Znak bratstva

U isto vrijeme kad je u utorak hrvatska nogometna reprezentacija u Maksimiru igrala jednu od povijesnih utakmica, o kojoj je, kako je prije utakmice izgledalo, cijela nacija imala podvojene osjećaje, u kinima se samo za tu večer prikazivao film o čovjeku o kojem nitko od prisutnih uključujući i mene nema podvojene osjećaje.

Zapravo, film nije samo o njemu, Bruceu Springsteenu, nego i o njegovim fanovima koji su dijelom i protagonisti i autori filma. “Springsteen i ja” je sastavljen kućnih snimaka na kojima fanovi pričaju o svom odnosu sa Spingsteenovom glazbom, te što im ona znači u životu. Ima tu i amaterskih snimaka s koncerata, kao i onih profesionalnijih. Na snimkama su fanovi iz cijelog svijeta, uključujući i cure iz Hrvatske koje su bile prisutne i na projekciji.Fanovi su između ostalog zamoljeni da u tri riječi opišu Brucea Springsteena. Njihovi odgovori su prilično različiti, jer to su ljudi raznih zanimanja, drukčijih životnih priča, nemaju puno toga zajedničkog zapravo, osim što su u Springsteenovoj glazbi prepoznali nešto što smatraju vrlo bitnim u životu.Neki od njih na snimkama su postali vrlo emotivni (do suza) jer sa Springsteenovom glazbom žive već dugo godina, i kroz nju su se zapravo osvrnuli na vlastiti život. Jedan par tako kaže da su s godinama shvatili kako su Springsteenove pjesme zapravo o njima, oni su ti tipični američki plavi ovratnici o kojima on pjeva.

Najzabavniji trenutci filma su snimke klasičnih momenata Springsteenovih koncerata, kad on čita transparente koje su ljudi u publici izradili i izvlači neke od njih na binu. Elvisov imitator tako dobiva svojih 5 minuta slave kad preuzme mikrofon od Bossa i izvede neplanirani Elvisov medley uz pratnju The E Street banda. U filmu je i čovjek koji je prije 25 godina za kruh zarađivao svirajući na ulici u Kopenhagenu, kad je ugledao Springsteena kako prolazi, te mu doviknuo da pokaže što zna, na što je ovaj naravno prešao ulicu, uzeo jednu od njegovih gitara i izveo par pjesama za slučajne prolaznike.

Nakon otprilike sat i petnaest minuta filma krenula je odjavna špica, prvo kroz još ‘žive’ slike, pa onda kroz crnu pozadinu. Publika je prvih par minuta špice mirno sjedila, a onda je lagano počela napuštati dvoranu.

Ali – pripremite se svi oni koji ste bili na projekciji i otišli bez osvrtanja – onda je uslijedio bis! U pravoj maniri Springsteenovih koncerata, bis, odnosno drugi dio je potrajao skoro kao regularni dio. U drugom dijelu filma je dakle prikazan skraćeni prošlogodišnji nastup Brucea Springsteena & The E Street Banda u londonskom Hyde Parku, zaokružen gostovanjem Sir Paula.

Za kraj je ostavljen epilog, ključni dio filma. U njemu se Springsteen nalazi s nekoliko fanova koji su se pojavljivali tijekom prvog dijela filma. Ne zna se tko prema kome pokazuje veći respekt. Springsteen je takav čovjek.

Gotovo da se može reći da ga kroz cijelu karijeru muči savjest što je postao toliko poznat, uspješan i bogat u odnosu na običnog ‘čovjeka s ulice’. I zato se cijelo vrijeme trudi pružiti tim ljudima s ulice, svojim fanovima, sve što ima. Zato i s preko 60 godina drži nastupe koji traju preko tri sata, zato će se zaustaviti i svirati s uličnim sviračem (“Jer na ulici smo svi kraljevi“), i zato je na kraju krajeva nastao i ovaj film. Nakon svih ovih godina on još ima nešto za dokazati.

Najemotivniji moment filma prikazan je na samom kraju. Jedan od fanova koji su se našli sa Springsteenom – koji je pravi šljaker, radnik na stadionu koji je prvi put gledao Springsteena s 10 godina vireći preko ograde vjerojatno to istog stadiona – priča kako se Springsteen nakon što su se već pozdravili iznenada okrenuo kao da mu želi reći, pa ne znajući što bi, skinuo jedno od svojih kožnih narukvica te je omotao oko njegove ruke uz riječi: “Jon, this is the sing of brotherhood“. To je Bruce Spingsteen, veći od života, a jedan od nas.

Moje tri riječi koje opisuju Brucea Springsteena? Čovjek kojem vjerujem.