Hari & The Fat Son je sastav iza kojeg glavnu riječ vodi Hari Ćehić.
Nakon što je djelovao u sisačkim lokalnim bendovima Vobler i
Feet, Hari je odlučio krenuti u solo vode te se posvetiti akustičnoj
glazbi. Njegov prvi solo uradak bio je “Bla bla Advice”, a nakon toga je
krenuo rad na daljnjem materijalu s pridruženim bendom koji je
rezultirao albumom prvijencom “Green Line Red Line“.
Album koji je rađen po DIY sistemu te na njemu gostuje čitav niz glazbenika i producenata s kojima je Hari radio i prije, a i dobro je prihvaćen od glazbene kritike. S albuma je izbačeno već nekoliko singlova, a pjesma “Would You Mind” završila je u američkom filmu “Counter Play”.
Doduše iako se radi o lo-fi, akustičnoj glazbi koja je često obojana molski, tvoj album je suprotnost i sve je u durovima...
Nisam namjerno pisao u duru. Kad pišem pjesme napišem melodiju od 3-4 tona oko koje formiram glazbu. Ne volim filozofirati oko pisanja pjesama jer nema se tu što filozofirati. Tako je kako je, pišem onako kako mi dođe. Pjesme su dosta jednostavne, a pošto ne znam baš dobro svirati, onda sam se oslonio na melodiju. To je bio glavni adut prvog albuma. Slušajući ostale izvođače s ove naše male scene, žao mi je što više njih ne piše pozitivniju glazbu. Pogotovo kod naših indie, akustičnih izvođača. Prebiru po gitari, pjevaju ko da im je danas zadnji dan života. Daj brate malo živosti. I ovako nam je svakodnevica u banani. Da se mene pita, sve bi im aranžmane promijenio. (smijeh)
Pjesme su na engleskom…
Lakše mi je pisati jer sam odrastao uz Pearl jam, Soundgarden, Pixiese. Nisam nikada previše slušao domaću glazbu, osim Majki, Let3… A sve što otpjevaš zvuči manje glupnje nego na hrvatskom.
Album je D.I.Y. Je li bilo kakvih pokušaja pregovora s izdavačkim kućama?
Nudio sam nekim izdavačima materijal, neki su se javili, neki nisu. Ali situacija je takva da će diskograf izvođaču prepustiti trošak snimanja, produkcije, trošak snimanja spotova, pa čak i otkup dijela tiraže albuma. Kad sve staviš na papir, možeš ga i sam izdati, plasirati ga na tržište putem Bandcampa ili Soundclouda. Pošto sam sve sam financirao, onda sam ga i sam objavio. Tiskao sam i 100 komada digipak CD-a i stavio sam ga na free download. Pa ljudi mogu birati, ili CD ili mp3 verziju. Ali ako netko od diskografa bude zainteresiran za objavu singla ili novog albuma, možemo porazgovarati.
Nisi gledao materijalistički da bi na tom albumu mogao zaraditi već je sve to zbog ljubavi prema glazbi.
Žalosno je što sve manji broj ljudi kupuje albume. Jer nemaju financijskih mogućnosti. Živimo u takvoj sredini i takvom vremenu, nažalost. I onoliko koliko sam uložio i koliko financijeski ulažem, vjerujem da nikada neću vratiti. Dobra strana je u tome što me glazba veseli, kao i članove benda. Dok god otkrivamo to dijete u sebi, strast i želju za glazbom, za stvaranjem novog materijala, vjerujem da ćemo raditi bez opterećenja i prevelikih kalkulacija. To govorim i u svoje ime i u ime benda. A ako nas još netko pozove na svirku, da prezentiramo svoj rad i ako se nekome glazba svidi i ako cijeni to što radimo to je najveća nagrada. I drago mi je kad vidim da je netko skinuo album, to me veseli. Jer glazbu ne radim samo za sebe, već i za druge ljude, da ih na neki način usrećim, ako je to ikako moguće. Glazba i postoji da se dijeli. I cilj mi je da ovaj album čuje što više ljudi.
Kako gledaš na Bandcamp kao servis na kojem možeš svoju glazbu predstaviti široj publici?
To je najbolja stvar koja se dogodila. Ali da nema Bandcampa, postojalo bi nešto drugo. Zbog Bandcampa i društvenih mreža, glazba je postala protočnija. Može brže doći do krajnjeg slušatelja, lakše ju je plasirati. Pošalješ link emailom ili porukom i glazba je u sekundi u tvom uhu. A tako je i s bookiranjem koncerata. Sve je jednostavnije i brže, a kvaliteta je ista. Pošto sviram i snimam dugi niz godina i pripadam staroj gardi glazbenika, morao sam tiskati i CD u fizičkom obliku. Radi sebe i ljudi koji još uvijek vole dobiti ili kupiti i slušati CD. I u današnje vrijeme je glazba postala kao fast food, brzo se sluša, brzo nestaje, ljudi nemaju živaca preslušavati kompletne albume. Zato sam i snimio 35 minutni album s 13 pjesama da ljudima ne budem naporan.
Bilo je tu i singlova koji su najavljivali album. Imaš li nekakav princip biranja singlova koji će ići van?
Imao sam plan da za svaku stvar snimim i videspot i trailer, jer trailere nitko ne radi. Ali, to je bilo malo nadobudno. Uglavnom, dosad smo objavili pet singlova, “Wui Wui” je šesti i s njim završavamo priču oko prvog albuma. Objavljivali smo spotove skoro svaka tri mjeseca. Moraš stalno nešto davati ljudima, publici. Pa onda ili im postaneš dosadan ili te ozbiljnije shvaćaju. Mene ti spotovi vesele, to je isto proces stvaranja nečega što će ostati iza tebe i glazbe.
Specifično je da dosta spotova napraviš na putovanju, jer ti je to posao van muzike. Je li putovanje isto inspiracija i za tekstove? Pridnosi li to sveukupnom produktu u teksopisanju?
Dosta snimam na putovanjima s mobitelom. Neke spotove sam režiram, ali sam totalni laik u tome. Nemam pojma o snimanju. Zato imamo jednu curu iz Beograda koja nam radi spotove. Jako smo zadovoljni dosadašnjom suradnjom. Upravo je snimila spot za “Wui Wui” i naručili smo materijal za “Summertime”, pjesmu koja će se naći na idućem albumu. Što se tiče tekstova, opisuju većinom izmišljene situacije, opisuju neke ljude, preispituju osjećaje, opisuju neka izmišljena mjesta, životne situacije. I uvijek sve nekako završi na ljubavi, voljenju, podupiranju. Na kraju se sve sretno svrši. (smijeh)
Tvoja pjesma “Would You Mind” je izašla i u filmu “Counter Play”.
Kontaktirao me Boško Grubić aka Bobby G koji živi u Los Angelesu i tražio me glazbu za “Counter Play”. Ponudio sam 4-5 stvari i izabrali su dvije moje pjesme, jednu od Feeta “The Little Nothings” i “Would You Mind?” koja se našla na “Green Line Red Line“. Tako je nastala naša suradnja. Idući album će se zvati “Soundtrack for Movies”, pa eto možda ostvarimo i novu suradnju. Naziv albuma u biti nema veze s filmom, ali mi dobro zvuči. Zasad!
Vjerojatno si se prijavljivao na neke natječaje za nastupe…
Izbjegavam natječaje gdje organizator bira izvođače po principu ‘tko ima najviše lajkova na Facebooku, taj prolazi’. Ne da mi se maltretirati ljude, neugodno mi je. Zato smo se prijavili na Rock Off natječaj, koji je imao svoj stručni žiri koji je odabirao kandidate. Od 160 prijavljenih nismo upali u finale. Ali, ako festival zaživi dogodine, prijavit ćemo se. Slali smo novu pjesmu “Summertime”, pa eto barem imamo master snimku za novi album, ako ništa drugo.
Koji su daljni planovi?
Malo ćemo promovirati novi videospot “Wui Wui” i ako uspijemo odraditi neke koncerte, bit ćemo sretni. U devetom mjesecu snimamo novi EP i nadam se da ćemo ga objaviti do kraja godine.
