Japanski dendi za gitarom

Japanska kultura stoljećima je intrigirala ‘zapadnjačku’ civilizaciju svojom jedinstvenošću, svijetom paradoksa i sukobljenih emocija, odnosom čovjeka i duše te čovjeka i kreativnosti.

Suvremeni japanski svijet od 130 milijuna duša broji mnoge kreativce, jedinstvene umjetnike poput Kazukija Tomokwe kojeg je neobični Vincent Moon odlučio portretirati u rock-dokumentarcu “La Faute des Fleurs“. Film koji će se moći pogledati na DORF festivalu 2011. mračan je dokument umjetnika jednako idiosinkratičnog poput Toma Waitsa, kako je netko u najavama ovog filma već i napisao, a donosi različite zapise iz života ovog 60-godišnjeg ekscentrika.

Nizu retrospektiva, iskaza poznanika i obožavatelja iz ranih sedamdesetih kada je vladao japanskom underground scenom, suprotstavljene su priče i iskazi iz današnjice. Upravo kontrast uspomene i aktualnosti naglašava onu uobičajenu nostalgičnost i neprilagodljivi karakter društvenim mijenama.

S toga je Moonova 16-milimetarska kamera posrednik među ovim separatnim dijelovima Tomokawina života i odaje dojam melankolije upravo zbog korištenja ove zastarjele tehnike, tipične za eksperimentalne filmove, pa je krajnje neobično vidjeti snimku koja aludira na prošlost svojom fotografijom, ali jasno prikazuje elemente današnjice.

Moon u svome filmu ne podilazi nimalo publici, pretpostavljajući da znamo tko je Tomokawa, ne dajući nam kontekst, već problematizira samotnjački život i karijeru ovog vokalista i gitarista potičući svoju i Tomokawinu publiku na prihvaćanje, kako to sam umjetnik kaže, ‘vriskove duše’.

Međutim, autor (da ga ne bismo uvrijedili i nazvali redateljem) uspijeva transponirati vrlo snažne emocije s, primjerice, Tomokawinih nastupa, na film, pokazujući tako različite strane ovog dendija, izbjegavajući patetiku i, najvažnije, oslanjajući se na glazbu kao krucijalni element u naraciji, ali i montaži i samoj režiji zbog čega omogućuje užitak gledanja.