Tri sata popodne pokazuje moj Rolex
Na semaforu stojim, pored mene bus
Kao u zoološkom vrtu gledam izumiruću vrstu
Izgužvana lica zure mi u bembaru
Sa Ray-Banom na nosu žalim frustriranu masu
Njihov me pogled baca u bad
Zato okrećem glavu na drugu, ljepšu stranu
Jer duša mi ne podnosi tužne prizore
Sutra sam već u crkvi na malom pranju savjesti
Jer moje veze sežu ravno do neba
U navali humanosti pomolit ću se za sve njih
A nakon toga slijedi tečaj tenisa
Ne mogu ih gleadati više uključujem air-condition
Polako da me vide pice iz busa
Konačno spas, zeleno je dodajem gas i nestajem
A gomila me gleda kao zločinca
Penzići novi i penzići polovni
Doživotne žrtve javnog prijevoza
Blesave od znojenja u kutiji
Jos samo dva radna vijeka do fićeka
Gomila plazi po bljuzgavoj stazi
I s gađenjem gleda metak što prolazi
– Ispravi tekst –
