Gram Parsons (1946. – 1973.)

6974

Netko tko prati samo modernu muzičku produkciju s top-lista pitat će: “Gram, tko?“. Doduše, pjesme mu se baš i ne vrte po radiostanicama, ali mnogo je važnije da su se vrtjele (i još uvijek se sviraju) na gramofonima, kazetofonima i CD-playerima mnogih izvođača s vrhova top-lista koji su upravo u njegovom zvuku i njegovim pjesmama našli neophodnu inspiraciju.

Naime, čovjek je svojim radom usmjerio Eaglese, Elvisa Costella, Ryana Adamsa, Stevea Earla, The Grateful Dead, Uncle Tupelo, Jayhawks, Son Volt, Wilco, pa čak i U2 te The Rolling Stonese.

To što sam Gram Parsons nije došao na top-liste možemo pripisati da prvo nije bio prepoznat, a drugo da je svojim autodestruktivnim načinom života uvelike doprinio da njegova škrinja glazbenih dragulja ostane dobro čuvana tajna u kojoj uživaju samo dobro upućeni glazbeni sladokusci.

Tuga s Juga
Gram Parsons rođen je 5. studenog 1946. u Winter Havenu, Florida kao Ingram Cecil Conor III. Otac mu je bio pilot u Drugom svjetskom ratu, a majčina obitelj imala je velike plantaže voća, što im je omogućavalo visok životni standard. Nažalost, ostatak obiteljske priče se može opisati naslovom sapunice “I bogati plaču”.

Muziku podržava

Brak Parsonsova oca i majke bio je na izrazito klimavim nogama, a utjehu od bračnih svađa i nevjera oboje su tražili u alkoholu. Nekoliko dana prije Božića 1959., otac je počinio samoubojstvo. Majka se poslije udala za Roberta Parsonsa, od kojega će poslije Gram preuzeti prezime, ali nije promijenila stare navike. Na dan Parsonsove maturalne promocije majka je preminula.

Parsons je upisao sveučilište Harvard te počeo studirati teologiju. Nije izdržao dugo, već se usmjerio na sviranje u različitim bendovima, od kojih vrijedi spomenuti Shiloh, a malo kasnije osnovat će International Submarine Band s kojim će si osigurati ugovor i to na etiketi Leea Hazlewooda.

Izdan 1967., album “Safe at Home” bio je sastavljen od obrada country standarda Johnny Casha, Portera Wagonera (da spomenemo samo neke), te tri originalne pjesme “Blue Eyes”, “Luxury Liner” (koja podsjeća na “Last Train to Clarksville” The Monkeesa) i “Do You Know How It Feels to Be Lonesome”.

Ono što je najupečatljivije na albumu Parsonsova je vokalna interpretacija koja, iako pomalo sirova i jednodimenzionalna, otkriva dječački zanesenu ljubav prema country i honky tonk zvuku, što u 1967., godini psihodeličnog booma, nije bilo baš tipično za 21-godišnjaka.

Country je tada bio prepoznat isključivo kao muzika ‘seljačina’, ‘starih konzervi’ ili šutljive većine koja je odobravala rat u Vijetnamu, nešto što si tada moderan i ‘trendy’ mladić jednostavno nije mogao dozvoliti. Suvišno je reći, album je potonuo na top-listama i do danas je ostao tek diskografski kuriozitet. Dalji slijed događaja će Parsonsu širom otvoriti sva moguća vrata.

Spreman za let
Prvo susreće Chrisa Hillmana, basistu skupine The Byrds, koji su tada izbacili ‘ego-manijaka’ Davida Crosbya iz grupe i koji su tada bili u potrazi za zamjenom. Do tada okorjeli psihodeličari i folk rock pioniri htjeli su promijeniti svoj izričaj te krenuti više prema jazzu, te Gram upada u bend kao jazz pijanist.

Na kraju snimaju, kojeg li iznenađenja, country album “Sweetheart of the Rodeo” koji izlazi krajem ljeta 1968. te doživljava ignoriranje publike te pomalo mlake kritike. Publika je bila zbunjena jer zaštitni znak The Byrdsa, 12-žične Rickenbacker gitare, bile su odsutne, a umjesto njih je ‘pilila’ pedal steel-gitara, dok je šef benda Roger McGuinn prvi i jedini put u povijesti grupe bio sveden na poziciju pobočnika i povremenog pjevača.

Album se sastojao od raznih obrada country, folk i soul pjesama, dvije Dylanove premijerno izvedene “You Ain’t Goin’ Nowhere” i “Nothing Was Delivered” te dvije Parsonsove pjesme “Hickory Wind” i “100 Years from Now”, koje pokazuju da se u njemu skriva veliki autorski talent. Iako uglavnom album obrada, album je artikulirao glavne Gramove opsesije: usamljenost, neuklopljenost u konvencionalne društvene sfere, nostalgija za nekim davnim i boljim vremenima, motiv iskupljenja.

S današnje perspektive “Sweetheart of the Rodeo” je vrlo dobra ploča koja se zajedno s “Music from Big Pink” od The Banda, “Bradley’s Barn” Beau Brummelsa, “Fantastic Expedition of Dillard and Clark” Dillarda and Clarka, “Pickin’ Up the Pieces” od Poco te “John Wesley Harding” Boba Dylana opravdano smatra vjesnicima country rocka.

Pozlaćena grešna palača 1969.
Razmimoilaženja s McGuinnom će Parsonsa i Hillmana ubrzo potaknuti da odu iz The Byrdsa, te s pedal steel-gitaristom Peteom Kleinowom i basistom Chrisom Ethridgeom osnivaju svoj bend The Flying Burrito Brothers, a zajednički rad ih potiče da izvuku iz sebe najbolje.

Country je već bio premalen za Parsonsove narasle ambicije, te on ima za cilj Cosmic American Music – ujedinjenje countrya, soula, folka, rocka, jazza, psihodelije u novi glazbeni izričaj. Rezultat je sjajan – album “Gilded Palace of Sin“, istinsko remek-djelo moderne muzike koje se teško može svrstati u bilo koju žanrovsku ladicu.

Psihodelično blještav (pri čemu je najviše pridonio Pete Kleinow), bolno ispovjedan (prekrasna “Hot Burrito #1”), protestirajući (“My Uncle”), pozitivno drzak i samopouzdan, “Gilded Palace” se po svojoj utjecajnosti može mjeriti s legendarnom “Bananom” grupe The Velvet Underground. Nažalost, inicijalna prodaja oba albuma je također bila ‘u banani’.

Na “Gilded Palace of Sin” su se našle i dvije izuzetne obrade soul klasika “Do Right Woman” i “Dark End of the Street” u kojima Parsons dokazuje da je unatoč nejakom tenoru odličan interpretator, i ne samo to, nego i da je bend u stanju lako odsvirati klasike soul glazbe u country stilu bez da izgube mrvicu svoje dubine i ljepote.

Loše društvo
Parsonsov talent su također primijetili tada najpoznatiji rock odmetnici Mick Jagger i Keith Richards, a on se, oduševljen novim društvom i njihovim načinom života, sve češće odavao teškim drogama, te sanjario o tome da bude prava rock zvijezda kao što su to njegovi novi prijatelji. U mnogobrojnim druženjima, Gram je učio Micka i Keitha country glazbu, a njihov maturalni rad na tu temu se zvao “Honky Tonk Women”.

Međutim druženje s Mickom i Keithom loše je utjecalo na The Flying Burrito Brotherse. Gram je postajao sve neodgovorniji, propuštao je probe, a nekad moćno stvaralačko partnerstvo s Chrisom Hillmanom te Chrisom Ethridgeom je postalo prošlost. Razočaran komercijalnim neuspjehom prvog albuma, Ethridge se povlači iz benda, a Parsons odlazi nedugo nakon snimanja drugog albuma The Flying Burrito Brothersa, “Burrito Deluxe“.

Za razliku od štreberski sjajnog prvijenca, “Burrito Deluxe” nudi uglavnom neobaveznu, mahom (pre)opuštenu birtijašku svirku s izuzetkom završne, premijerno objavljene “Wild Horses”, koju su napisali Jagger i Richards. Problem drugog albuma je taj što kraj onakvog prvijenca izgleda puno gore nego što stvarno jest. Ustvari, to je sasvim solidan album u kojem je vidljivo veće nagnuće rocku, s tim da je najslabija karika pjevač, odnosno Parsons, koji se izgubio u svojim mislima i zvuči kao da su ga stavili da pjeva za kaznu.

Gram se zasitio svog benda koji je osnovao, te idućih godinu i pol provodi sa Stonesima, živeći rock and roll život punim plućima te dajući mjesta svojim autodestruktivnim porivima da se još više razmašu, dok je u pauzama između tulumarenja pomagao Jaggeru i Richardsu oko nekih pjesama koje su objavljene na albumima “Sticky Fingers” i “Exile on a Main Street”. Njegov utjecaj je naročito čujan u pjesmama “Dead Flowers”, “Wild Horses” i “Sweet Virginia”.

Povratak palog anđela
Potaknut uspjehom prve ploče Eaglesa (koja je jako puno dugovala Parsonsovom zvuku), u drugoj polovici 1972., Parsons okuplja bend (zapravo, unajmljuje prateći bend Elvisa Presleya) te mu se pridružuje pjevačica u usponu Emmylou Harris i s takvim društvom snima svoju prvu solo-ploču “GP“. Sinergija pjevača i benda ovaj put je sjajna, a šlag na torti su vokalne harmonije mlade Emmylou Harris.

Album je više orijentiran južnjačkom soulu, koji je opet odsviran u country maniri, s puno mjere i ukusa. Gram zvuči pomalo sjetno, kao razočaran mladić kojem se nisu ispunili njegovi mladenački snovi, a Emmylou kao njegova odana djevojka koja je spremna učiniti sve za voljenoga dečka i koja ga je kroz sve putešestvije strpljivo čekala.

Izdan u siječnju 1973., kritike su i ovaj put bile dobre, ali prodaja je opet bila ispod očekivanja. Album zapravo nema niti jednu slabu točku, a u vrhunce svakako spadaju pjesme “She” i “Song for You”, te “New Soft Shoe”.

Gram je kovao planove za turneju, održano je osam koncerata, s kojih je snimljen album “Live 1973” s pratećim bendom Fallen Angels. Ljeto 1973. je proveo snimajući novu ploču, s istom ekipom koja mu je pomogla s prvim albumom. Iako je i dalje imao problema s alkoholom, barem se droga uspio riješiti.

Drugi album, “Grievous Angel” je nastavio gdje je stao s “GP”, samo je još više autobiografski intoniran i mračniji. Njegove pjesme su često uznemirujuće sličice nesigurnih nesretnika američkog Juga koji nisu u stanju odlučiti da li da se bore s nepravdama ili da ih prihvate kao takve.

Pjesma “Brass Buttons” opisuje odrastanje uz majku alkoholičarku, “In My Hour of Darkness” je posveta trima preminulim prijateljima, a u dramatičnoj “$1000 Wedding” opisuje ostavljanje pred oltarom. Obrade su također na visokoj razini, najuspješnija od njih je “Love Hurts” The Everly Brothersa, koja je u interpretaciji Grama i Emmylou dobila novi život, te potakla mnoge druge izvođače da je obrade (Nazareth, Kenny Rogers i Dolly Parton…). Ipak, definitivna verzija je ova od Grama i Emmylou.

Joshua Tree
Bila je planirana kraća turneja, a s menadžerom je Gram uspio dogovoriti da uzme mali odmor. Zaputio se s prijateljima u nacionalni park Joshua Tree te se tamo planirao zabaviti i opustiti na nekoliko dana. U noći sa 18. na 19. rujan 1973., Parsons je uzeo kombinaciju morfija, alkohola te tableta koja je za njega bila fatalna. Bio je u dvadeset šetoj godini života. Njegovo tijelo je doslovno ukrao njegov menadžer Phil Kauffman te, u skladu s davnašnjim dogovorom, spalio te pepeo prosuo na pustinjskom vjetru.

Posthumno izdan, drugi album “Grievous Angel” je primio sjajne kritike, ali reakcija publike je opet bila vrlo mlaka. Album se popeo do vrlo dobrog 195. mjesta na američkoj top-listi albuma. Međutim, Parsonsu nikakve top-liste ionako nisu trebale kad je njegova muzika stvarala čitave žanrove (na primjer, alt. country).

Danas, 35 godina kasnije, nesmanjenom žestinom ona i dalje oduševljava ljubitelje glazbe te zvuči kao da je jučer napisana i snimljena, te potiče na nastajanje novih bendova, povezivanje i dalje ispreplitanje countrya, soula i rocka.

0 Shares
Muziku podržava