Tek letimičan pogled na stvaranje regionalne hip-hop scene

Konačno se i to dogodilo! Snimljen je dokumentarni film koji se bavi regionalnom hip-hop scenom, dvadesetak godina od njenog nastanka, i još važnije, komunikacijom nekih njihovih članova koji žive u različitim državama.

“Stani na put” redatelja Nemanje Đerića je paralelno priča priču o razvoju dijelova beogradske (okupljene oko izdavačke kuće Bassivity), zagrebačke (okupljene oko emisije Blackout) i tuzlanske hip-hop scene (okupljene oko emisije FM Jam), istovremeno angažirajući neke njihove glavne aktere da snime zajedničku pjesmu kojom također obilježavaju 20 godina aktivnijeg bavljenja hip-hopom.Utjecaj regionalnog hip-hopa na omladinu odraslu na prijelazu tisućljeća je velik. Tadašnji hip-hop oblikovao je glas i bunt jedne izigrane generacije čije je odrastanje uništio rat (General Woo je imao 14 godina kad je morao otići iz Vukovara, Edo Maajka je bio izbjeglica u Zagrebu, Frenkie u Njemačkoj…), neimaština (koja je bila sveprisutna), privatizacija, novokomponovano domoljublje te pokušaji lokalnih moćnika da pod svaku cijenu mladoj generaciji isperu mozak i oblikuju mišljenje. Koliko god bili relevantni razlozi za raspad SFR Jugoslavije, toliko su problemi mladih u novonastalim državama bili isti.Film prati prapočetke još u osamdesetima, prikazuje legendarnog voditelja Slavina Balena i kako je ‘posijao sjeme’, kako je ono klijalo i kako se razvijalo u Zagrebu. U Beogradu, slična priča, jedan od glavnih aktera je Miško Bilbija, isto kao i u Tuzli: prvo preko radijskih emisija se okupljaju entuzijasti, generira se kritična masa kvalitetnih izvođača, stvara se međusobna suradnja i krene se na najtežu bitku, osvajanje medija.Iako je lijepo vidjeti dokumentarac film s doajenima kao što su General Woo, Edo Maajka, Frenkie, Marčelo ili Remi i Shot iz Elementala, ovaj film ne daje ni približno realnu sliku o regionalnoj hip-hop sceni, naročito ne o njenim počecima. Gledajući film, dobije se dojam kao da nekoliko značajnih muzičara zapravo uopće nije djelovalo i da to nije imalo nikakav utjecaj na ono što će slijediti.

Recimo, preskočena je činjenica da je još u osamdesetima firma Ledo angažirala buduće članove grupe E.T. da na hrvatskom jeziku repaju u reklami za sladoled Nippy, da je Renman (koji je tek ovlaš spomenut u filmu) počeo repati na hrvatskom još u osamdesetima te je 1996/7. imao velike hitove “Nemreš bilivit” i “Lomi ga bejbe”, tako da je njihovo djelovanje (što god mislili o njima kao osobama odnosno muzičarima) olakšalo prodor repera u mainstream (o koketeriji rapa i dancea kod E.T.-a je suvišno govoriti, bez obzira koliko je i je li ta muzika preživjela test vremena).

Osim toga, povijest hip-hopa ‘na ovim prostorima’ nosi razne štiklece: kao jedan od ‘pradjeda’ repanja ‘na ovim prostorima’ je svakako Rambo Amadeus – svatko tko čuje njegove predratne hitove “Hvala ti majko što si me rodila” ili “Balkan boj” lako će povezati da je to vrlo slično onom što su nastavili raditi sljedbenici hip-hop filozofije nove generacije, bez obzira što nije u filmu nije spomenut.

Isto tako, manje je poznato, ali nije nepoznato, da su muzičari starijih generacija i te kako pomagali mlade repere: Tram 11 su, kao mlade muzičke nade, gostovali na albumu Prljavog kazališta “Dani ponosa i slave”, a Dino Dvornik je dao priliku tada mladoj Bolesnoj braći i Phat Phillieju na albumu “Enfant Terrible” u pjesmi “Fjaka”. Dakle, godina je 1997., a Dvornik Bizza i Dooksa na omotu spominje kao ‘najbolje repere’ iako tada nisu imali niti jedan objavljen album.

Vrijedan spomena je i riječki reper i satiričar, pokojni MC Buffalo, autor jedne od prvih zabranjenih parodija u Hrvatskoj, pjesme “Moja domovnica”.

Srpski hip-hoperi stalno spominju Bad Copy, no u filmu njihovi pogledi i uloga u stvaranju scene nisu prikazani. Beogradski sindikat je stavljen po strani. TBF je također u poziciji jetija, o tom sastavu se priča, ali ga se ne vidi. Gledati dokumentarac o regionalnom hip-hopu bez da gostuje itko iz TBF-ovog ešalona je, moram priznati, pomalo nadrealno iskustvo.

I to je glavni problem u filmu. Niti je do kraja ispričana priča o hrvatskoj, srpskoj i bosanskoj sceni, niti je ispričano do kraja o zagrebačkoj, beogradskoj i tuzlanskoj sceni, niti je dan helikopterski pregled najvažnijih izvođača, nego, eto, samo priča kako se preko radijskih emisija o hip-hopu okuplja ekipa umjetnika.

Osim toga, malo je neugodno reći – film je dosadnjikav. Jest da su akteri puni raznih ludih i nezaboravnih dogodovština, no tempo filma nije u potpunosti ujednačen. Konačni proizvod – pjesma nastala kao spomen na 20 godina hip-hop na ovim prostorima ne plijeni pažnju. A najveći kamen u želucu ostavlja General Woo izjavom da je do kojih godinu-dvije samo živio i nastupao, ali da je sad u zadnje vrijeme počeo raditi i neke druge stvari da bolje živi – eto, to je nama naša borba dala. Woo je bio iskren, nakon dva posljednja izuzetno jaka i čvrsta albuma (“Verbalni delikt” i “Pad sistema“), čovjek priznaje da mu to nije dovoljno za život… Hm…

Svakako treba pohvaliti ideju, trud i volju kreatora filma da ovjekovječe nastajanje hip-hop scene na prostoru nekadašnje SFR Jugoslavije. Velika je stvar kada, unatoč nastojanjima tadašnjih šefova država što više zasiju mržnju i netrpeljivost, mladi ljudi jedni drugima pruže ruke i krenu kreativno surađivati.

Još veća stvar je kada se to prepozna i kada se nađu ljudi koji su spremni uložiti novce u to, da priča o regionalnom hip-hopu bude oteta zaboravu, no velika je šansa da će s ovim filmom biti kao s prvim mačićima. Ili da stvore dodatnu lovu, naprave dodatna snimanja s drugim važnim ljudima, pa da u proširenom izdanju to preoblikuju u TV seriju? Hm…