Future of the Left: “Zamalo smo se zvali Liquid Hitler”

1306

Nastali iz nekoliko uspješnih bendova, Future of the Left priredili su nam jedan od najboljih nastupa na drugom izdanju Terraneo festivalu.

Unatoč nesretnom terminu i najmanjoj pozornici Future of the Left su,
najviše zaslugom karizmatičnog frontmena Andya Falkousa, pokazali
odličan smisao za humor i inteligentno podbadanje, što između što u
samim pjesmama.

Pripremio sam desetak pitanja i mentalno se spremao da se i sam nađem ispred nišana Falcovog britkog humora, no četvorka me razoružala i prije nego smo sjeli za improvizirani stol Terraneovog backstagea. Uvijek sam bio u strahu da će ljudi koje poštujem na pozornici iza nje biti druge osobe, no humor, dobra ćud i otvorenost pjevača/gitarista/klavijaturista Andya, bubnjara Jacka i basistice Julije od intervjua je napravila razgovor među prijateljima u kojem sam zaboravio na priređena pitanja, rokove i vrijeme.Veći dio razgovora prošao je u smijehu i unatoč nekim grubim riječima (Mel Gibson i Hitler bile su popularne teme), bend se pokazao pametnim i zabavnim, udarajući na ista mjesta gdje i njihova glazba.

Znam da vam ime ne bi trebalo biti izravno u svom značenju, no smatrate li se budućnošću ljevice ili neke druge alternativne ideje?
Andy: Ovisi. Ako nervira nekoga tko vidi ime i misli si “Što si oni misle?” – za njih jesmo, no općenito ne. Bio je to jednostavno naslov članka koji sam vidio u Guardianu o francuskoj politici i budući da smo tražili ime benda već devet mjeseci…
Jack: …stvarno smo se mučili da nađemo nešto.
Andy: Stvarno jesmo. Hywel, koji je u to vrijeme bio u bendu, dolazio je samo do naziva koji su uključivali Hitlera. Zbog nekog razloga svi njegovi prijedlozi imali su ‘Hitler’ u sebi.
Jack: ‘Liquid Hitler’Andy: Da! Ili ‘Hitler on Ice’. Nije htio pokazati nikakvu poantu, samo je stalno izlazio Hitler, valjda mu je sjedio negdje u psihi i mahao zastavicom. Nije nacionalsocijalist tako da ne znam otkud mu je to došlo jer bi to bilo u potpunosti suprotno našim stavovima. Sigurno je bolje da se zovemo Future of the Left nego Liquid Hitler.
Jack: Imao bi problema pridružiti se Liquid Hitleru.
Andy: Zamisli da sam rekao: “Hej Julia, hoćeš se pridružiti Liquid Hitleru?
Jack: Svi dosta naginjemo ulijevo, ja i više nego samo politički.Šepaš? Lijeva noga ti je kraća?
Andy: Kada vozi, ako ne zna gdje ići samo skrene lijevo. Jesi li ljevak možda?
Jack: Nisam. A Jim?
Julia: Nije on, ja sam.

Znači jedina žena i jedini ljevak u bendu?
Andy: Da, zato ju i proganjamo.

Muziku podržava

Budući da ste spomenuli Olimpijske igre u Londonu na svom nastupu, što mislite o nastupu Franka Turnera na jednoj od ceremonija otvaranja?
Andy: Nisam to vidio, ali čuo sam za to. Radili smo nešto za BBC i dok smo se vraćali kući netko nam je rekao da je Frank nastupao i stigli smo upravo nakon što je završio. Iako mislim da su Olimpijske igre sranje, naročito u trenutnoj financijskoj realnosti, sama ceremonija otvaranja je barem bila vrlo zabavna, kao Queenov spot. Mislim na bend, a ne čelo monarhije.
Julia: Dosta ljudi koji ga znaju iz njegovog bivšeg benda, odnosno mog bivšeg benda, imaju nešto protiv toga, no da te netko pita da sviraš na otvorenju Igara bilo bi teško reći ne.
Jack: Ipak ga je Danny Boyle zamolio…

…a i svirao je subverzivne pjesme.
Andy: Da te Mel Gibson pitao da izvadiš kitu i udariš po Isusovom čelu, bi li to napravio?
Jack: Definitivno bih razmislio o tome.

Ipak je Mel Gibson u pitanju.
Andy: Možeš li zamisliti da je Mel Gibson režirao otvaranje?
Julia: Srećom nije.

Vjerojatno bi bilo više Hitlera nego u imenu vašeg benda.
Andy: Da! Sigurno bi bilo velike židovske zavjere i kako kontroliraju Hollywood, sigurno bi imao nešto drukčiji kut nego je imao Danny Boyle.

Otvaranje je bilo dosta umjetničko, bilo je mnogo toga o glazbi i filmovima. Znate li da su u prijenosu u SAD-u izbacili dio o britanskom zdravstvenom sustavu i terorističkim napadima 7. srpnja?
Andy: Općenito sam veliki fan SAD-a, unatoč svim manama. Jedna stvar u kojoj su stvarno loši je prihvaćanje vanjskih utjecaja. Primjerice, ako pogledaš naša prošla dva albuma, oba su dobila slične recenzije u cijelom svijetu, no kako su riječi u našem posljednjem albumu nešto više specifične i vezane uz Britaniju, lošije je prošao preko Atlantika. Pretpostavljam da nema toliko veze s publikom, nego s novinarima koji si nisu dali truda saznati sve kulturne reference. U Europi, bilo Njemačkoj ili Hrvatskoj, recenzentima je prirodno učenje o drugim kulturama kako bi bolje shvatili glazbu.

Misliš li da se isplati?
Andy: Stvar je u tome da američka glazba očekuje da ćeš to napraviti, a naša se nada. Zanimljivo mi je kad čitam američke recenzije gdje piše “Ne razumijem ovu referencu”, umjesto da ju samo upiše u Google i sazna za sedam sekundi. Ipak su na vrhu popkulturne piramide, naviknuti su da se svi referiraju na njih, naročito u hip-hopu, bilo da je onaj s više ili manje kredibiliteta, u kojem se spominju njihovi filmovi, serije ili komičari. Pozvani smo da saznamo kako bismo shvatili u potpunosti o čemu pričaju.

Postoji mit da je europska publika otvorenija prema manje poznatim sastavima, ima li istine u tome?
Andy: Jesu, no u jednom smislu su Amerikanci bolji od Europljana iako ne govorim nužno i od Hrvatske s obzirom da sam do sada tri puta nastupao ovdje. Svirali smo kao predgrupa našim prijateljima Against Me! u Europi i SAD-u, ali ovdje su reakcije bile gotovo univerzalno loše jer su ljudi dosta plemenski oko svoje glazbe i očekuju da predgrupe zvuče isto kao i glavni nastup, dok su u SAD-u bili više otvoreni. Ne nužno u kulturnom smislu, nego u umjetničkom. Njihov pristup dosta je uskogrudan, naročito u referencama, no recimo njemački fan punka voli samo taj žanr, dok punker iz Minneapolisa uz to voli i Motown i druge žanrove. Više su otvoreni u tom smislu.
Jack: Da mi tebe pitamo nešto, kako Hrvatska stoji na Olimpijskim igrama?

Četiri ili pet medalja? Nisam siguran, ne pratim previše. Znaš kako Britanci prate samo koliko Francuzi i Nijemci imaju medalja? Tako ja pratim samo koliko Srbija i Slovenija imaju.
Andy: (smijeh) Podsjeća me na priču koju sam čuo kad sam nastupao u Zagrebu 2005. Britanci se uvijek žale kako im je daleko ići na koncerte, recimo nekome iz Cardiffa se ne da voziti sat vremena vlakom do Bristola da bi slušao Fugazi. Ovaj tip iz Zagreba mi je pričao da je bio u vojsci za vrijeme rata kada su The Jesus Lizard svirali, a koncert je bio u srpskom dijelu grada i morao se skrivati i paziti da ne shvate da je Hrvat (Andy vjerojatno misli na sarajevski koncert Jesus Lizarda početkom rata 1991., op.a.)

To je doslovno “Combat Rock”.
Andy: (smijeh) Da. Samo je zanimljivo vidjeti stvari u drugom kontekstu, nevažno jesam li Britanac ili jednostavno ljudsko biće, jer to je mjera koju je netko spreman poduzeti da bi vidio rock koncert. Britanac bi rekao: “Pola sata vožnje da vidim Mission of Burma? Ne da mi se!

20 godina kasnije mislim da nismo daleko od iste situacije i ovdje.
Jack: Nažalost.

0 Shares
Muziku podržava