Mahnita balerina

    3513

    Darren Aronofsky

    Crni labud

    Datum izdanja: 01/01/2011

    Izdavač: Fox Searchlight Pictures

    Žanr: Triler

    Trajanje: 108

    Naša ocjena:

    Zadnji, peti po redu redateljski projekt Darrena Aronofskog nakon nagrađivanog “Hrvača” donosi psihološki triler “Crni labud” o balerini koju razdire uloga života u novoj interpretaciji “Labuđeg jezera”.

    “Labuđe jezero”, na što i sam naslov filma aludira, tema je i inspiracija novog baleta u režiji Thomasa Leroya (Vincent Casell) koji s novom produkcijom odlučuje promijeniti cjelokupnu baletnu postavu i svoju staru mezimicu – taštu i oholu primabalerinu Beth MacIntyre (Winona Ryder) zamijeniti novom, dakako, mlađom balerinom. Nova primabalerina Nina Seyers (Natalie Portman) po prvi put bi trebala utjeloviti dvostruku ulogu – onu Bijelog i Crnoge labuda, pri čemu bi osim umijeća interpretacije suprotstavljenih karaktera upravo ovim činom dočarala napetost među likovima uzrokovanu nedostatkom ljubavi.

    Ironično, Nina koja je i sama prijetnja Beth sebi umišlja stereotipnog antipoda u vidu novopridošle članice baletne skupine Lily (Mila Kunis) kao katalizatora paranoje i shizofrenije. Svoju rigidnost Nina pokušava riješiti seksualnim rasterećenjem, a, ponovno ironijski, pritom koristi Lily kao suprotnost zbog svoje otvorenosti i spontanosti. Doista banalno, Aronofsky u “Crnom labudu” emocionalnu deprivaciju izjednačuje sa seksualnom deprivacijom i upravo na ovoj premisi temelji svoju jednostavnu priču.Redatelj se u “Crnom labudu” svjesno poigrava filmskim klišejima, što recimo nije uspješno u “Burleski”, u svrhu stvaranja uznemirujućeg, ali izričito jasnog narativa kojeg pak oblikuju montažni postupci i glazba. Odabirom kamere iz ruke i prividno prirodne rasvjete, “Crni labud” djeluje dokumentaristički poput samog “Hrvača” ne bi li se razbila vizualna barijera i potencijalni medijator kakve nerijetko evocira čvrsta kompozicija kadra i klasično holivudsko oblikovanje mizanscene.

    Ovi postupci aludiraju na dokumentarizam kako bi se naglasila sirovost psihološke drame te stvorenih osjećaja tjeskobe, histerije i paranoje. Paranoju, osim što uspijeva prenijeti kamera i bez odlične interpretacije Natalie Portman koja uspijeva iznijeti navedene emocije, dodatno potenciraju atipični montažni obrasci nizanja kadrova istih planova istog centralnog motiva. Ovaj je moment jasan prilikom prikaza svakodnevnog putovanja naše protagonistice, metafore za unutarnji nemir, iza koje se eksterijeri, dakle kompozicija, izmjenjuju dok kamera iz ruke i isti plan ostavljaju dojam kontinuiteta kod gledatelja i upravo izvan filmskog platna transponiraju osjećaj Ninine paranoje.

    Muziku podržava

    Priča proživljavanja interpretiranog baleta i postajanje podvojene ličnosti zbog prirode uloge shvaćena je u prvim minutama, ali poput Polanskog i “Rosemaryne bebe” gdje gledatelj gotovo cijeli film zna o čemu se radi, za razliku od protagonistice, Aronofsky napetost i dinamiku postiže fokusiranjem na razradu emocija i njihovim povezivanjem pomoću glazbenih leitmotiva glavne teme “Labuđeg jezera”.

    Ova glazbena kompozicija doslovce proganja Ninu u vidu melodije na mobitelu ili glazbene kutije pored kreveta i na taj način hipertrofira pritisak postajanja savršenom balerinom sposobnom za dvostruku ulogu, ali i pritisak postajanja slobodnom osobom. Istu temu Clint Mansell, kompozitor s kojim redatelj čini tandem ekvivalentan Houstonu i Northu, Hitchcocku i Hermannu, viziju redatelja upotpunjuje stvaranjem novog narativa na starom, poznatom glazbenom predlošku Čajkovskog.

    Cijeli je film stvoren na glazbenim obrascima i ekranizira originalni libreto modificirajući kompozicije Čajkovskog (zbog čega nije nominiran za Oscara za glazbu), poigravajući se pritom asocijativnim strukturama i izvrćući temeljne premise: interpretiranje sporta kao performansa (shvatimo li balet ujedno i kao sportsko-umjetničku formu) te stvaranje pogubnih ambicija zbog svjetala pozornice, što, kako je spomenuto, nastavlja poetiku “Hrvača”.

    Pritom Natalie Portman koja ostvaruje najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri, doista reflektira Robina Ramzinskog (Mickey Rourke), unatoč vizualnim kontrastima i reprezentaciji tijela, jer uspjeh oboje sportaša-performera ovisi o vlastitim ambicijama, potraživanjima publike, stanju tijela i , napokon, psihe odražene na njemu, što u oba slučaja vodi k smrti.

    Muziku podržava