Filozof, glazba i društvo – koliko pjesma može promijeniti svijet?

3564

Nedjelju navečer, 29.1.2017. sam proveo u HNK nalazeći se u publici, dok su na sceni bili ugodno društvo sastavljeno od Srećka Horvata, Bobbya Gillespiea (da, tog Bobbya Gilespiea, pjevača grupe Primal Scream) i filozofa Franca Berardija Bifa.

Još jedan Filozofski teatar privukao je brojne intelektualce, ugledne gospodarstvenike, osviještenu mladež te druge znatiželjne ljude. Bilo je zanimljivo slušati njihova promišljanja o sličnostima svijeta danas, i svijeta prije cca 40 godina. Bifo je mnogo pisao protiv Margaret Thatcher i njene politike (posebno je ogorčen na njenu rečenicu “There’s no such thing as society.”), Gillespie ju je doživljavao na vlastitoj koži, gledajući kako brojni rudari (i ne samo oni) ostaju bez posla.

Bobby Gillespie me u jednom trenutku simbolično ugrizao za uho rekavši kako je moderna glazba manje politična nego što je to bila u vrijeme Johna Lennona, Jeffersona Airplanea, punka, u vrijeme osamdesetih. Znao sam da me ta rečenica žulja, no kako sam najpametniji kada je sve gotovo, tako mi se na samom izlasku iz HNK se upravo sjetio jedne prilično depresivne činjenice.

U vrijeme aktivizma Lennona i grupe Jefferson Airplane, u SAD-u upravo je dvaput uspio dobiti izbore Richard Nixon, političar konzervativne orijentacije. Johnny Rotten je možda 1977. urlao “God Save The Queen”, “No Future” i slično, ali je na izborima 1979. u Velikoj Britaniji pobijedila Margaret Thatcher i po Bifovom viđenju, pokrenula ekonomski rat koji traje još i danas, i Bifo vidi rješenje da se stvara Europa iz socijalnih potreba i potreba za komunikacijom.

Tijekom osamdesetih se formirao kompletan antitačerovski blok (The Smiths, Madness, Paul Weller, Billy Bragg, Elvis Costello…), koji je Čeličnoj Lady probao zakomplicirati politički život. Uzmemo li još agitiranja protiv G.W. Busha i bezuspješnu protutrumpovsku kampanju, imat ćemo samo neke utješne podatke, kao što je da je kampanja “Vote For Change” ipak motivirala mlađe da glasaju protiv Busha, no nije pomoglo jer su starije generacije, upravo one koje su demonstrirale protiv rata u Vijetnamu, ovaj put većinski dale glas ratnoj politici G. W. Busha.

Drugim riječima, nije rijetkost da su isti ljudi 1970. protestirali protiv rata u Vijetnamu, ali 2003. bili za rat u Iraku. Džabe Youngova “Ohio”, džabe “Living With War” od istog umjetnika, džabe Lennonova “Imagine”. Ili nije? Možda su te pjesme ipak osvijestile neke stvari, a proces je krenuo nekim nepravocrtnim stazama (bilo bi mi drago da je tako).

Muziku podržava

Još jednu gorko iskrenu činjenicu je izrekao Gillespie kad je pričao o korporativnoj muzici – kazao je da je on sa sastavom morao pristati na neke ustupke i nastupati na korporativnim priredbama. To je i sam priznao u intervjuu za Muzika.hr, kad je priznao da je pristao dati svoju pjesmu “Movin’ On Up” za reklamu za jednu hrvatsku korporaciju, jer je sastavu nedostajalo novca da otplate studio, ured i ‘još neke stvari’. Sigurno je bolje da, ako sastav ima zaposlene (su)radnike i/ili tehničare, i ako prestanu uobičajeni dotoci novca za njihove plaće, puno je humanije smoći novac od reklamiranja nego odmah dijeliti otkaze, no to je primjer kako nekad teorija i praksa idu šumom odnosno drumom.

Također, ponekad same korporacije, kad odluče koga će sponzorirati, gledaju na apolitičnost – što manje politike u toj butigi (odnosno bendu), veća šansa za neki poslovni odnos. Eto razloga da moderna muzika bude manje politična nego u vrijeme Lennona i Jefferson Airplanea. Istini za volju, postoje politični sastavi i politični stihovi, no njihov utjecaj medijske korporacije (logično) žele smanjiti. U ovoj hipertrofiranosti informacijama u kojoj se nalazi današnji svijet, to je sasvim dobar način ušutkivanja.

A onda se sjetim Lennonove “Why in the world are we here? Sure not to live in pain and fear” i čini mi se da se, unatoč svemu, borba za bolji život, gdje neće postojati strah od izricanja vlastitog mišljenja, gdje je legitimno izražavati svoje stavove i tražiti svoja prava, poput prava na jednakost pred zakonom, prava na rad, obrazovanje i zdravlje, takva borba se mora nastaviti.

Muziku podržava
Stisni