Štreberski dosljedno i pristojno o Keithu Richardsu

“Što je to rock’n’roll?“, ako je netko kompetentan za dati dobar odgovor na ovo važno pitanje onda je to Keith Richards.

U ovom, novom, dokumentarcu on to ovako sumira: “Rock je nastao kad su se blues i country sudarili“. Kratko, jezgrovito i točno, baš poput brojnih riffova koje je ispalio u The Rolling Stonesima.“Keith Richards: Under the Influence” se bavi baš onim o čemu mu ime govori – o utjecajima koji su formirali zvuk njegovog glasa i gitare. Film govori o glazbi od koje je Keef izgrađen iznutra.

Za razliku od njegove autobiografije “Life” – koja počinje poput filma “Strah i prijezir u Las Vegasu”, tj. scenom kad on i Wood jure autom krcatim drogom prema granici, da bi se onda stvar smirila i krenulo se sa prepričavanjem njegovog života od djetinjstva do stare dobi – ovdje taj pristup nije primijenjen te nema droge i seksa već samo glazbenih utjecaja: od reggaea, preko bluesa do countrya. Reggae je površno dotaknut, nešto malo se priča o Jamajci gdje je boravio dok je Marley objavljivao album “Catch a Fire”… Pristup bluesu i countryu je mnogo zanimljiviji.

Kad je jednog davnog dana na stanici londonske željeznice Keith vidio momka koji je pod rukom stiskao dvije ploče (Muddy Waters i Chuck Berry) te mu se zbog toga obratio, bio je to početak najveće rock priče. Ako pravi rock aficionados razmisli što se moglo ne dogoditi da Jagger slučajno tada nije uzeo ta dva vinila, mogao bi poludjeti! U dokumentarcu vidimo Keitha kako premješta te dvije ploče po kvrgavim rukama i onda se vraćamo u slatku prošlost kad je upoznao Watersa (koji je piturao zidove hodnika u čikaškom studiju Chess dok su Stonesi tamo dolazili snimati) i Berrya (dokumentarac ne izostavlja ni onu njihovu legendarnu svađu, kad Berry ovom govori kako treba svirati).

Simpatična je snimka njegovog nedavnog posjeta Watersovoj kući u Chicagu, malenoj zapuštenoj građevini. “Ovdje sam davno došao na tulum na koji me doveo Willie Dixon, a ne znam kako sam otišao” prisjeća se on, i onda pukne u smijanje. Smijeh je ono što prati gotovo svaki njegov komentar. Lice mu se izduži u osmijeh i ispuni najraznovrsnijim dubokim borama i odjedanput padne krinka opakog rockera i pred nama se prikaže drag i simpatičan obiteljski čovjek koji s posebnom toplinom govori o obitelji, djeci, unucima i glazbi.

Putevima countrya ga pratimo u Nashville. Tamo se uzvere na pozornicu legendarne dvorane Grand Ole’ Opry, priča o Hanku Williamsu, Gramu Parsonsu… Izuzetno je zanimljiv dio gdje priča o Ianu Stewartu koji ga je naučio svirati klavir. Dragocjene su snimke njega dok prebire po klaviru (kojeg svira na isti način na koji svira i gitaru!) i dok okida žice akustične gitare (dokumentarac je snimljen za vrijeme snimanja njegovog albuma “Crosseyed Heart“).

Najvažniji sugovornik dokumentarca je Tom Waits. On u Richardsu ne vidi glazbenu zvijezdu već ravnopravnog kolegu s kojim se kuži. Poput opreznog arheologa skida naslage utjecaja koji su se na ovoga nataložili kroz godine i lucidno zaključuje da Richards ima dva lica – jedno za pozornicu i drugo kad s nje siđe. Izgleda da su ovaj projekt i prethodna autobiografija napravljeni kako bi se demistificirao mit vražjeg Keitha Richardsa za kojeg se misli, kako on sam kaže, da u slobodno vrijeme “Lupa po zatvorenim vratima trgovine za alkohol“.

U ovom filmu nije rečeno ništa novo i priča je ispričana štreberski dosljedno i pristojno. Takav pristup je glavni krivac zbog kojeg film gubi na intenzitetu. On je portret mirnog starijeg čovjeka koji svira akustičnu gitaru u dnevnom boravku dok mu unuci odrastaju. Pod život je podvukao crtu i s vragolastim osmijehom gleda u prošlost.

U dokumentarcu o Lemmyu Kilmisteru netko je rekao: “Nemojte nikome to kazati ali Lemmy je stvarno drag čovjek“. Nećete vjerovati, ali isto se može kazati i za Keitha Richardsa.