Oružje bolje budućnosti u rukama Fele Kutija

“U potrazi za Felom” je dokumentarni film o životu legendarnog nigerijskog glazbenika Fele Kutija.

Redatelje filma je Alex Gibney, koji je 2008. godine dobio Oscara za
dokumentarac “Taksijem u zonu sumraka” (“Taxi to the Dark Side”) u kojem je istraživao temu mučenja u američkim zatvorima u Afganistanu, Iraku i Guantanamu.“U potrazi za Felom” se na jednom kolosijeku bavi Felinim životom, dok se na drugom paralelno vrti oko nagrađivanog američkog mjuzikla “Fela!”. Redatelju mjuzikla Billu T. Jonesu od svih govornika u dokumentarcu je dano ponajviše prostora, a video materijal predstave zauzima veću minutažu od snimki Felinih nastupa (većina je s njegovog nastupa u Berlinu 1978.).

No, u filmu je ipak ispričana kompletna priča o Feli Kutiju, od njegovog djetinjstva do smrti, uz doprinos ključnih svjedoka. U dokumentarcu se tako pojavljuju njegovi sinovi Femi i Seun, koji danas svaki sa svojim bendom nastavljaju očevu tradiciju, zatim ključni glazbeni suradnik i arhitekt poliritmičnog groovea Tony Allen, zatim drugi glazbenici i producenti, te žene koje su odigrale važnu ulogu u njegovom životu, poput Sandre Izsadore, Afroamerikanke koju je upoznao za vrijeme jednog od prvih posjeta SAD-u, koja ga je upoznala s Crnim panterama i biografijom Malcoma X-a i tako mu promijenila život.

Fela je odrastao u dobrostojećoj, visokoobrazovanoj nigerijskoj obitelji. Njegov otac je bio prvi predsjednik Nigerijske udruge učitelja, a njegova dva brata su bili poznati doktori. Poseban odnos Fela je imao s majkom, slavnom afričkom političarkom i aktivisticom za ženska prava Funmilayo Ransome-Kuti. Njena smrt 1978., izazvana posljedicama premlaćivanja za vrijeme racije u Felinom domu-komuni u Lagosu, duboko je pogodila Felu, te on nakon toga više nikad nije bio isti.

Tvorci mjuzikla priznaju da su bili opterećeni Felinim nasljeđem i značajem obrađivanja takve teme, odnosno bojali su se da ne trivijaliziraju Felu i pretvore ga u još jedan instant pop proizvod. Jer Fela je javnoj svijesti mit, kult, legenda, opasan, egzotičan i nedokučiv (‘sofisticiraniji od Marleya’) simbol undergrounda.

Naglašava se da je on bio istinski umjetnik, rodonačelnik forme – afrobeata – koja i danas zvuči svježe i ne prestaje fascinirati novu publiku. Sedamdesetih su svjetske glazbene zvijezde hrlile Feli po malo inspiracije, pa se tako u filmu na par trenutaka pojavljuje i Paul McCartney da kaže koju riječ o njemu. Tvorcima mjuzikla je u stjecanju kredibiliteta definitivno pomoglo što su za predstavu angažirala ponajbolji afrobeat sastav današnjice, njujorški Antibalas.

No, Fela-glazbenik je naravno samo dio mita. Ono što ga čini uistinu posebnim je druga strane njegove osobnosti, Fela-borac. Njegova zarazna, plesna glazba bila je uparena sa žestokom ideološkom agendom, te otvorenim sukobom sa autoritetima.

Fela je kroz svoje djelovanje postepeno postajao sve više politički angažiran. U filmu se u kratkim crtama daje slika pozadine društvenih zbivanja u Nigeriji u to vrijeme, koja su bila obilježena građanskim ratom i novcem od nafte, odnosnom korupcijom društva koju je taj novac izazvao.

Kulminacija Felinog aktivizma bila je ploča “Zombie” iz 1976. Nakon te ploče za njega više nije bilo povratka. Nigerijske vlasti su ušle u otvoreni sukob s njim te su racije i premlaćivanja postale svakodnevna pojava u njegovoj komuni u Lagosu nazvanoj Shrine, koja je funkcionirala kao svojevrsna mini-država unutar države.

Fela je uistinu nevjerojatan primjer umjetnika koji je nastavio svoj angažman i nakon što je njegovo djelovanje postal opasno po život, premda je mogao lako pobjeći od svega toga. U tom trenutku bio je planetarno popularan i mogao je bez problema osigurati lagodan život u nekoj zapadnoj zemlji. Umjesto toga on je odabrao ostati u svom Lagosu. Fela bi nastupao po svijetu, da bi se vratio u Nigeriju, gdje je znao da ga čekaju premlaćivanja i zatvaranja (’80-ih je proveo skoro dvije godine u zatvoru).

Scenu u filmu kad Fela okrene leđa da bi pokazao sve ožiljke od premlaćivanja možete samo šutke gledati bez ikakvog komentara.

No, film nije jednodimenzionalna priča o Feli-borcu. Prikazuju se i neke stvari koje nisu baš u skladu s našim zapadnjačkim moralnim načelima, poput poligamije i šovinističkih izjava. Fela je u jednom trenutku oženio 27 žena (koje su bile nešto poput njegovih groupieja). Sinovi priznaju da Fela nije bio naročito zainteresiran za obiteljski život (pa ga i ne zovu otac, već Fela), te da mu je svita koja ga je okruživala bila jednako važna kao i vlastita djeca. Prema opisima svjedoka, atmosfera u njegovom domu često je nalikovala na bordel.

Autori mjuzikla priznaju da su svjesno ignorirali priču o Felinoj smrti uzrokovanoj AIDS-om, jer nisu željeli da se njegov život svede na to. U filmu se AIDS i smrt ipak spominju, no ne ulazi se previše u detalje.

Fela Kuti nije bio jednostavan, niti princ iz bajke bez mana. No, bio je iznimna osoba, u kojoj je bilo puno ljudskosti (u svojoj komuni zapošljavao je društvene otpadnike s ulice, koji bez njega ne bi imali puno mogućnosti u životu) i koji je bio strastveno posvećen borbi za bolji svijet. Kao nitko prije ni poslije njega pokazao je da glazba može biti oružje. Oružje bolje budućnosti.