Kombinacija klasike, čardaša, romske i filmske glazbe. Sto glazbenika na pozornici. Tradicionalne melodije romskih violina velikana kao što su Grigoras Dinicu, Ferenc Erkel i Vittorio Monti, blagdanski klasici Brahmsa, Johanna Strausa i Čajkovskog te filmske teme kao ona iz hita “Schindlerova lista” Johna Williamsa dio su njihova koncertnog repertoara.
Sve ćemo to moći vidjeti, čuti i doživjeti na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 12. prosinca u izvedbi Gypsy Philharmonic Orchestra, a tim smo povodom porazgovarali s prvom violinom okrestra – Lajosem Sárközijem Juniorom.
Vaš orkestar se sastoji od sto ljudi, na pozornici nastupa sto glazbenika. Kako je uopće moguće okupiti sto različitih ljudi oko iste ideje?
Da, to nije lako. Pokušavali smo, pokušavali i na koncu smo uspjeli. Stotinu je članova, sto različitih karaktera. Svatko od nas ima različit glazbeni stil i nije jednostavno sve to ukomponirati u smislenu cjelinu, ali mi imamo mnogo proba, zaista često vježbamo i sada sve ide lijepo i tečno.
Kako ste se okupili, gdje ste pronašli stotinu romskih glazbenika koji će svirati u orkestru?
Mi se svi poznajemo međusobno. Mi smo muzičari, svatko poznaje svakoga. To nije bio problem.
Kako odlučujete o repertoaru za konkretan nastup, čija je odluka konačna?
To je zanimljivo pitanje. Mi dolazimo iz Budimpešte, a ondje je dugogodišnja tradicija da u mnogim restoranima postoji romska glazba. Mi smo svi tako svirali i jednostavno znamo što publika voli, znamo što žele čuti. Sviramo ono što smo svirali i prije dvije stotine godina, ali, naravno, sada su sve ste skladbe modernizirane i obojane novim bojama.
Ponekad se romska glazba, ako je po identitetu riječ, uspoređuje s bluesom. Kako vi to vidite, postoje li dodirne točke i gdje se susreću blues i romska glazba?
Da, imaju sličnu ritmiku. Naša je ritmika također vrlo temperamentna, vatrena. Mogu reći da između ‘crnačke’ i romske glazbe itekako postoje poveznice, ali njih nije uvijek lako definirati riječima, to je nešto iznutra, način na koji osjećamo glazbu. Također, slične su i priče kako su te glazbe nastale.
Na zagrebačkom koncertu ćete izvesti vašu verziju teme iz filma “Schindlerova lista”, pripremate li još poneko slično iznenađenje, neku pjesmu koju publika ne očekuje, ali će je čuti i prepoznati?
Svirat ćemo nešto nove filmske glazbe, ali i nešto nove klasične glazbe. Pokušat ćemo odsvirati i neke hrvatske pjesme.
Koje? Smijete li nam to otkriti?
Neka to za sada ostane tajna. Reći ću samo da ćemo odsvirati i pjesme iz jednog hrvatskog filma. Neću reći kojega, ali ljudi će ih prepoznati.
Je li vaš koncert za ljude koji vole klasičnu glazbu ili za ljude koje vole romsku glazbu? Kako pomiriti to dvoje?
Koncert je za jedne i za druge! Neki će doći na koncert zbog romske glazbe, drugi zbog klasične, treći zbog jazzy glazbe. Svi će biti zadovoljni, različite su boje u našoj glazbi i možete zbilja svašta čuti…
Svirate bez partitura, kako je to moguće?
Mi odrastamo s glazbom, tako smo naučeni. Naravno, ako učimo nove pjesme onda čitamo note, ali to nam kasnije nije potrebno. To je romski temperament i talent, to da bez gledanja u note možemo odsvirati više od tisuću pjesama!
Kako je moguće koordinirati stotinu ljudi na pozornici i to bez nota? Sada sam poslušao što ste vas četvorica odsvirali, onako usput, i meni to izgleda kao znanstvena fantastika. Jesu li za to zaslužne probe ili je riječ o tom nečemu iznutra?
I jedno i drugo. Naravno da nam je potrebno mnogo vježbe i silne probe, ali mi smo rođeni s tim. Imamo nešto iznutra zbog čega je glazba dio nas, nešto posebno, način na koji je osjećamo. Zbog toga nam, recimo, ne trebaju note.
Vaš orkestar broji sto članova. Možete li svi živjeti od glazbe, je li to jedino što radite?
Da, svi živimo isključivo od glazbe, to nam je jedini posao. Nije uvijek lako, mnogi od nas prije nisu imali posla i to je još jedan od razloga zašto ovo radimo, želimo pomoći ljudima, želimo dati glazbenicima priliku da sviraju i od toga zarade, da imaju posao. Također, želimo novim generacijama pružiti priliku za sviranje, ali i na njima ostaje zadatak da sačuvaju ovu glazbu.
Na kraju Vas moram pitati, budući da ste s orkestrom proputovali čitavu Europu i svijet, kakva je situacija s romskom manjinom u Europi danas i je li glazba možda najbolji način da se Romi integriraju kao punopravni članovi društva?
Vidite, to je zanimljivo. Mi smo mađarski romi i živimo u Mađarskoj već petsto godina. Mi smo potpuno integrirani u mađarsko društvo i živimo kao Mađari, ali mi smo Romi. Naravno, ako se nekome iz drugih romskih zajednica svidi ovo što radimo, mi smo otvoreni. Ja mislim da je za Rome danas bolje da sebi pronađu mjesto i da ne žive kao nomadi, to je naslijeđe nekog drugog vremena. Svijet se jako mnogo promijenio od tih dana i danas je važno imati dom.
