Ritam u službi društvene promjene

U trenutku kad se 2002. pojavio zanimljiv dokumentarni uvid u jednu, do tada relativno zaboravljenu, legendarnu post-punk scenu i njezin razvoj na ulasku u ’80. – naslovljen “Made in Sheffield”, čuveni jorkširski industrijski velegrad iznova je doživio svoje duhovno prosvjećenje, nužnom revizijom kojom susretljiva mlada redateljica Eve Wood iz ralja zaborava spašava impresivnu muzičku građu.

Isprovocirana ignorantnošću uže okoline, konkretno riječima kako Sheffield u svojih 30-ak godina nije ponudio gotovo ništa kulturološki vrijedno spomena, odlučila je cinicima očitati više nego dobru lekciju, saževši za taj, svoj prvi službeni muzički dokumentarac (kojem je prethodila nekolicina sportskih) pregršt rijetko ili gotovo nikad viđenih sadržaja, složivši impresivan presjek scene na uzmaku sedamdesetih – scene koja je, unatoč motivaciji agresijom punka, postavila vlastite temelje otvorivši vrata drugačijem, eksperimentalnijem zvuku, paralelno razmatrajući njegovu mogućnost implementacije i u pop-kontekst (počeci uz Cabaret Voltaire, te transformacije iz mladenačkog anarhizma u punokrvni pop zvuk).

Iz nihilističnih The Future paralelno nastaju osvješteniji The Human League i Heaven 17 (sukladno tome i avangardi skloniji Clock DVA), dok iz mikročipski oštrog trija Vice-Versa nastaju ekstravagantniji ABC – uz neizostavne osvrte na grupe 2.3, The Extras, kultne Artery i Pulp te ključnu ulogu lokalne fanzinske scene (“Gunrubber”, izdanje Paula Bowera iz 2.3 i Adija Netwona iz Clock DVA) uz vječit doprinos i podršku jednog i jedinog Johna Peela.

U odnosu na London kao glavno središte zbivanja, Sheffield – uz Manchester, Liverpool ili Bristol, kao istaknutije epicentre pomaknutijeg zvuka – vlastitim je primjerom pridonio autentičnosti cjelokupne novovalne histerije u Engleskoj. Frustrirajuća svakodnevica, betonska pustoš i Krautrock bitno su utjecali na zavidan kreativni razvoj scene, dodatno potaknute slobodnim improviziranjem, jazz, glam-rock, soul, surf-rock i disco utjecajima (BBC Radiophonic Workshop, Can, Bowie, Roxy Music, The Velvet Underground, Giorgio Moroder, Kraftwerk, Tamla Motown i The Beach Boys ovdje zauzimaju bitno mjesto). Nužno je spomenuti i interakciju zvuka s literarnim utjecajima i videom – anti-umjetnički duh dadaizma, ruska avangarda, fascinacija distopijom (prvenstveno Anthony Burgess i J. G. Ballard), William Burroughs, društvene znanosti i futurističke TV serije…

Jedan od sudionika dokumentarca, publicist Martin Lilleker, pridonio je vlastitim impresivnim enciklopedijama koje vrlo detaljno dokumentiraju sheffieldsku muzičku scenu – prva nosi naziv “Beats Working For a Living” i prigodno se nadovezuje upravo na “Made In Sheffield” priču, dok druga predstavlja nešto dalji pogled unatrag, na razvoj i utjecaj sheffieldske pop-rock scene ’50-ih. i ’60-ih. godina prošlog stoljeća – naslovljena “Not Like a Proper Job“. Zanimljivost u pogledu obje knjige jest u tome što one uključuju i presjek ekskluzivnog audio-materijala.

Uz Lillekera, u međuvremenu se pojavila i dodatna literatura od strane autora Tonya Beesleya – knjige “This Is Our Generation Calling” (s naglaskom na lokalne punk i mod predstavnike) i “Our Generation“, koje kronološki dokumentiraju razvoj cjelokupne regionalne alternativne scene do danas, a tu je i zanimljiv fotografski rezime novije klupske scene s kraja devedesetih u monografiji Karla Langa – “Headcharge” (naslovljenoj prema popularnom istoimenom klubu).

“Made in Sheffield” time je nanovo potaknuo zaslužen, golem interes javnosti za ostavštinom nezavisnog establishmenta tih godina (uključujući i osvrt na lokalno muzičko izdavaštvo – male skromne etikete Neutron Records i Aardvark, te već etabliranu distribucijsku/izdavačku mrežu prvotnih Rough Trade i Fast Product…), kao neizostavna lektira za poklonike novog vala, svojim primjerom vrlo vjerojatno potaknuvši i druge na niz sličnih inicijativa koje su potom uslijedile (najnoviji primjer je serija odličnih BBC-evih dokumentaraca – “Synth Britannia”, “Krautrock”, te “Sound Alchemists” koji prati razvoj arhivske građe upravo BBC Radiophonic Workshopa, čuvene elektronske institucije ’60-ih., koja je, između ostalog, bezuvjetno utjecala upravo i na razvoj sheffieldske elektronske pop scene kakvu znamo danas (naročito u kontekstu izvrsnih Warp Records).

Očekivano, Eve Wood nije stala na tom prvotnom dokumentarnom projektu. Sudeći po velikom uspjehu kod kritike i publike, ali i izvjesnom nedostatku materijala tada (primjer Clock DVA, prisutnih tek u jedva zamjetnim dokumentarnim isječcima ili šturom spomenu drugih), ona istražuje dalje i upriličava kronološki primjeren, nadahnjujući nastavak.

Iako je i “Made In Sheffield”, doduše nešto škrtije, tvorio osvrt na društvenu situaciju u koliziji s muzikom, “The Beat is the Law“, objelodanjen 2010., (realiziran u dva dijela – trenutno predstavljamo njegov prvi dio), pruža daleko ozbiljniji uvid u paralelno srastanje muzičke scene i politički devastiranog društva – potresna priča kronološki vezana uz nemire osamdesetih, uvjetovane nepromišljenim ekonomskim i političkim odlukama vlade Margaret Thatcher, koje su produbile masovnu nezaposlenost, što se posebno pogubnim pokazalo upravo po Sheffield, uzrokovavši konačan pad industrije i masovne demonstracije rudara.

Paralelno s nemirima, u Sheffieldu nakon prvotnog post-punk zanosa nastavljaju nicati nova imena, iako je sama scena patila zbog izvjesnih ‘sankcija’ uvjetovanih ambicioznošću i komercijalnim probojem ranijih sudionika – u odličnoj biografiji grupe Pulp, Martina Astona iz 1996. godine, sredina osamdesetih u Sheffieldu komentirana je ovako – “Sheffield je uvijek bio odlično mjesto za svirke, s uistinu dobrom scenom no sve je pošlo prema dolje kad su The Human League i ABC započeli osvajati top-liste.” (izjava Simona Hinklera, gitarista grupe Artery).

No unatoč izvjesnoj stagnaciji same scene, kreativnost nije napustila drugi val grupa koje su se pojavile ranih osamdesetih i u nastavku tog desetljeća pokazale jednako snažan otpor i interes za održavanjem nezavisne produkcije, potpomažući se međusobno i nastavivši promovirati koncerte i diskografska izdanja. To tranzicijsko razdoblje u kojem pratimo transformaciju new wavea u klupski prasak, posebno uvjetovan razvojem house scene, popraćeno je potresnim dokumentarnim slikama, obogaćenim tenzičnom muzičkom podlogom (primjerice, početak filma uz militaristički obojane segmente grupe In the Nursery, uz srodan, fascinantan i uznemirujuć dokumentarni zapis s nastupa grupe Test Dept).

Naravno, nije da su i noviju generaciju sheffieldskih entuzijasta zaobišle neugodnosti i nepredviđene situacije – “The Beat is the Law” klasičan je nastavak priče o ambicioznosti jednih i naivnosti drugih u tom nesretnom vrtlogu bijega iz surove stvarnosti i ostvarivanja snova o muzičkom uspjehu.

Grupe Pulp (Jarvis Cocker, Russell Senior, Nick Banks i Candida Doyle), Hula (Ron Wright i Nort) i Chakk (Mark Brydon, Simeon Lister, Dee Boyle i Jake Harries), te danas jedan od istaknutijih kantautora, Richard Hawley (zanimljivost vezana i uz njegov raniji bend Treebound Story), uz izdavačku kuću Fon Records (Dave Taylor – menadžer grupe Chakk), udruge (Martin Bedford, suosnivač kluba The Leadmill), festival nezaposlenih muzičara – ‘Dolebusters’ i početke čuvenih The Designers Republic (Ian Anderson), predstavljaju glavnu okosnicu ovog nastavka. Naravno tu je i nužan osvrt na legende – uz Cabaret Voltaire konačno je ispravljena ‘nepravda’ ranijeg poglavlja pojavljivanjem Adija Newtona u segmentu intervjua, kroz koji dobivamo i nešto konkretniju sliku o samoj grupi Clock DVA (među iznenađenjima dokumentarca svakako je i prisutnost Newtonovog kolege iz ranijih dana, saksofonista Charliea Collinsa te dokumentarni isječak srodnog art-projekta Prior To Intercourse).

Jedina šteta jest u tome što Adi Newton i sama priča o Clock DVA iz nekog razloga nisu mogli biti na vrijeme postavljeni u kontekst “Made In Sheffield” jer kronološki i konceptualno više odgovaraju toj cjelini, iako se svojim sociološkim referencama (konkretno, istaknutom pjesmom “4 Hours”) Clock DVA solidno uklapaju i u novu priču – no postoji izvjesna vremenska rupa u odnosu na Clock DVA i njihov angažman sredinom osamdesetih (kad je grupa praktički prestala s radom a njezini članovi krenuli u neka daljnja istraživanja; Adi Newton u multimedijskom projektu T.A.G.C., a dotadašnji članovi Clock DVA osnovavši kaotičnu jazz-funk grupu The Box s novim frontmenom, Peterom Hopeom – čiji je raritetan videoulomak isto dostupan, što u sklopu novog dokumentarca ili kao cjelovit, hvale vrijedan dodatak).

Kroz “The Beat Is the Law” pratimo nešto istaknutije razvoj muzičkih karijera spomenutih dvaju grupa – Chakk i Pulp. Chakk koji, uz njima srodnu grupu Hula (Ron Wright idejni je pokretač čuvene serije koncertnih nastupa “The Now Society” a Nort je kao bubnjar surađivao i s Cabaret Voltaire netom nakon odlaska Chrisa Watsona iz originalne postave), pokreću val tzv. ‘industrijskog funk zvuka’, baziranog upravo na eksperimentalnom kodu njihovih mentora, Clock DVA i Cabaret Voltaire (koji konkretno, uz produkciju prvog singla Hule – ‘Black Pop Workout’, objavljuju i čuveni prvi singl grupe Chakk, “Out of the Flesh” na svojoj Doublevision etiketi).

U datom trenutku otkriveni kao sljedeća velika senzacija, Chakk imaju priliku ostvariti planove – udruživši snage i potpisavši ugovor za koncern MCA, uspijevaju dobiti vlastiti studijski prostor (kojeg nazivaju FON – kratica stoji za ‘Fuck Off Nazis’) pomoću kojeg, osim vlastitog, ekipa nesmetano nastoji producirati i objavljivati i tuđi materijal.

Njihova promišljena odluka da zadrže novac koji im je ustupio izdavač, unatoč podbačaju prvog konkretnijeg albuma (“10 Days In An Elevator”), doprinijela je komercijalnom uspjehu novonastalog producentskog tima The Fon Force (Mark Brydon iz Chakk i Rob Gordon), koji su na uzmaku osamdesetih objavili niz impresivnih izdanja, između ostalih za grupu Age Of Chance (uz memorabiliju kluba ‘The Leadmill’, ovitak novog DVD-a priziva duh estetike njihovog ključnog singla iz 1986. godine – “Kiss/Crash Conscious”, koji je označio i velik početak za čuvene The Designers Republic), te Krush i Treebound Story.

Tu se paralelno provlači i priča o Pulp, jednoj od najoriginalnijih alternativnih pop grupa svih vremena – koja je na čelu s Jarvisom Cockerom prolazila vlastiti trnovit put prema vrhu, u jednom trenu umalo objavivši svoj materijal upravo za Fon Records. Cocker i Russell Senior, iznose vlastite dojmove o grupi i njezinom djelovanju paralelno s ekonomskim prilikama, koje su dobrim dijelom utjecale na sam razvoj Pulpa, na njihove neobične, voajerizmom obojane društvene komentare (film simbolički otvara odlična tema “Sheffield: Sex City” s čuvenim stihom – “City is a woman, bigger than any other…” u okršaju s iritantnim, ukočenim viktorijanskim glasom Margaret Thatcher). Bubnjar Nick Banks i klavijaturistica Candida Doyle nešto su opušteniji i prolaze kroz one sporadične situacije vlastite lude mladosti.

DVD izdanje donosi svoje male i velike, dodatne zanimljivosti – obavezan pregled ključnih videouradaka tih godina, nastalih u kućnoj radinosti (spomenuti The Box s pjesmom “Old Style Drop Down”, službeni uraci Chakk (za njihov hit “Timebomb”) i Hula (“Poison”) uz jedan od najopskurnijih bendova sheffieldske scene – Dig Vis Drill (ovdje dokumentirana live verzija pjesme s njihovog jedinog službenog izdanja, “Cranking Up Religion”) te rijetke zapise ranijih Pulp (probna videosnimka za pjesmu “Mannon”, uz njihov nastup na Dolebusters festivalu gdje izvode jedan od svojih ranijih favorita, “Mark of the Devil”), a tu su i dodatni prigodni intervjui s članovima Chakk, Pulp, Richardom Hawleyem i Adijem Newtonom (koji u jednom trenutku prilikom pojašnjenja značenja imena ‘Clock DVA’ lagano zastranjuje u svojem predanom filozofskom izlaganju stvari koje prosječni gledatelj teško da može pratiti).

Mini-dokumentarac o spomenutom Dolebusters festivalu, kojim je organizator nastojao izaći u susret nezaposlenoj mladeži ohrabrujući je da se okrene muzičkom stvaralaštvu, donosi dodatan prikaz ružne zbilje, ravnodušne okoline i stvaralačkog entuzijazma tih godina.

U svojoj cijelosti, kao logičan nastavak na raniji “Made In Sheffield”, “The Beat Is the Law” vjerno je ispričan u namjeri da zaboravu otme jedno uistinu plodonosno razdoblje alternativne muzičke scene, koja unatoč svojem vremenskom odmaku, nastavlja služiti kao inspiracija novijim generacijama muzičara. Iznova slušajući, otkrivajući i gledajući arhivske snimke ovdje zastupljenih imena, fascinantno je koliko su idejno i tehnološki ti primjeri još uvijek snažni i koliko zrače bezvremenskom kvalitetom.

Sheffieldska scena s vremenom možda postane i nesretnom žrtvom pomodnosti ali zaslužuje svaku pažnju jer su sve ove ljepote malo predugo čamile u izolaciji.