The Young Knives su nastali prije otprilike deset godina pod imenom Simple Pastoral Existence, kojeg su brzo promijenili u Ponyclub, budući da su shvatili da je to ime jako glupo. I s tim imenom je bilo problema zbog čega su ponovno morali mijenjati ime, pa su se tako uhvatili imena Young Knives kojeg drže i danas.
Već s prvim mini-albumom “The Young Knives… Are Dead” su postigli zapažene rezultate, a pravi procvat su doživjeli sa studijskim prvijencem “Voices Of Animals And Men” koji je, između ostalog, bio nominiran i za prestižnu Mercury Music Prize.
Prošle godine su izdali “Superabundance“, album na kojem su nastavili razvijati svoj zvuk utemeljen na tradicionalnim pop-rock-punk postulatima britanskih izvođača posljednjih 50-ak godina, od The Beatlesa naovamo.
Trenutno su u jeku njihove završne pripreme za novi album “Royal Delight” koji je najavljen za ovu godinu, ali su svejedno našli vremena za prvo predstavljanje zagrebačkoj publici, 24. siječnja u Pauku, pa smo mi, samo za vas, nazvali frontmena Henrya Dartnalla i s njime malo popričali o aktualnim temama.
Bok, Henry! Kako si, gdje si sad?
Super. Trenutno sam u studiju… sad će doći i ostali iz benda.
Nemamo puno vremena. Čeka nas nastup u Hrvatskoj. Ovo će biti vaš prvi nastup kod nas. Što znate o Hrvatskoj?
Što znam? Test? (smijeh) Vjerojatno ne previše, ali… siguran sam da ću naučiti. Nisam nikad bio u Hrvatskoj.
A u našoj okolici? Srbija, Slovenija, Bosna…
Ne, ne, nisam nikad bio u tom dijelu Europe, ali imam nekoliko jako dobrih prijatelja Slovenaca koji sad žive kod nas.
Odlično, sad ćeš imati priliku upoznati nas. Što očekuješ od nastupa? Od fanova?
Nemam neka očekivanja. Uvijek nam je isto kad idemo negdje gdje nismo nikad bili. Uvijek idemo s očekivanjima da će biti jako malo ljudi. Onda se pojavi velik broj ljudi što nas razveseli. Imamo jako mala očekivanja.
Ne bih se razočarao da se pojavi jako malen broj ljudi. Ali bi mi bilo žao da ljudi ne vide naš nastup koji je prilično energičan.
Kad idemo u nova područja onda publici treba i više vremena da se zagriju jer ne znaju pjesme i dok ne shvate što se događa… Uvijek gledam pozitivno na to.
Pogledao sam na Internetu, slažem se da su energični nastupi. Vjerujem da nas to i ovdje čeka. Htio sam vas pitati o imenu. Dosta ste ga mijenjali. Od Simple Pastoral Existence…
Da. Ovo nije bilo baš zvučno (smijeh)… teško se pamti.
S.P.E.
Da, tako su nas i zvali… (smijeh) Nismo ga dugo zadržali već smo ga promijenili u Ponyclub. Onda smo otkrili da ga netko već koristi i morali smo opet mijenjati ime. Imenovanje benda je naporno. Stvarno težak proces.
Teško je naći dobro ime, a kad ga nađeš, netko ga već koristi. Radili smo liste imena s nekoliko stvarno loših imena. Ali kad uzmemo i da u svijetu imam sjajnih bendova s lošim imenima. Radiohead, na primjer… (smijeh).
Vaš uspjeh je došao s prvim EP-em “The Young Knives…Are Dead” . Zašto to ime?
Vjerojatno zato što smo ludi (smijeh). Ne znam, zapravo. Svidjelo nam se. Crni humor.
Što se ne bi zadnji trebao tako zvati?
(smijeh) Mogao je i biti zadnji. Izgleda da smo stvarno ludi.
Nakon što ste imali nekoliko singlova na top 40 listama, izdali ste album “Voices Of Animals And Men” koji je nominiran za Mercury Music Prize. Je li vas je to iznenadilo?
Da, je. Iznenadilo nas je. Nismo baš komercijalan bend. Stvar je što je kod neke glazbe to puno predvidljivije. Kad se zna koliko ljudi voli bend. Mi smo ipak ovdje u niši. Nismo kao Klaxons, nemamo taj pop u našem zvuku.
Kod vas se čuje dosta garažnog zvuka, što bi moglo biti dobro prihvaćeno kod nas…
Da. Naša scena se bazira na blistavoj pop glazbi. Možda bi se trebali preseliti kod vas. Možda to i napravimo (smijeh).
Zašto ne? Dođete i preko ljeta malo sviranja, malo kupanja…
Da. To sam gledao. I šume i more, sve vam je predivno. Vrlo lijepe slike sam vidio.
Samo dođite! Vratimo se na pitanja. 2008. ste objavili drugi album “Superabundance” (abundancija znači izobilje, mnoštvo). Vrlo ste motivirani. Što vam to predstavlja?
To nam je lijepa riječ i ima ‘super’ u sebi što mi se sviđa (smijeh). Podsjetilo me na planine prepune plodovima.
Naročito kada se u britanskim gradovima prepunim ljudima koji – iako su siromašni – ipak imaju iPod-e, flat TV-e… To nije nužno jako loše, ali to je ono što primjećujem da se događa živeći u prekomercijalnom društvu. Iako su mi rekli da to zvuči jako arogantno, jer zvuči kao da za sebe kažemo kako imamo jako puno ideja i plodova. Sada, ipak mislim da je dobro ime i sviđa mi se.
Super je ime. (smijeh) Na tom albumu se nalazi i pjesma “Turn Tail”, jedna od impresivnijih pjesama 2008. uz koju ide i odličan video. Što vas je inspiriralo za tu pjesmu. Dosta je različita od drugih?
Da. Ne znam. Trebala je biti jako jednostavna. Tako smo krenuli s njom. Nije trebala biti istaknuta. No, s vremenom sam osjetio da je dosta epska i sama ideja da je trava uvijek zelenija na drugoj strani, da su ljudi zarobljeni u svojoj sigurnosti i da se boje pobjeći iz toga.
Prilično je klaustrofobična pjesma, a i uvijek nastojimo prikazati različite porive s različitim pjesmama. Ovo je jako klaustrofobična pjesma, ali s vrlo važnom poantom. Ako i ne slušaš riječi, nastojimo ti ritmom prenijeti osjećaj. Kao kad si u jako malenoj sobi, a razmišljaš o oceanu.
Ako se ne varam, završavate novi album – “Royal Delight”?
Da, nije još gotov. Još pišemo nove pjesme, mijenjamo gotove.. mogli bi promijeniti i imena, ali trenutno mi se sviđaju. A sviđa mi se i kako ti izgovaraš Royal Delight s naglaskom na drugi slog – Royale Delight. Mogli bi tako i napraviti (smijeh).
Hvala! (smijeh)
Da, mogli bi dodati ‘e’ na kraju Royal (smijeh).
Kada se može očekivati njegov izlazak?
Pa, mogli bi prvo napraviti EP, a onda tek album. Vidjet ćemo. Ne želimo se žuriti. Ove godine će mi i brat dobiti dijete, ženi se (brat je basist benda, op.a.), tako da bismo radije uživali u bendu nego se mučili s rokovima i ne želimo ići na 6-mjesečne turneje i slično.
Želimo samo raditi dobru glazbu i uživati u tome. Tako da vjerujem da ćemo izbaciti album tek na kraju godine.
Vjerujem da ćete ovo ljeto dosta provesti po festivalima. Ili se više okrećete solo nastupima…?
Vjerujem da ćemo raditi festivale, da. Mislim da će ih biti 30-ak.
To je puno.
Da, i naporno. Puno ih je kod nas, a uvjeti su jako loši. Jako je vlažno i mokro. Tako da – odlazak na festival nam je – još jedno kišno polje. Blatno. Nije to loše, ali ipak preferiram gledati bend u nekakvom klubu ili dvorani. Bolji je vizualni doživljaj. Ide dublje. A i zvuk je bolji.
Na festivalima vidiš ljude koji ti odlaze ili ljude koji ne čuju dobro. Ja više volim taj kontakt i biti uključen u glazbu.
Da. Slažem se. Sljedeće pitanje se odnosi na to da vas kritičari označavaju geek rockerima. Smeta li vas to?
Ne, ne smeta me. Puno je dobrih bendova koje karakteriziraju geek rockom, ali svi imaju svoj stil. Mislim da je to više referenca prema onome što nosimo. U što se odjenemo.
Ne mislim da je to povezano s našom glazbom. Možda malo. To što pokušavamo djelovati kompliciranije i drugačije. A koriste i riječ ‘geek’ jer nas dvoje nosi naočale. Ali, to je u redu. Ne smeta me.
Meni je to šarmantno i mislim da vam je to prednost.
Ma, da. Ni meni ne smeta. Ipak nas ne zovu shit-rock ili… very-bad-rock! (smijeh)
Crap-rock! (smijeh) Što vas čini, prema vama, drugačijima od sve ove navale novih bendova novog milenija? Ipak je velika navala bendova i vrlo su slični.
Da, previše ih je. Ali mislim da će to sve završiti. Da će se sve bendove staviti pred zid. Da će doći do revolucije u kojoj će samo najkvalitetniji preživjeti. Mislim da smo došli na kraj ere koja je počela ’60-ih. Svi rade iste stvari.
To se mora zaustaviti jer se razvodnjuje kvaliteta i nema novaca ni za koga u tome. Jako čudna pojava. Svi žele slavu i novac na ovaj način, a to je gotovo nemoguće. Nas, ipak, ne zanima slava.
Želimo raditi svoju glazbu, a da smo razumno plaćeni za to. I da radimo samo one stvari u kojima uživamo. Tako je i s novim albumom. Ako bude zvučao kao prethodna dva – nećemo ga ni objaviti. Kod toga imamo visoke standarde.
Često ti se dogodi da kasnije shvatiš kako nešto zvuči kao nešto što si već čuo. I to je teško onda. Ali je to sve, valjda, dio umjetničkog stvaranja.
Da, nedavno sam pričao i sa Stuartom iz Mogwaia koji se isto požalio o navali bendova. I za njih je ovo borba za preživljavanje.
Da. Isto tako, ako bendovi prežive, onda valjda i ima mjesta za njih. Sve zavisi o tržištu i ljudima koji su voljni slušati te bendove. Ako stvaraš zvukove koji ljudi žele čuti – preživjet ćeš. Naravno, uvijek to možeš ignorirati.
Dobro, ali što je to što vas odmiče od drugih. Što je vaša posebnost?
Ne znam. Ne znam je li na meni da to kažem. Uvijek sve želimo napraviti potpuno drugačije. Ne idemo namjerno na nešto što bi bila naša točka probijanja ili prodaje. Želimo biti drugačiji, a ne znam koliko uopće mi možemo reći o sebi što nam je prednost.
Ističe nam vrijeme, tako da nekoliko kratkih pitanja…
Što se mene tiče možemo nastaviti o mojem pogledu na nas (smijeh).
Osim glazbe, što još radite u životu?
Pa, prije smo radili svašta, ali kako smo rasli, ovo nam je postao fulltime posao. Dobro je da je ovako jer ni nemamo vremena koncentrirati se na druge stvari. Ali opet, ako radiš samo to, postaneš jako dosadan.
A još jedno pitanje koje volimo pitati – Internet, dobro ili loše za glazbenike i glazbu?
Nijedno. To je samo oblik kako se informacija evoluirala. Ako si bend, očekuje se da koristiš Internet.
Možda je prije, kada nisu svi bendovi koristili Internet to bilo drugačije, ali danas kada svi koriste – to je standard. Osim ako ne pričamo o nekakvim brdskom farmerskom bendu koji s te strane onda ni ne trebaju koristiti Internet jer sumnjam da njihovi fanovi i koriste Internet (smijeh).
Mislim da je to odličan način za nove snage da se prezentiraju i probiju…
Slažem se, ali bez live nastupa to nigdje ne vodi. Ima puno bendova koji su se probili zahvaljujući ‘buzzu’ koji se stvorio o njima, ali moraš svirati.
Mnogi bendovi misle da ti je dovoljno imati website i objavljivati novosti, ali nije tako i dalje sve ovisi o ‘buzzu’.
Istina, no čini mi se kako je sad ipak lakše napraviti ‘buzz’…
Je, lakše je. Mi smo, recimo, stavili na prodaju albume na naš site i prodali smo – ništa (smijeh). Drago mi je da si spomenuo baš Mogwai jer smo zadnji album snimali upravo u njihovom studiju i tamo smo ih i upoznali. U Glasgowu.
Bili su nedavno kod nas…
Odlični su uživo, zar ne? Iako kod nas nisu toliko veliki.
Ok, nije to ni kod nas toliko poznat bend. Više za fanove koji prate takvu glazbu, ne?
Da, svakako. Ali ne prodaju baš najbolje svoje ploče.
Ok, da se vratimo na vas. Budućnost?
Ne znam. Nisam još odlučio. Snimiti ploču i onda ćemo vidjeti. Ako budemo osjetili da nije dobra onda ćemo raditi nešto drugo.
Imam osjećaj da se nećemo moći zaustaviti, dobili dobar ugovor za ploču ili ne. Jer je ovo nešto što volimo raditi. Iako bi bilo dobro da možemo posvetiti nešto vremena i drugim stvarima. I da se osiguramo.
Možda i uzmem šljivik i bavim se time. Dobro bi mi došlo uvaliti se u stolicu za ljuljanje i staviti lulu u usta.
To je već plan (smijeh)…
Dobro zvuči, jel’da? (smijeh)
Imaš li poruku za Hrvate i fanove pred nastup?
Ako ih imamo – hvala vam! Vi ste ljudi koji imaju vrlo dobar ukus za glazbu i vidjet ćemo se uskoro! Nadam se da ćete biti tamo i da će nastup biti dobar. Mislim da će biti dobar. Zapravo, siguran sam da će biti dobar!
