Za posljednji album King Gizzard & the Lizard Wizarda dao sam naslov “Nastavlja se suludi niz” aludirajući na njihovu želju da objave četiri ili pet albuma ove godine, što bi u zbroju iznosilo 12 ili 13 od 2012. godine. Sad mogu postaviti pitanje je li to stvarno suludo ili ne?!

Naravno, na današnjoj sceni postoje i još luđi autori koji objavljuju svoja izdanja praktički na dnevnoj bazi. U prvom redu to su Omar Rodríguez-López i Buckethead, ali obojica nemaju tako visoku kvalitetu da bi mogli reći kako su napravili hrpetinu albuma i da među njima nijedan nije podbačaj. Tu su King Gizzard & the Lizard Wizard prvaci jer su njihovi i najlošiji albumi sasvim solidna ostvarenja na koje vrijedi obratiti pažnju.

Omar je genijalac svoje vrste, ali sam dojma da u bendovskim formama (At the Drive-In, The Mars Volta, Antemasque, Bosnian Rainbows…) uvijek pruža bolje i više – možda ga i ostatak ekipe ukroti pa ne dolazi do izražaja njegova kvantiteta već kvaliteta. Ipak, očito ima previše slobodnog vremena pa sve svoje skice (to bi bio najbolji opis jer neke pjesme nisu do kraja izdefinirane) objavljuje kao albume, a ovako, prema procjeni, mislim da će uskoro premašiti brojku od 100 snimljenih albuma, ako to već nije i učinio. Od svega toga, možda dva-tri albuma stvarno imaju smisla, a najviše se ističe upravo prošlogodišnji “Corazones”. I dok još uvijek gajim neku nadu za Omarovim super albumom, hiperprodukciju Bucketheada sam odavno prestao pratiti jer su njegovi albumi (on je na brojci oko 300) mojim ušima još manje slušljivi od Omarovih.

Muziku podržava

Kad pogledamo malo u povijest, imamo mnogo slučajeva kada su autori ‘štancali’ i po nekoliko albuma godišnje pa su tako legende poput Johnnyja Casha i Franka Zappe došli do brojke (plus-minus) 100. Ok, kod Zappe je mnogo albuma izdano nakon njegove smrti, što ne umanjuje njegovu produktivnost za vrijeme života. Stoga se postavlja glavno pitanje: ako takav niz mogu raditi neki, zašto ne mogu svi?

Za taj odgovor je najbolje ponovno se vratiti na same početke popularne glazbe, na kraj ’50-ih i u ’60-e godine prošlog stoljeća. Tada su svi autori izdavali barem jedan album godišnje, a ako je bila plodna godina čak dva-tri ili više, i to nije bio neki problem. Takav niz imale su mnoge zvijezde, čak i one najveće tadašnjeg doba poput Elvisa Presleya ili The Beatlesa. Budimo realni, u tih 7-8 godina (studijskog) postojanja, The Beatlesi su napravili gomilu albuma koje i danas mnogi smatraju najboljima u povijesti. Je li se to i tada smatralo hiperprodukcijom ili se samo tako u to vrijeme živjelo?

Glazba je tada bila u prvom planu, dok je danas generalno sve drugo važnije od same glazbe. Singlice su imale svoj značaj, a tako i sami albumi. U neku ruku, glazba se brže vrtjela, izvođači su uvijek morali vrtjeti nove stvari da ostanu na radiju, da ih ne zamjeni netko novi, pa su zato najpopularniji izvođači znali imati i gotovo deset singlica godišnje. Danas je mnogo toga prebačeno u druge dimenzije, ljudi sve manje istražuju nove stvari i jednostavno uzimaju ono što im urednici i mediji ponude (a oni uvijek igraju na ‘sigurno’), pa se tako i sama popularnost singlica produžila. Danas je dovoljno napraviti singlicu i imaš sigurnu prođu par mjeseci. Spojiš par singlica i već si prisutan barem godinu dana, što je izvođačima očito dovoljno da ‘mirnije spavaju’ i hladnije glave razmišljaju o novim pjesmama i albumima.

Kad tome nadodamo činjenicu da danas albumi imaju sve manje smisla jer moderna mladež na drugačiji način sluša glazbu, postaje jasno zašto je sve prebačeno na singlice (streaming, Youtube…), dok sami albumi više služe za ‘old school’ ljude koji vole imati nešto opipljivo pod rukama (od tud i nagli porast prodaje ploča). Tako je današnja dostupnost glazbe i dovela do toga da svako malo izrone velike instant zvijezde za koje nakon ljeta više nikad ne čujemo. Za razliku od prije, mišljenja sam da turneje i koncerti danas imaju mnogo veću ulogu pa je u neku ruku i jasno da nakon što izdaš album, par singlova s njega (što prije izlaska albuma, što nakon), odeš krug-dva po svijetu, a za to treba vremena… Nisu li i ti raniji izvođači imali turneje, a opet paralelno skladali nove pjesme?

Jedan od najbolji primjera za tu priču su The Rolling Stones, dinosauri rock’n’rolla. Oni su proživjeli i ranu ‘hiperprodukciju’ i današnji ‘manjak’ u objavljivanju albuma. Njima je trebalo otprilike pet godina da dođu do brojke 10 albuma i dobar dio svojih najvećih hitova napravili su u tom početnom periodu karijere. Kako je vrijeme odmicalo, tako su sve rjeđe i rjeđe počeli izdavati pa su tako u posljednjih 20 godina objavili samo dva albuma (Ok, tri ako uzmemo u obzir i prošlogodišnji album obrada). Gdje je kod njih zapelo?

Inače, mnogi izvođači upravo ovakvim stvarima fino popunjavaju svoje ugovore, ako bi ih diskograf stisnuo da se ne drže ugovora, odnosno da su izdali manje albuma od dogovorenog. Razne kompilacije (‘best of’, ‘rariteti’, ‘b-sides’, ‘live’, obrade, box-setovi…) uvijek su dobro popunjale takve rupe, ali ponekad i one izgube smisao ako netko poput The Rolling Stones po 17. put objavi neki ‘live’ ili ‘best of’ s istim ili vrlo sličnim popisom pjesama.

Danas imamo priliku svjedočiti nepisanom pravilu da što je veći bend, to on sve rjeđe objavljuje albume. U2 je 2014. izdao “Songs of Innocents” i tada su najavili da će kroz par mjeseci izdati novi album. Par mjeseci se protegnulo na tri godine i mi i dalje čekamo kada će održati svoje obećanje. Iskreno, kakvi su im posljednji albumi, možda je bolje da što duže kuhaju te pjesme pa da konačno možemo i uživati u njihovom novom albumu, jer ono što izdaju zadnjih godina je dosta kilavo.

Ako uzmemo i taj faktor u igru (kvalitetu), zapravo dolazimo do pravog otkrića u cijeloj priči. Mnogi današnji bendovi nisu u kreativnom dijelu ni do koljena onima s početka razvoja popularne glazbe. Danas je sasvim normalno da se bendovi poput U2 ili Red Hot Chili Peppers smatraju najvećima na svijetu, iako kreativno nisu napravili ništa vrijedno spomena (bit ću blag) zadnjih petnaestak godina.Bi li takvim tempom uspjeli biti toliko veliki prije 50-60 godina kad je trebalo ‘štancati’ albume cijelo vrijeme? Odgovor na ovo nikad nećemo znati.

Teško je uspoređivati vremena jer su standardi različiti i to je potpuno jasno. Zato još jednom treba skinuti kapu bendu King Gizzard & the Lizard Wizard koji ide kontra trenutno popularnih postulata, briju po svojemu, rade sve što im se prohtije (imaju i svoj putujući festival), u tome uživaju i, ono što je najvažnije, sa svakim novim izdanjem šire fanovsku bazu. To samo znači da se može i danas biti kvalitetan autor, ići na turneje, snimati spotove i slično, a ne samo živjeti na staroj (zasluženoj) slavi.

Zaključak je jednostavan: razmak između albuma ne ovisi o kvaliteti benda, odnosno o konačnoj kvaliteti samog albuma. To u sebi ili imaš ili nemaš. Ako si dozvoliš duži razmak među albumima, bilo bi fer da to i odradiš na pravi način, a ne da se novi album svodi na to da je pogodni razlog za novu turneju u kojoj će fanovi i dalje najviše uživati uz stare pjesme.

Muziku podržava
Stisni