Prošla je godina dana od izlaska posljednjeg albuma Električnog orgazma, “To što vidiš to i jest“, koji ovih dana doživljava svoje deluxe izdanje, a Zagreb još nije čuo nove pjesme uživo.
Taj glazbeni užitak bit će ispravljen 24. ožujka u Tvornici kulture, a mi smo tim povodom nazvali Gileta da vidimo šta se dogodilo od zadnjeg razgovora, koji bio prije točno godinu dana.
Zašto je trebalo proći godina dana da dođete u Zagreb s albumom “To što vidiš to i jest” i tek sad ga promovirate u sklopu samostalnog koncerta?
Iskreno to ne znam. Imali smo ugovor s Dallas Recordsom prošle godine oko koncerata i to je bilo u njihovim rukama. Očito nisu našli prigodno vrijeme koje bi svima odgovaralo, iako smo mi trebali održati samostalni koncert u Zagrebu. Kada je istekao ugovor krajem prošle godine u prosincu krenuo sam tražiti koncert i ovaj u Tvornici rezultat je toga.
Dobro je što će se koncert poklopiti s izlaskom deluxe verzije ovog albuma gdje će se naći još jedna pjesma koja nije snimljena u međuvremenu nego nije bila remiksirana. Ona je posljednja i bit će sljedeći singl i naš sljedeći spot bit će snimljen za nju, a pjesma se zove “Sedam dana (je nekada dovoljno)”. Izaći će kao singl u kraćoj i u normalnoj verziji. Dosad smo snimili četiri singla koji su bili videoclipovi ali su bili kraći, a te verzije nisu bile na CD-u pa će se sada naći na njemu. Biti će tri live snimke koje nisu nigdje objavljene, a uz to obrada pjesme Ekatarine Velike “Krug” koja je završila na tribute albumu koji je izašao u Srbiji prije nekoliko godine, ali nije izdat u Hrvatskoj, pa smo zbog hrvatske i slovenske publike dodali to kao bonus. Ono što je najvažnije jest da smo dogovorili s Dallasom da će se dodati taj deluxe CD kao poklon, a cijena će ostati ista.
Ovaj koncert bit će najduži koncert Orgazma u Zagrebu ikad, s bisom bi trebao trajati oko puna dva sata.
S obzirom da je ploča “Balkan Horror Rock” snimana u teškim uvjetima, jeste li ponovili njeno snimanje?
Pa nismo. Svaki album je neka slika tog trenutka, uvijek tu trenutnu stvarnost pretačemo u svoje albume. To su dnevnici našeg života. Ima kolega koji vole popravljati svoju prošlost, ali ja sam sklon tome da to ostaje u prošlosti. Taj album dobro zvuči, nemam problem sa slikom tog albuma, više me smetaju neki albumi koji su rađeni pod nekim drugim uvjetima što se tiče produkcije. Trebalo je jako malo vremena i morali smo napraviti kompromis oko vinilne ploče: da jedna strana ima pet studijskih pjesama, a druga strana da bude live. Snimali smo koncert za potrebe emitiranja na radiju Novi Sad, a u 24-kanalnom studiju na tonskoj probi snimili smo pet pjesama isto tako live samo bez publike pa je na to snimljeno još nekoliko vokala i nekoliko solo gitara. Ta studijska strana je polulive verzija i snimljena je u jedan dan.
Osam godina je trebalo da album “To što vidiš to i jest” naslijedi album “Harmonajzer”. Hoće li fanovi opet morati toliko čekati do idućeg albuma ili možda imate neki materijal koji biste izbacili van?
Ne znam, to je nepredvidljivo. Mi nemamo način funkcioniranja da nas neke ‘ugovorne’ obaveze obvezuju kad ćemo snimit album. To je više do unutarnje potrebe koja nas tjera da snimimo novi album i situacije koja se događa na tržištu.
Vjerojatno bi i ovaj novi album bio snimljen dvije godine ranije da situacija nije bila tako teška, trebalo nam je dosta dugo vremena da nađemo model kako da financiramo snimanje novog album. Diskografske kuće bile su na koljenima i više nisu mogle financirati snimanje albuma. Pojavio se taj Telekom koji je pokrio troškove snimanja, pa smo praktički poklonili album Dallasu, jer nisu morali financirati snimanje.To je takav način rada i moramo se snaći; ujedno je to i globalna tendencija jer je i Prince naprimjer izdao novi album prvo za Daily Mail. To su situacije gdje postoje velike tiraže i mali postotak od velikih tiraža dostatan je da se financira snimanje albuma.
Što je danas s Marinom Vulić i Jovcem iz prve postave Električnog orgazma?
Marina je već više od dvadeset godina u Londonu, ne bavi se muzikom. Engleska je državljanka. Jovec drži odličnu kavanu koja je etno tipa kao neke stare kuće, gdje se jede domaća hrana i dolaze zanimljivi ljudi. Kavana se zove Dunja i on se time bavi zadnjih deset godina.
Kao jedini član koji je konstanta u cijeloj izmjeni postava Orgazma, kako sada gledaš na starije albume?
Kao što sam rekao, gledam na njih kao na neke dnevnike, slike iz prošlih vremena, kao na neke polaroid fotografije koje su nastale u određenim godinama i životnim fazama. Jako sam zadovoljan. Nema to mnogo veze kako autor gleda na svoje djelo, ali lakše je ako nije stalno nesretan zbog propuštenih prilika, što je vrlo čest slučaj jer znam kolege koje stalno muči što nisu bolje radili, ali ja na to ne gledam tako, nego kao neki trenutni zapis u vremenu koji treba biti što realniji.
Sve ploče Orgazma volim i niti jednu ne bih obrisao, jedino što ne volim je produkcija na dva albuma. Nisam sretan produkcijom albuma “Kako bubanj kaže” i albuma “Letim, sanjam, dišem”. Nema niti jedne pjesmu zbog koje se kajem što sam je napisao ili da me sramota što je objavljena. Na sve gledam s ponosom.
Vaša glazbe imala je razne utjecaje i stilske promjene. Jesi li razmišljao o novim aranžmanima za stare pjesme koje bi izbacio u obliku albuma?
Mi to stalno radimo, ali to je na live albumima. Ne možemo svirati “Debelu devojku” kao prije dvadeset godina na distorziji. Neke pjesme udalje se od starih aranžmana, a neke i ne. Kao da se one same oblikuju kroz neko pretapanje koncerata, ubrzavaju se, usporavaju, dolaze u neke druge aranžmane na najbrutalniji način. Ne radimo to na silu. Recimo, kad smo snimali unplugged album onda je tu bila promjena jer sviraš bez električnih instrumenata. Kao što sam rekao, to se mijenja kroz koncerte.
Koju glazbu trenutno slušaš i što utječe na tvoj proces stvaranja?
Ne pratim trendove, odavno sam istražujem po Internetu, naročito u zadnjih deset godina. Našao sam tako fenomenalnu brazilsku muziku, Troppiccalia pokret, s kraja šezdesetih. Slušam bootlege, koncerte, uzmem i pratim cijelu turneju Dylana iz šezdesetih godina, kako je koja pjesma prolazila kroz razne faze, pa Stonese. Dosta slušam Bowievu turneju poslije albuma “Station to Station” iz 1976. godine. Što se tiče nekih novih studijskih izdanja to slabo, ne pamtim da me u zadnjih nekoliko godina novi studijski album poznatog ili nepoznatog izvođača zadivio. Neke novitete nalazim kad iskopam nešto iz prošlosti što sam promašio.
Je li ista stvar s tvojim tekstovima, utječu li knjige koje pročitaš na tekstove?
Ne čitam fikciju. U zadnjih deset godina čitam biografije. Te realne životne priče zabavnije su mi nego fikcija. Ili recimo autobiografije, to mi je najbliže. Ustvari, imam odnos prema tekstovima da se oni sami pišu, tako je i s muzikom. Uzmem gitaru u ruke i počnem nešto svirati, čujem neku melodiju, pa je slijedim, nekud me odvede. Uz to čujem riječ, pa ostatak teksta, to je kao neka veza s podsviješću. Tako to doživljavam. Budući da to radim trideset godina, uspostavlja se neki mehanizam koje izazove to stanje za stvaranje pjesama.
Rekao si da voliš Stonese i biografije. Jesi li možda pročitao kontroverznu biografiju Keitha Richardsa?
Pa naravno. To sam naručio prije nego što je izašla. Čitao sam i na engleskom i sa srpskim prijevodom. Meni je knjiga fenomenalna, očekivao sam da će biti takva. Imao je zanimljiv život. Da se radi o teškom prikrivanju istine, to ne. Otkriva se toliko toga čime je šokirao ljude koji neke stvari nisu znali. Ja sam to znao, pročitao sam nekoliko njegovih biografija i dobro poznajem njegov život. Bilo je pikanterija i nekih situacija koje nitko nije znao i one su nešto najvrjednije u toj knjizi. Knjiga mu je super prošla u komercijalnom smislu, kao i u kritikama, koje su uglavnom bile pozitivne.
Keith Richards otvoreno je priznao u toj knjizi koliko je droga utjecala na pisanje tekstova. Misliš li da tako nešto može pomoći u pisanju tekstova i biti dovoljan poticaj?
Sigurno da je droga imala utjecaj. Isto kao i čuvena rečenica Paula McCartneya za album ”Sgt. Pepper’s” kada su ga pitali kako je došlo do promjene The Beatlesa, a on je rekao “Drugs“. Od davnina je poznato korištenje raznih stimulansa u umjetničkom svijetu, ne samo u muzici, slikarstvu, filmu ili književnosti.
Što se mene tiče to je normalno, jer ljudi koji kreiraju ljudi su koji istražuju granice svoje psihe. Ketih je govorio da svoje tijelo doživljava kao laboratorij, a sebe kao znanstvenika koji eksperimentira. Koliko droga utječe i utječe li pozitivno ili negativno ovisi od slučaja do slučaja. Ako se dođe u stadij teške ovisnosti kao što je Keith bio početkom ’70-ih to je teško stanje za bilo kakvu kreaciju i teško da može bolje doprinijeti stvaralaštvu. To je bolest, a kada si bolestan nije ti ni do čega pa ni do kreiranja nove muzike. To nije dobra situacija. Ali situacije kao s Beatlesima i ostalima na koje je droga utjecala imale su i neku pozitivnu stranu stvaranja.
Jesi li se ikada sam upustio u takav pokušaj kreacije pjesama?
Kad živiš rock’n’roll svašta probaš. Nisam imao problema s drogama niti sam bio u stadiju ovisnosti, svašta sam probao ali nikada bio ovisan. Nikad ne znaš kakav utisak neke izjave u intervjuima mogu ostaviti na nekoga tko čita, a nikoga ne bih htio potaknuti na upotrebu droga. Ako nemate dara u sebi i ako niste kreativna osoba nikakva vam droga neće pomoći niti ćete biti kreativniji od toga. Droga je kao bilo koji stimulans. Zašto netko popije rakiju ili nešto, to je ljudska potreba koja postoji u čovjeku i to je utjecaj koji se sigurno nije odrazio samo na rock’n’roll nego i na druge vrste umjetnosti kao što su književnost, slikarstvo i slično.
Vaš spot za pjesmu “Mister Ministar” ima vrlo zanimljivu koncepciju. Osim što je spot inspiriran kultnim Monty Pythonom kroz tekst ste na vrlo sarkastičan način opisali stanje uma političara i okruženje u kojem se nalazimo. Mislite li da može doći do promjena po pitanju toga s obzirom na današnje stanje?
Pjesma je inspirirana situacijom koja se događa zadnjih dvadeset godina od raspada bivše države. Više ide u tom smjeru kako su političare postali kao estradne zvijezde, pojavljuju se na TV-u u raznim show programima koji nemaju veze s politikom i to je najkraće objašnjenje. To je bila glavna inspiracija za tekst pjesme i zanimljivo je da se to događa u svim državama od Slovenije do Makedonije, nije to samo specifično za Srbiju ili Hrvatsku. Svugdje ima neki mister ministar koji misli da je superstar.
S tvoje strane, mogu li neki novi klinci vratiti onu rock scenu kakva je bila prije? Može li se ponoviti onaj boom kao što je bio novi val?
Volio bih da mogu, ali nije to samo do bendova, razne su tu okolnosti, od političkih do socijalnih. Bitni su i razni trendovi. Fali karizmatična osoba, kao neki kolege iz nekih bendova od prije. Manjak je ljudi s nekom jakom karizmom. Ne mogu nikoga zapamtiti od tih novih bendova, vidim ih pet puta, ali ne mogu ih zapamtiti, fali im uvjerljivost. Kada bi se pojavilo nekoliko karizmatičnih ličnosti koje bi vodile nekoliko bendova, to bi moglo stvoriti novu situaciju kako bi se zakuhala neka nova scena i kako bi došlo do pomaka na bolje. To bi bila slična situacija kao u toj prošlosti. Znamo da se u prošlosti nikada ništa nije dogodilo dva puta na isti način. To je jedno od objašnjenja.
2007. nastupili ste u Tvornici kulture i ove godine opet nastupate u istom prostoru. Koja je bila tvoja reakcija na nedavnu vijest o problemima oko zatvaranja Tvornice?
Nisam bio u tijeku, čuo sam o tome iz nekog kontakta s ljudima kada smo dogovarali naš koncerta u Tvornici. Rekli su mi da ima problema od strane susjeda, da su održali press konferenciju, pa da su na kraju podržani. Ne znam neke detalje, ali otklonili su tu opasnost i uspjeli su izboriti se za pravo na rad.
Budući da imate dovoljnu bazu fanova na koncertima, jeste li razmišljali o nastupu u prostoru većem od Tvornice?
Mislim da još uvijek nemamo toliko fanova. Mi smo bend koji ljudi obožavaju zbog neke legende o nekom bivšem bendu. Mi nismo imali legalno izdanje u Hrvatskoj 20 godina! Pravo je čudo da smo imali uopće ijedan koncert do izdavanja ovog albuma. Situacija je specifična pogotovo zbog smjene generacija. U Hrvatskoj moramo tek izgraditi neku veću bazu fanova kako bismo se usudili svirati kao što smo osamdesetih godina svirali u Domu sportova.
Dakle, na vaše koncerte dolaze neke mlađe i nove generacije, a ne samo stariji obožavatelji?
Pa da, to se mijenja konstantno kroz ovih trideset godina. Neki će ljudi prvi put u Tvornici čuti Električni orgazam. Većinom su to ljudi od 18 do 25 godina, ali svatko dođe u određenu dob kada mijenja navike. To je spor i aktivan proces. Dolaze neki drugi klinci željni novih iskustava koja su postala dosadna starijim fanovima. Jednostavno, to je oblik vampirske energije, jer hraniš se tom energijom mlađe publike i isto onda i vraćaš. Važan je taj feedback i nama je drago što je on takav i on je tajna dugovječnosti Električnog orgazma i svakog benda koji traje.
U tvojoj biografiji stoji da si glumio u “Crnom bombarderu”, TV drami “Savo Šumanović” i filmu “Mi nismo anđeli 3”. Jesi li razmišljao možda o glumačkoj karijeri uz glazbenu kao neki kolege sa scene?
Nisam. Bilo mi je simpatično kad su me judi zvali, a nisam odbio jer sam čovjek na sceni. Odradio sam tekst i eto. To je bilo više kao zezanje. Nikad nisam imao ambicije postati glumac. Malo je i u svjetskim okvirima muzičara koji su se uspjeli prilagodili tome. Neki nisu uspjeli kao recimo Jagger, Bowie… To su sve ljudi s jakim osobnostima i kada ih vidiš na TV-u to su uvijek oni jer im je životna priča prejaka. Glumac je osoba koja ne treba imati osobnost.
Nakon trideset godina u glazbi, živiš li isključivo od glazbe?
Pa ja cijelo vrijeme živim od glazbe. To je bila moja odluka još u gimnaziji da nema sjedenja na nekoliko stolica, sve se mora ‘baciti’ na jednu kartu i iz te se opcije mora izvući maksimum. Imao sam neka dodatna zanimanja, ali sva su imala veze s muzikom, bio sam DJ, imao emisiju na Radiju B92. Nemam kafić, nemam nikakav privatni biznis. Sve vrijeme se trudim dokazati da rock’n’roll može biti respektabilno zanimanje za cijeli život.
S obzirom da je u pitanju trideset godina postojanja Električnog orgazma možemo li na koncertu u Zagrebu očekivati neka iznenađenja osim produženog koncerta?
Ako misliš na goste ne. Nećemo imati goste. Iznenađenje će biti kako bend dobro svira. Zagreb nas nije dosta dugo vidio. Bend se svirački digao za jednu ljestvicu i nikad nismo ovako svirali. Ovaj album pomogao je svemu tome. Dosta sviramo zadnjih godinu dana i dobro smo utrenirani i spremni za koncert!
Razgovarao: Matej Devčić
