ako smo nekonkurentni u odnosu na naše okruženje, onda nema ni novog razvoja, ni novih investicija, a onda ni novih ‘proizvoda’, odnosno glazbenika koji bi u bliskoj budućnosti trebali održati tu našu vodeću ulogu u regiji, položaj koji smo stekli teškim i dugogodišnjim radom i privatnim investicijama, bez ikakve pomoći ili potpore hrvatske države.
Utoliko bi Ministarstvo financija trebalo uzeti u obzir puno širu sliku od (zaista minimalnog) proračunskog prihoda koji se ostvaruje iz koncertne djelatnosti. U pitanju je egzistencija nekoliko tisuća ljudi koji se trenutno sami snalaze na tržištu, a ako ostanu bez posla i prihoda postati će još jedan problem koji će morati rješavati država.
Iz pozicije proračuna de facto je posve svejedno je li PDV na ulaznice za koncerte 5% ili 25%, u čitavom lancu poslovnih aktivnosti koje jedan koncert pokreće u oba se slučaja radi o posve zanemarivoj, pa čak i nezamjetnoj stavci u državnom proračunu, ali je razlika između 5% i 25% ogromna za one koji moraju preuzeti poslovni rizik – tiskati i zaljepiti plakate, unajmiti dvoranu, unajmiti razglas i ozvučenje, i tako redom… i početi prodavati ulaznice.
Bojimo se da će krajnji efekt ovakvog odnosa države prema hrvatskoj glazbi i glazbenicima u konačnici rezultirati jednakim rezultatom kao svojedobno uvođenje trošarina na mala plovila, koja su proizvodili brojni mali domaći brodograditelji – danas više nema ni tih brodograditelja, niti radnih mjesta, a ni prihoda za proračun.
Pomireni smo s time da nam nitko ne daje poticaje, kakve dobivaju druge izvozno orijentirane grane gospodarstva, niti možemo računati na proračunska sredstva za pokrivanje gubitaka u poslovanju, iako smo kao industrija odgovorni za egzistenciju nekoliko tisuća ljudi i obitelji, ali očekujemo barem da se ozbiljno, a ne ovako paušalno i preko koljena, razmotre mogućnosti da nam se poslovanje olakša.
Predsjedništvo Hrvatske glazbene unije, imajući izravan uvid u situaciju, uvjereno je da je ova odluka Ministarstva financija nepromišljena i pogrešna, a zbog nestručnog i neprofesionalnog obrazloženja te odluke zadržavamo si pravo da u slijedećim danima organiziramo prosvjedne akcije u svim gradovima u kojima djeluju podružnice HGU.
Uz to, pripremamo dopis EU komisiji, tužbu Ustavnom sudu te prijavu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja.
Naime, hrvatski Zakon o PDV-u je, po našem uvjerenju, jedinstven u Europi po diskriminaciji jednih poslovnih subjekata u odnosu na druge, unutar iste djelatnosti. Apsolutno je neshvatljivo da se na ulaznice za koncert istih glazbenika može primjeniti nulta stopa, odnosno oslobođenje od plaćanja PDV-a, ako su organiziratori javne ustanove poput Koncertne direkcije Zagreb ili K.D. Vatroslava Lisinskog, a ako isti taj koncert organizira neka privatna agencija, ili sami glazbenici, onda se primjenjuje stopa od 25% PDV-a.
Sumnjamo da postoji eklatantniji primjer ‘antipoduzetničke klime’ u našoj državi od ovoga, kada se jednim zakonom ‘paradržavnim’ agencijama (jer tko god radi organizacijski posao u osnovi je agencija) omogući izrazito privilegiran položaj na tržištu u odnosu na privatne poduzetnike, čiju inicijativu i nove investicije stalno zazivamo.
Osim što moramo ugraditi PDV u cijenu ulaznice, a ‘povlašteni organizatori’ ne moraju, mi glazbenici sami snosimo rizik gubitaka za koncerte u našoj organizaciji, a uz to još moramo solidarno, zajedno sa svim ostalim poreznim obveznicima, snositi rizik i pokrivati gubitke koncerata u organizaciji javnih ustanova…. I to nakon što smo svi zajedno već izdvojili u proračun sredstva za njihove troškove plaća i hladni pogon.
Zaista nepravedan, pa i nakaradan sustav, potpuno nespojiv s općeprihvaćenim načelima ravnopravne tržišne utakmice.
Hrvatska glazba ima svoju značajnu društvenu ulogu, koja je prečesto podcjenjena. Osim što svakodnevno činimo život ljepšim i radosnijim mnogim stanovnicima naše zemlje, naši su glazbenici možda i ključni faktor očuvanja kulturnog identiteta, tradicije i jezika u našoj mnogobrojnoj dijaspori, ali i dobrodošlica mnogobrojnim stranim gostima, kao bitan dio naše turističke ponude.
U situaciji kada od države nemamo nikakvu podršku za našu djelatnost, samo poreznu presiju, neuporedivo višu od bilo koje druge države Europske unije, i od bilo koje države iz našeg najbližeg okruženja, u ovom trenutku jedino nam preostaje javno prosvjedovati zbog nerazumne i neargumentirane odluke Ministarstva financija, kojom će se još jedna potencijalno uspješna i izvozno orjentirana djelatnost dovesti do neminovnog ‘stečaja’, ostavljajući pritom bez prihoda još nekoliko tisuća ljudi.
Stoga pozivamo Ministarstvo financija, Vladu i Sabor RH, da još jednom razmotre, te usvoje prijedlog Ministarstva kulture.”
Predsjedništvo Hrvatske glazbene unije: Husein Hasanefendić, Nikša Bratoš, Olja Dešić, Neven Frangeš, Bruno Krajcar
