Znate sve o Pearl Jamu? E, ne znate!

Eeeee da… Kreće još jednom – oda bendu koji je kriv (ili zaslužan, ovisi kako gledate) što sam u najblesavijem dijelu života počeo sve svoje (šatro ‘svoje’) novce trošiti na CD-e, na majice, na koncerte, knjige (pa čak i nekorištenu knjigu tablatura za “Ten”) i sve što je na sebi imalo ta dva slova – PJ.

Preraslo je to u milijardu originalaca na polici, u gitaru obješenu na zid, u ogromnu ‘wish-listu’ na svim internetskim CD shopovima i u pretvaranje cijelog života u ljubav prema, kako se ono kaže – sportu i glazbi… Je li mi žao?! Ni najmanje!

Što god da krenem pisati o ovoj petorci, bila to vijest da je Eddie pukao k’o kokica i maltretira nas s fakin ukuleleom, bio to zagrebački koncert, pa čak i neki novi album, svaki put trubim isto – ljudi su mi dali sve!

Priznao sam milijun puta – neke time čak i razljutio – karijeru Pearl Jama dijelim na dio koji sam mahnito pratio i na dio kojeg sam svjestan, ali ga manje razumijem. No, činjenica je da ih upravo ta dugovječnost čini drugačijim bendom koji je nadrastao sva sranja kroz koja je svijet prolazio. Baš zato što su još uvijek tu, omogućilo je da velikan Cameron Crowe snimi jedan od najboljih rock dokumentaraca u povijesti Mliječne staze.

Čovjeka većina zna (ili bi trebala) po kultnom filmu “Singles”. Filmu koji je obilježio Seattle i njegovu scenu, filmu koji je to postao samo zato što su mu uvjetovali da sve skupa začini s Pearl Jamom, Alice In Chains, Soungarden i sličnima, filma koji u sebi nosi “Breath” i “State of Love and Trust”, stvar s kojom sam izmaltretirao sve sjeverno-jadranske plaže.

20 godina je prošlo i došlo je vrijeme da se zaokruži priča jednog benda koji je proživio sve uspone i padove tog kišnog grada, sva predoziranja, sve nazive tog žanra, sve kritike kako nisu dovoljno alternativni, sve bubnjarske promjene, svađe s koncertnim promotorima, smrtna stradanja u prvim redovima, Eddieve skokove s pozorničkih skela i McCreadyevo debljanje… Preživjeli su – sve! I to nam ispričali u filmu pod nazivom “Pearl Jam Twenty“, dokumentarcu koji pokazuje kadrove za koje ni bend nije znao da se snimaju i kadrove koji bacaju skroz novu sliku na ovaj bend. Sliku koju još niste vidjeli.

Kreće još od Andya Wooda, Mother Love Bone i stanja scene u kojem su se, za čudo božje, bendovi međusobno pomagali, a ne podmetali. Pa se uključuju Soundgarden i Chris Cornell koji je samo zbog Stoneove lijenosti da ode od staraca postao cimer Andyu. Pa njegov overdose i Jeffova ispovijed o tim mučnim trenucima koje bi volio pokazati svakome tko pomisli nešto bubnuti u sebe.

I onda se ni od kuda stvorio ‘jako sramežljivi’ (?!) Eddie, snimio vokale na legendarnu kazetu, došao na pet dana proba da bi već šesti dan – imali koncert. Već drugi nastup netko je uspio snimiti, i to u doba bez YouTubea i smartphonea koji imaju bolji fotić nego što su naši starci imali u old school objektivu od tri i pol kile!

Pa stvaranje pjesme “Release” i Eddieva sapuničasta priča o djetinjstvu. I onda je tu sramežljivost prelomio u samo jednoj sekundi! Pjevajući “Breath” šokirano je gledao prekomjernu agresiju zaštitara pred pozornicom. Stvar odjednom postaje žešća, a Eddie vrišti refren na uho jednom nabrijanom ‘head & shouldersu’. Naravno, i to je zabilježeno kamerom.

Pa poznata priča o Temple of the Dog i moje oduševljenje nad jednom scenom. Kada doma nije bilo interneta i kada sam silovao tatin printer na poslu, jedna slika bila je božanski nedodirljiva na mom zidu – Eddie pjevajući visi na leđima Cornella i time spaja moja dva omiljena benda. A ovdje sam doživio čak i snimku toga (plus Cornell koji “Hunger Strike” pjeva baš onako kako ga volimo čuti).

Legendarni MTV Unplugged, kojeg smo pogledali milijun puta, ali ga rijetko kronološki analizirali (zašto odmah nakon “Tena”?), ovdje je napokon dobio svoju pozadinu. Jedan kaotični odlazak u Europu i koncert na premaloj pozornici pretvoren u akustični nastup, izazvali su ideju da snime pravi konkretni visokobudžetni unplugged, i danas jedan od njihovih najboljih nastupa. A nisu još dosegli visine koje će ih, priznaju to svi, dovesti u ogromne probleme.

Prvo se “VS” brzinski prodao u milijun primjeraka, pa je Kurt Cobain, bitan faktor u sazrijevanju Pearl Jama, napravio ono što je već napravio i – eto drame! Ime benda ne silazi s usana TV komentatora, Eddie puca po šavovima, novinari ga ispreskakuju gdje god stignu, a on u intervjuu negdje tamo oko “Yielda” to doba odlično opisuje “Kako možeš zadovoljiti sve?! Jedni su ljuti na tebe jer si sad pak prodao previše albuma, pa si dio mainstreama, a s druge strane te toliko ljudi obožava da ih je teško gledati kako naprosto luduju za tobom” (citat je brutalno improviziran, jer mi nije palo na pamet Pearl Jamov dokumentarac ubiti tipkanjem podsjetnika po mobitelu).

Kao da to odrastanje nije bilo dosta, uspjeli su se naljutiti i na famozni Ticketmaster i njihove cijene ulaznica, pa su na sudu otvorili dušu “Zbilja ne želim postati ono što sam prezirao kao klinac!” Pored svih događaja koji na neki novi način pokazuju da biti slavan i popularan nije baš med i mlijeko (posebno famozni Roskilde festival gdje je pregaženo devet fanova), McCreadyev brzinski tečaj zvan ‘Pearl Jamova bubnjarska priča’ zbilja se čini kao sitna rupa na cesti. Iako mi jest žao što su svim tim silnim lupatorima posvetili toliko malo mjesta.

I onda se priča ’90-ih godina ubrzava Star Wars brzinom (nekim drago, nekima ne) i albumi od “Binaurala” pa na dalje ostaju opisani samo kao puko preživljavanje benda u nekim novim vremenima. U vremenima koja su ih na jedan paradoksalan način baš i načinila ovako velikim i bitnim bendom kakav jesu. Bendom koji je Grammya primio preko ‘one stvari’ (danas stoji prašnjav u Stoneovom podrumu), bendom koji ‘jednostavno ne uspijeva složiti sličnu set-listu za cijelu turneju’ i bendom koji je preživio toliko toga da je koncentracija ipak na prvom dijelu karijere. Onom koji Cameron Crowe i jest popratio (čak će vam i font tijekom filma pobuditi sjećanje na same početke).

A mi koji smo dočekali da se tih 20 godina strmopizdi pored nas, uživali smo u trenucima koje neki nazivaju ‘najbolje provedenih dva sata u kinu’. I to bez kokica i mega-velike čaše Coca-Cole! I iz uvjerljivo najgoreg mjesta u kinu koje vam prodavač može tutnuti u ruke! Sve je bilo nebitno. Osim dubokih tajni Pearl Jama…