Francis Rossi (Status Quo): “Najgore što možete napraviti je vjerovati pozitivnim kritikama i ne biti svjestan činjenice da je ona samo mišljenje”

2883

Prodali su više od sto milijuna albuma, snimili više od 60 hit-singlova od kojih je više od 20 bilo na prvom mjestu britanskih top-ljestvica što nije uspjelo nijednom drugom izvođaču.

Davne 1998. svirali su u Moskvi: 14 zaredom rasprodanih koncerata gdje ih je gledalo više od 300 tisuća ljudi. U gotovo pola stoljeća karijere održali su više od šest tisuća nastupa pred nekih 25 milijuna ljudi. Kada se sve zbroji, ispadne da su više od 20 godina samo na turneji.

Govorimo o bendu Status Quo, legendarnim boogie rockerima koji 29. srpnja dolaze u Pulu. Na oproštajnoj su turneji, barem što se ‘uštekanih’ nastupa tiče i premda ‘najglasnijeg ritam gitarista na svijetu’ Ricka Parfitta ondje neće biti zbog zdravstvenih problema, spektakl zasigurno neće izostati.Uoči koncerta porazgovarali smo s Francisom Rossijem koji nam je u par navrata jasno dao do znanja da može itekako puno pričati. Ispostavilo se da je bio posve u pravu kada je rekao da će ovo biti ‘najdužih deset minuta u našim životima’ jer se u pet puta dužem vremenskom razdoblju pokazao kao iznimno duhovit, šarmantan, vrckav i zabavan sugovornik britkog jezika i razmišljanja.Dobar dan, kako ste?
Dobro sam, hvala na pitanju, uskoro će mi doći menadžer pa ćemo skupa na ručak u moj omiljeni sushi restoran, obožavam sushi…

Lijepo je čuti da je sve u redu…

Vruće je kod vas, jel’ da?Jest, vruće je.
Sin mi je dolje kod vas u Hrvatskoj, a ja baš nisam ljubitelj velikih vrućina; ne znam zbog čega, ali što sam stariji sve ih manje volim…Idemo onda odmah s pitanjima, da se ne kuhamo previše: Status Quo je već pedeset godina na glazbenoj sceni, koliko su stvari danas drugačije nego na početku?
S koje god strane da gledamo, sve se izmijenilo… Kad smo počeli nije bilo pravih pojačala, pretpojačala, monitora, slušalica, snimali smo na analognim miksetama s četiri kanala, zatim s osam kanala… Danas radimo s računalima, možemo stvoriti bilo kakav zvuk koji nam je potreban. Prije kad nam je trebao zvuk kucanja na vrata, morali smo doista snimiti kako netko kuca na vrata. Danas je to puno jednostavnije, samo treba na računalu prelistati stranice i stranice ponuđenih zvukova, što god nam treba, zvuk parne lokomotive, bilo što… A glazbeni biznis je danas postao posao u kojem je novac praktički najvažniji, što je posve logično. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih glazbeni je biznis još uvijek bio u nekakvom svom dobu nevinosti, bili su to prvi koraci i normalno je da kad-tad ‘odraste’ i sazrije. Danas se sve vrti oko novca: ukoliko nešto ne donosi zaradu, onda ispadne kao da ne vrijedi, što je osobito čudno ako glazbu gledamo kao granu umjetnosti.Sami koncerti su drugačiji, svjetla reflektora više ne griju kao nekada, lista promjena mogla bi ići unedogled… Prije par tjedana bio sam sa sinom u trgovini, tražili smo nama omiljene pahuljice za doručak i kad smo došli do police gdje stoje, bilo ih je toliko oblika, boja i vrsta, toliko ih je bilo u ponudi da mi se više nije dalo tražiti one po koje smo došli. Danas imamo ogromnu mogućnost izbora, sve je dostupno… Prije smo davali intervju za televiziju i znali smo tko će ga pogledati, koliko ljudi će ga vidjeti i kada će ga vidjeti, a danas više ne znate tko što gleda, kada gleda, ne morate kupiti cijeli album da biste čuli jednu pjesmu, možete je kupiti zasebno. Da skratim – sve se promijenilo u ovih pedeset godina. Prvi put kada smo posjetili Rusiju 1988. godine već su se mogle osjetiti promjene. Nakon pada starog režima mnogi su se željeli vratiti u njega jer iako je bio strog, bilo im je jasno definirano što se smije, a što se ne smije. Danas imamo toliku mogućnost izbora i sve ponuđeno nam je toliko dostupno da nas polako prestaje zanimati.Ljudi vas ili vole ili ne vole, nekima ste sjajni, nekima bezveze, kako gledate na to? Gledamo li općenito, cijene li vas dovoljno?
Mislim da nijednog izvođača ne treba cijeniti baš u tolikoj mjeri, mi smo sretni što 5-6 milijuna ljudi na svijetu za nas misli da smo vrh vrhova, dok ostatak za nas ne zna, nismo im bitni niti ih zanimamo. Prisjetim li se svojih mladih dana u pedesetim godinama prošlog stoljeća, biti popularan, biti slavan i svirati u bendu bio je jedan od načina kako pobjeći od depresije i sveg tog sivila koje je vladalo nakon Drugog svjetskog rata. I zahvalan sam na tome, ali itekako sam svjestan da se ne možeš svidjeti svima. I to vrijedi za sve: kada je Michael Jackson bio na vrhuncu svoje karijere, samo u Sjedinjenim Američkim Državama prodao je 45 milijuna primjeraka albuma. No to opet znači da se 200 i nešto milijuna ljudi nije dopalo to što radi. Meni je to najbolje mjerilo… Neki ljudi vole Status Quo, većina ih ipak ne voli; puno ljudi vole The Rolling Stonese, ali ne vole ih svi. Za mene su The Beatles sjajan bend, ali opet znam ljude koji ne misle tako i nikako to ne razumijem. Kad ste u bendu, nije da vam je cilj svjetska dominacija, to jednostavno nije moguće, jer ima nas sedam i pol milijardi. Uostalom, ne postoji nijedan izvođač za kojeg možete reći da ga voli milijarda ljudi…

Michael Jackson je bio popularan, danas su popularne Adele i Taylor Swift, ali to su sve prolazni izvođači koji nemaju nakladu kakvu su imali bendovi u sedamdesetima, oni dođu i prođu… Opet ćemo se vratiti na mogućnost izbora, svi možemo birati, čak ni albumi više nisu bitna stavka. Ne želim da to sad zvuči prenegativno jer nije, jednostavno danas je tako, stvari su se promijenile. Prije smo imali samo jednu radio-postaju koju je u svakom trenutku slušalo 20 milijuna ljudi što znači da kada bi zasvirala neka pjesma istovremeno bi je čulo 20 milijuna ljudi. Postojala je ta neka vrsta jedinstva i složnosti, no čini mi se da će budućnost donijeti još veću raspršenost svih sadržaja. Da se zamaram što većina ljudi ne voli Status Quo nema smisla, ali realan sam i svjestan toga. Neki nas ljudi vole i dolaze na naše koncerte, a neki nas ne mogu smisliti. Mogu živjeti od onoga što volim raditi, imam osmero djece, divnu obitelj… Kada sam odrastao u kapitalističkom svijetu to su bile bitne stavke, dok se danas u prvi plan guraju materijalni i statusni simboli. Nisam siguran da mi se to baš dopada, ali takav je svijet u kojem danas živimo.

Muziku podržava

Kako gledate na izvođače koji glazbu koriste samo kao odličnu priliku za samopromociju?
Naš posljednji album je akustični, “Aquostic (Stripped Bare)”, snimit ćemo još jedan, i svake godine kada bismo objavili rock album nitko se nije previše uzbuđivao. Ljudi bi se pitali ‘ah, zar je opet to doba godine kada Quo ima novi album?’, pa kada im kažete da imate novi album njihova je reakcija ‘Da, i?’. No kada smo snimili taj akustični album razgovor je tekao posve drugačije: – “Imamo novi album.” -“Aha.” -“Akustični.” -“Molim?!” To je prva stvar koja ih je zainteresirala. Druga je bila da smo na naslovnici bez odjeće, a treća da je tu fotografiju na naslovnici snimio Bryan Adams. To je isto jedan vid samopromocije koji otvara vrata, a drugi je recimo kao kod Taylor Swift gdje nisam siguran da iza nje ne stoji čitava marketinška mašinerija… Kako ono kažu “glazbu ne prodaje samo njezina kvaliteta”, ali tu treba biti oprezan jer ako glazbenici odlučuju o kvaliteti pjesama to ne znači da one ovise o kvaliteti glazbenog umijeća. Da je tako, velik broj bendova – uključujući i nas – ne bi nikada ni postojao.

Ima nešto u popu, rocku, countryu, nešto što nas privuče. Da ti kažeš da je nešto super, a ja za to isto kažem da je sranje, nijedna tvrdnja nije točna već je kvaliteta pjesme negdje između ta dva pojma… Pričali smo o popularnosti Statusa Quo – neki misle da smo najbolji na svijetu, neki misle da smo najgori na svijetu, nijedna tvrdnja nije točna, negdje smo u sredini…

Kad već pričamo o akustičnom albumu, imate li kakvih planova ubaciti u koncerte neki akustični set pjesama?
Ne, ne, ovo je zadnja godina kada smo električni, mislim da završavamo negdje oko Božića, a onda ako budemo nešto radili nakon toga bit će u akustičnom izdanju. U ovom poslu stalno radite jednu stvar, a onda se sve promijeni. John Lennon je rekao da je život ono što se događa dok planirate nešto drugo, tako nekako se i ja sada osjećam. Drugačije je obraditi pjesme u akustičnom aranžmanu, nema pritiska koji prati pisanje novih pjesama… Napisali smo par novih pjesama za novi album, lijepi su to aranžmani i kreativan je to proces u kojem svi ravnopravno sudjelujemo. I to je divno s te glazbene strane, ali uvijek moramo biti svjesni da mi nismo samo glazbenici, mi smo u showbusinessu. Da smo htjeli biti samo glazbenici, ostali bismo sjediti kod kuće i skladali, pisali pjesme, ali ima nešto u nama izvođačima što nas tjera na pozornicu pred ljude, da nas gledaju, da nam govore da smo dobri, da nam plješću, da nas vole, potrebna nam je publika… Mnogi se izvođači zanesu pa kažu da je bitna samo glazba; ne, nije, ovo je showbusiness, ako misliš da nije – siđi s pozornice. Mene i dan danas uoči nastupa hvata trema, ali taj osjećaj zadovoljstva nakon dobro odsviranog koncerta ne može se mjeriti ni sa čime. Jedini način da dođete do tog osjećaja je da se popnete na pozornicu i odradite koncert.

Koja je najvažnija lekcija koju vas je glazbena industrija naučila?
Biti skroman i biti ponizan… Mada je to zeznuto kada s druge strane imate potrebu stati na pozornicu i tražiti od ljudi da vas vole. Neki dan sam sreo oca jednog klinca i kaže mi da je njegov mali počeo svirati te imam li par riječi ohrabrenja za njega… Rekoh mu da treba vježbati, na što mi on odgovori ‘vježbom do savršenstva’, pa sam mu rekao da to nije točno, vježbom postajete bolji, ali nikako savršeni, ne bismo to trebali govoriti djeci… Sama ideja da krećete sa sviranjem da biste dogurali do savršenstva je pretenciozna. Uvijek kad me pitaju za neki savjet koji mogu dati klincima koji tek započinju, uvijek kažem ‘pustite ih’. Ako su stvoreni za to – neće slušati što im jedan starkelja ima za reći, no ako nisu – poslušat će riječi ovog mudrog starca i neće nastradati jer u većini slučajeva najveći broj onih koji se odvaže uploviti u showbusiness vode propadne… Nakon našeg prvog uspjeha s “Pictures of Matchstick Men” sjećam se da sam se grčevito držao ideje da moram i dalje biti uspješan, jer ako nisi uspješan, onda si gotov. Tako to funkcionira, nema veze jesam li u pravu ili ne… Osim određene financijske zadovoljštine, uspjeh vam zadovolji i ego jer vam poručuje da niste izgubljeni slučaj… Sve se danas vrti oko uspjeha i ljudi se toliko uzrujaju ako izgube, ali kad pristajete na pravila igre – i ovdje kao i u sportu – netko mora izgubiti, što je tu strašno? Osobno ne bih imao ništa protiv da smo drugi najbolji bend na kugli zemaljskoj, ali kad svijet gura samo pobjednike. Većina nas je ipak na drugom, trećem, četvrtom ili još nižem mjestu.

Spomenuli ste mlade snage, imate li neki savjet za njih, neku tajnu uspjeha kako ostati pri glazbenom vrhu pola stoljeća?
Pa i ne baš, kao što sam rekao, treba ih pustiti neka grizu i neka se bore. Kad je priča o Status Quo započela moja mi je obitelj dala podršku u smislu ‘kolike su šanse, ionako već ima dovoljno bendova’, a svaka negativna kritika ili članak samo te tjera naprijed. Najgore što možete napraviti je vjerovati pozitivnim kritikama i ne biti svjestan činjenice da je ona samo mišljenje… S druge će vas strane dotući negativna kritika, ali i to je samo mišljenje. Što se Statusa Quo tiče – mi smo samo nastavljali dalje, što god bilo, nastavljali smo dalje. Trebate paziti da se ne umislite, da ne postanete sebični i slično…

Koliko se još može izvući iz tri akorda i boogie ritma?
Cijeli je svijet pun pjesama s tri akorda, nije to nešto po čemu smo samo mi posebni. Naš je zvuk ipak po mnogočemu jedinstven, ali da, mnogima je na spomen našeg benda prva asocijacija podrugljivo ‘ah, da, tri akorda’. Da ih pitate što je to akord ili koliko tonova čini akord, na koliko se sve načina može uhvatiti jedan akord – nemaju pojma. Ako slušate operu – i tamo su većinom tri akorda, skaču iz mola u dur, Chuck Berry je sve pisao za tri akorda, tri akorda su posvuda… Mislim da se ovih dana u modu vraćaju pjesme s četiri akorda, jedna od najpopularnijih izmjena danas je 1-5-7-6, možete je čuti u baladama i rock pjesmama, ali vrednovati nečiju glazbenu vrijednost na temelju broja akorda u pjesmi je jednostavno glupo.

A koliko se još varijacija može dobiti sa samo tri akorda? Vjerojatno bezbroj. Sve što je bilo tko smislio u posljednjih sto godina – Bach je već napravio prije njih. Od melodija, akorda, niza, varijacija, sve što vam padne na pamet – Bach je to već napravio… U godinama sam kad ne tražim više nešto novo i drugačije, ne istražujem nova područja, već ciljam na lijepu melodiju… One melodije iz pedesetih iz vremena Neila Sedake su predivne, užitak mi ih je slušati.

Što Vam je danas draže – turneje ili snimanje albuma?
Uf… To su dvije različite stvari, ali jednako drage. Zadnjih godina mi je nekako bolje biti u studiju, osobito sada kada snimamo nove akustične stvari za novi album… Možda je to zato što smo uštekani toliki niz godina, ali kad bolje razmislim – sve pjesme koje napišem prvo nastanu s akustičnom gitarom i tek kasnije gledamo kako ih ‘ozvučiti’. Danas mi je nekako više želja zvučati kao Everly Brothers, mada smo se i dosad trudili zvučati kao oni uz dodatak energije Little Richarda, ali nije da imam vokalne sposobnosti kao Everly Brothers tako da je sama ideja da zvučim kao oni poprilično blesava. To tako ide, nešto te nekad inspirira i tjera naprijed. Po prirodi sam poprilično nesigurna i povučena osoba, a bavljenje glazbom mi je omogućilo da se malo pravim važan. Moj uspjeh nije vezan za natjecateljski duh, nemam potrebu dokazivati se na takav način, ali zahvaljujući bendu uspio sam svašta postići.

Koliko često vježbate i imate probe?
Vježbam svaki dan po dva sata, ali u mladosti sam bio seronja koji je mislio da dovoljno dobro svira i da ne treba vježbati. Sa sedam-osam godina htio sam svirati Everly Brotherse, ali mi je profesor gitare odmah u startu srušio sve snove rekavši ‘ovdje nećemo raditi takve stvari’. Zato treba učiti klince ono što ih zanima: ako netko voli Red Hot Chili Pepperse neka se zainteresira za gitaru učeći njihove pjesme, nećeš mu odmah u startu ubiti svaku volju za svirkom. A što se proba tiče, ako nemamo ni jedan koncert u tri tjedna, onda moramo imati probe. Probe nisu nešto što je baš uživancija, osobito kad započnete u 11 sati ujutro i dva puta odsvirate cijeli koncertni set pjesama. Moramo biti uigrani i usvirani jer ipak je to danas show u znatno većoj mjeri nego sedamdesetih kada ste i mogli brljaviti na pozornici.

Prije par godina bili smo u Australiji i kao primjer vam mogu dati Kylie Minogue; ne mislim da je bog-zna-kakva pjevačica, ali je draga osoba. Prije nastupa smo na televiziji gledali njezin show iz O2 Arene i uhvatio sam samog sebe kako govorim da mi se sviđa to što vidim, dobro je to što radi. A onda mi je sinulo: u zadnjih dvadesetak godina najvažnija je postala produkcija odnosno kako to volim reći odvlačenje pažnje… Opet se vraćamo na mogućnost izbora i što se sve promijenilo u ovih pedesetak godina. U početku smo na pozornici bili samo mi s instrumentima, ozvučenje i par reflektora, a danas opremu za pozornicu prevoze kamioni i kamioni, mi imamo nekoliko kamiona samo za rasvjetu… A sve je to na neki način odvlačenje pažnje. Volio bih da mogu biti ovdje i za pedeset godina čisto da vidim kako će sve to izgledati u budućnosti…

U mjesecu smo srpnju, prije 21 godinu u srpnju je održan Live Aid i jednom ste prilikom izjavili da Vam je taj nastup bio jedan od najgorih u karijeri…
Djelomično… Bio je jedan od najboljih što se samog nastupa tiče, ali nam je svirka bila katastrofalna, iz nekog razloga tog ljeta baš i nismo bili na nekoj visokoj razini. S Bobom Geldofom smo dijelili diskografsku kuću i kada nas je pitao želimo li nastupiti na Live Aidu, rekli smo ‘Ne, hvala’. Za tjedan-dva nas je opet pitao, pa smo mu rekli da nismo baš za tu ideju, bilo je nekih trzavica u bendu, nismo bili usvirani, pokušali smo se izvući na sve moguće načine, a on je samo rekao ‘Boli me dupe kako zvučite’ pa smo na koncu pristali. Ali tako je pristupio svima koje je pozvao; nitko u početku nije bio pretjerano zainteresiran zasvirati na tom ‘čudnom’ koncertu. Tek kad smo došli na Wembley, na sam dan Live Aida, shvatio sam koliko je to važan događaj… Morate imati na umu da se moja generacija nagledala i naslušala priča o gladnoj djeci iz Afrike, no atmosfera na stadionu je bila nevjerojatna, nisam to nikad prije doživio i vjerojatno nikada više i neću. Ali ako gledamo s pozicije benda, bili smo očajno loši. Uostalom, to ionako nije bilo bitno. Osjećali smo se odlično, znali smo da radimo dobru i važnu stvar, bili smo puni pozitivne energije premda na kraju nismo puno toga promijenili.

Imate li neke favorite među aktualnim izvođačima?
Moramo se prvo dogovoriti kako ćemo definirati pojam ‘aktualno’. Za Muse još uvijek mislim da su nov bend, njih volim… Volim i Jamesa Baya. Kad kažem da volim nekog izvođača to ne znači da odmah kupujem sva njihova izdanja, da ću se odmah učlaniti u klub obožavatelja ili poći s njima u krevet, zapravo i ne znam baš puno suvremenih izvođača… Oduvijek sam volio talijansku operu, volim country – nemam pojma odakle izvlače te fenomenalne stihove – a volim i pop glazbu. Sviđa mi se blues i jazz kakav izvode Django Reinhardt i Stephane Grappelli. Jednostavno volim glazbu neovisno o žanru. The Beatlesi su mogli snimati kakve god su pjesme htjeli i bili su The Beatlesi, nije bilo kategorija. Tek nakon njih su se bendovi počeli trpati u kalupe: ovi su rock, ovi heavy rock, ovi progresivni rock, ovi heavy metal i svi za sebe misle da je samo njihov odabir ispravan, da samo on valja. Njih slijede obožavatelji koji gledaju pravocrtno i skučeno, poput konja na utrci s onim pokrivalom za oči, uopće ne doživljavaju ništa što se događa sa strane. Ja uključim radio i slušam što ima, nekad pojačam, nekad stišam ili promijenim stanicu, nije da tragam po žanrovima koji mi se sviđaju i da se držim samo njih. Sviđa mi se ona jedna stvar od The Killersa, ali se ne mogu sad sjetiti kako se zove; ne volim Madonnu, ali mi je “Like a Prayer” odlična stvar. Da mi se uskrati sve drugo u životu volio bih samo da mi ostane mogućnost slušanja glazbe.

Mnogi dugovječni bendovi poput Aerosmitha i vjerojatno AC/DC-a razmišljaju o mirovini, što će budućnost donijeti za Status Quo?
Jedan od razloga zašto smo na turneji je što i ja čekam da se umirovim. Već nekoliko godina razmišljam o tome, ali mi uvijek nešto odvuče pažnju, angažiram se i obvežem pa se taj odlazak u mirovinu samo odgađa, a godine idu… Taman kad pomislim da je vrijeme stati s električnim nastupima, svidi mi se reakcija publike na akustični album pa mi se čini da bismo mogli nastaviti akustično; ako nas nitko ne dođe poslušati – odosmo u mirovinu. Znam dečke iz Aerosmitha i AC/DC-a i siguran sam da su i oni u jednom trenutku pomislili da svi mi ‘starci’ na pozornici izgledamo blesavo. Kad sam na bini ne razmišljam o tome, ali prije nego što ću izaći pred publiku pogledam se u ogledalo i pitam se ‘tko je ovaj tip?’. Mislim, pogledajte Angusa – 61 mu je godina, a skakuće okolo u školskoj uniformi.

Kad smo bili klinci nismo mislili da će tako biti, nitko od nas u sedamdesetima nije slušao glazbu iz dvadesetih, to je jednostavno bilo nezamislivo i glupo, pa smijali bi nam se ljudi… Sa 45 smo već bili prestari, a danas bih opet volio imati 45… Kad sam imao 27 dovršavali smo miks “Rockin’ All Over The World” i otišao sam u klub Marquee pogledati neke punkere. Stajao sam odostraga no jedan me tinejdžer prepoznao i viknuo “Furaj Rossi, dosadni starkeljo!”. Bio sam im prestar sa svojih 27 godina, a evo sad imam 67.

0 Shares
Muziku podržava