Vinyl – priča o ekonomiji, a manje o glazbi

Ako sam u komentaru za pilot epizodu serije “Vinyl” napomenuo da je to realan, pa čak i naturalističan pogled u glazbenu industriju sedamdesetih godina 20. stoljeća, onda je gledanje preostalih devet epizoda više nego solidan pogled kako funkcionira kapitalizam.

Muzika je tu ugodna zvučna pozadina, kao poštovatelju nasljeđa šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća mi je vrlo ugodno kad svako malo iz kuta izviri pokoja besmrtna pjesma, također je lijepo kada Mick Jagger i Martin Scorcese kao najzvučnija imena ovog kreativnog tima odaju počast njujorškoj glazbenoj sceni i Andyu Warholu, no u konačnici, “Vinyl” nije serija o glazbi. “Vinyl” je serija o biznisu, možda čak i više o mafiji, nego o glazbi. Muzika je tu roba, kapitalisti su isti, beskrupulozni, bilo gdje da pogledate, samo je riječ o kapitalističkim divljacima koji se ne otkidaju na cajke, nego na rock, ali ostalo sve je isto. Gaženje preko tuđih tijela u potrazi za većom zaradom, opsjednutost novcem, licemjerje, konstantne shizofrene situacije, zlostavljanje radnika, posuđivanje novca od mafijaša – sve se to pojavljuje u filmu. Vidite sve: samouvjerene budale koje nemaju pojma ni o čemu, ali zato vrlo uvjerljivo zvuče, socijalno inhibirane diplomante Yalea koji rade pomoćne poslove samo zato što im fali ‘životno iskustvo’ i snažnije zauzimanje za sebe, trudne žene na poslu koje su najviše kritizirane od – žena, mnogo, ali stvarno mnogo droge.Najviše toga je sabijeno u glavnom liku serije, u Richieu Finestri koji ima svoju firmu American Century, čije ponašanje može poslužiti kao predložak što kokain može učiniti čovjekovom rasuđivanju. Urlanje, megalomanija, kriminalno loše poslovne ideje, sklonost rizicima svih vrsta, osobni šarm, zauzimanje čvrstih stavova, agresivni ispadi, impulzivno otkazivanje suradnje radnicima čine ga oličenjem svih stereotipa o vlasnicima firme.

Neki dan se na Internetu pojavila ‘forvarduša’ na temu koje su sličnosti između izvršnih direktora i djece od tri godine, pa se tako spominje urlanje ako odmah ne dobije to što želi, orijentiranost na najbesmislenije detalje, izbacuje svoja paušalna razmišljanja o kojima ima jako visoko mišljenje.

Čovjek je u jednom momentu otišao predaleko s kokainom, pa se ‘skinuo’, da bi relativno brzo opet počeo pričati kako je fantastično funkcionirao dok je uzimao kokain. Pa ipak, u toj kompletnoj nedosljednosti i cijelom setu izbija jedna konstanta, a to je – obitelj. Iako se prema ženi, a donekle i prema djeci ne ponaša kao najbolji suprug, odnosno otac na svijetu, oni mu ipak služe kao kakvo-takvo sidro da potpuno ne skrene u moralni i svaki drugi bezdan. 6. epizoda je posvećena Davidu Bowieu, a u sedmoj daju lijep spomen na velikog prijatelja Keitha Richardsa, prerano preminulog Grama Parsonsa.

Primjer Finestrinog mahnitanja je odnos prema bendu Nasty Bits kojeg predvodi pjevač Kip (tumači ga James Jagger, Mickov sin). Dakle, American Century Recordings potpisuje ugovor s bendom u kojem prvo prodaju priče o ‘sirovom zvuku’, da bi u trenu prešli na to kako ‘solo gitarist ne valja’, a potom padaju u ruke urednika koji nema pojma što bi s njima, a sve pod egidom zaštite umjetnika i umjetnosti. Yes, nije ništa izgubljeno na aktualnosti, kako u ovom poslovnom dijelu, tako i u dijelu gdje diskograf farba izvođača svim i svačim. Zapravo, ako uklonimo par minornih stvari (pušenje u uredima), dobit ćemo kako izgleda hrvatski biznis sada. Dakle, našmrkani telci i idioti s manjkom znanja i viškom samopouzdanja odlučuju o sudbinama ljudi.

Također, nije mi promakao detalj kada Finestra u našmrkanom izdanju vozi auto i izazove nesreću kojom ubije svog suvozača, no u kasnijim epizodama se to ne spominje – niti suđenje, niti nekakva grižnja savjesti, ništa, kao da smo u Hrvatskoj u kojoj suci ubojicama za volanom opraštaju kao krađu čokolade u dućanu, tako da nakon 10 odgledanih epizoda “Vinyla” mogu samo zahvaliti dragom Bogu što se takav vid industrije urušava i da umjetnici u doba modernih tehnologija nisu toliko ovisni o ovakvim tipovima iz izdavačkih kuća kao što je Richie Finestra i American Century.

I da, nemojte vrištati na ljude koji slušaju cajke, narodnjake ili nekakvu pop-ljigu i nazivati ih primitivcima samo zato što slušaju cajke, narodnjake ili pop-ljigu. U seriji “Vinyl” vidite da ima primitivaca, idiota i psihopata među rockerima također, no unatoč takvima, rock je poživio.

Vjerojatno bi se slične fele, slični profili i zatucani marginalci mogli naći i među klasičarima, tako da nikad ne znate. Uostalom, najpoznatiji protivnik masturbacije u Hrvatskoj je akademski muzičar.