David Leaf & John Schenifeld: “The U.S. vs John Lennon”

    4118

    David Leaf & John Schenifeld

    Amerika protiv Johna Lennona

    Datum izdanja: 01/11/2007

    Izdavač: Lions Gate / Blitz Film

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 96

    Naša ocjena:

    Amerika protiv Johna Lennona” je uzbudljiva i provokativna priča o Lennonovom razvoju od omiljenog Beatlea do umjetničkog aktivista i inspiracije za mir u svijetu, te kako je usred burnog trenutka američke povijesti ostao pri svojim stajalištima, odbio da ga se ušutka i hrabro pobijedio u bitki protiv američke vlasti.

    Ova rečenica, koja stoji na front coveru DVD dokumentarca o Johnu Lennonu najsažetiji je i najtočniji opis onoga što se može na njemu vidjeti.

    A kad se njoj doda i ona Yoko Ono, koja kaže da ‘od svih dokumentaraca napravljenih o Johnu, ovo je onaj kojeg bi on volio’, onda postaje potpuno jasno da bi svi štovatelji ovog muzičkog velikana i mirotvorca svakako trebali vidjeti ovaj film. Kao i brojne mirovne aktivističke udruge.

    Film je ovo u kojem je u sat i pol vremena najviše posvećeno periodu od njegovog dolaska u Ameriku, 1971., pa do 1976. godine, kada je nakon dugogodišnje borbe s vlastima napokon dobio stalno prebivalište u New Yorku, gradu kojeg je možda volio i više nego svoj Liverpool.

    Također, ovo je film koji je objedinio mnoge manje ili više poznate, ili pak potpuno nepoznate detalje i koji je ponudio da se na jednom mjestu upozna John Lennon kakvog je malo tko poznavao. I doživljavao.

    Uvodni dio filma pripada kratkom osvrtu na Johnov život bez roditelja koji su ga napustili, o čemu se puno više govori u posebnim dodacima. John je bio čovjek koji nije priznavao autoritete. To je jedna velika, najveća poruka ovog filma.

    Muziku podržava

    Da je tome tako, uz ostalo, dokazuje i njegova poznata izjava kako su The Beatles ‘popularniji od Isusa’, nakon čega su neke sekte pokrenule prave revolucije i na lomačama spaljivale sve što im se našlo pri ruci od benda.

    To je otprilike bilo sredinom šezdesetih, u razdoblju kada se John, bilo preko The Beatlesa, bilo osobno, sve više angažirao u borbi protiv svih vrsta neravnopravnosti, te besmislenosti ratovanja. Pjesma “Revolution” jedna je od najočitijih primjera takvih razmišljanja.

    Kao i znakoviti intervju u kojem su John i Yoko iz kreveta uz pomoć novinara svijetu poručili onu poznatu ‘vodite ljubav, a ne rat‘. Jednu od najjačih poruka slala je, a i još dan danas to radi pjesma “Give Peace a Chance“, napisana 1969. godine, što se ovdje nije zaboravilo naglasiti.

    John je bio i izvrstan manipulator medijima, ali u pozitivnom smislu, a u svojoj genijalnosti često je imao i puno smisla za sarkastičan humor. Kao npr. u slučaju intervjua s cijenjenom novinarkom New York Timesa, Gloriom Emerson, koja mu je rekla da ga je ‘jako cijenila’. Na što joj je on odgovorio: “Cijenili ste stare The Beatlese i vesele pjesmice poput ‘A Hard Days Night’. U međuvremenu, ja sam odrastao, a Vi očito niste…”. Upravo je ova snimka na mene ostavila jedan od jačih utisaka, i to ne samo zato što je do sada nisam imao priliku vidjeti.

    Dolazak supružnika u New York 1971. godine označio je upravo ono na što aludira naslov dokumentarca: borbu s Amerikom. S ‘pravedno – pravnom’ Amerikom. To bi bilo točnije, jer su među narodom odmah počeli uživati strašnu popularnost i poštovanje. Tako ubrzo upoznaju poznate antiratne aktiviste Jerrya Rubina i Abbiea Hoffmana, kojima su Jonn i Yoko, a pogotovo medijska popularnost, došli kao naručeni.

    John i Yoko aktivno su se uključili u demonstracije, poticali na njih, a sve u svrhu borbe za svjetski mir. Pogotovo su zagovarali povlačenje američkih vojnika iz Vijetnama, te prestanak tog rata čiji smisao nikad nikome nije bio, a niti će biti jasan.

    Reklo bi se, borili su se s vjetrenjačama, koje su ipak često pobjeđivali. Kakav su ugled uživali među narodom ali i respekt među protivnicima na najvišim političkim pozicijama, dokazuje i slučaj Johna Sinclaira, koji je osuđen na desetogodišnju kaznu zbog nuđenja jointa policajki. Nakon što mu je žalba odbijena, održan je veliki koncert na kojem je John otpjevao pjesmu posvećenu njemu i svih nelogičnostima američkog pravnog sustava, što je za posljedicu imalo Sinclairovo puštanje. Bila je to njegova velika pobjeda. Jedna u nizu prije nego je dobio rat.

    Naravno da su takva opredjeljenja donijela dodatne velike probleme s vlastima, pa su Lennonovi bili sustavno praćeni od strane CIA-e, FBI-a i ostalih državnih institucija, a informacije o njihovim aktivnostima bile su dostavljane čak i uredu predsjednika Nixona.

    Treba li veći dokaz od toga da bi se došlo do zaključka da su vlasti itekako respektirale Lennona i njegovu stalno rastuću popularnost u narodu. To je ujedno bio i razlog za obostrani strah. Usto, vlasti su sve ozbiljnije počele shvaćati kako im John i Yoko postaju velika prijetnja, pa su im zbog namještenog posjedovanja droge još u Engleskoj (!?), 29. veljače 1972. godine uskratile boravak u Americi s prijetnjom deportacije ako ne odu sami.

    No do suđenja i ‘izgona’ nikad nije došlo, jer bi se, prema procjenama odvjetnika Lennonovih, Leona Wildesa, gubilo vrijeme, ali i izazvao bijes naroda. Očito je bilo da se čekalo da John i Yoko sami odu. Što oni, naravno, nisu napravili, već nastavili s mirovnim aktivnostima.

    Istina, dobivali su rješenja na koja su se žalili i tako unedogled, sve do trenutaka kada se došlo do podataka da je priča namještena, krenula iz najužih krugova vlasti sklonim Nixonu. Čije su odstupanje s vlasti dočekali s olakšanjem, kao i odobrenje za ostanak dobiveno od američkog prizivnog suda, nakon čega im je 27. lipnja 1976. godine uručena ‘zelena karta’.

    Uz rođenje sina Seana, to je bila najveća pobjeda Johna Lennona. Pobjeda ‘običnog’ čovjeka, buntovnika s razlozima, dokaz je da u neravnopravnoj borbi i mali ljudi imaju šanse. Koje, nažalost, John Lennon nije imao 8. prosinca 1980. godine, kada ga je poremećeni ‘Predmet’, kako ubojicu naziva Yoko Ono u pismu odboru za pomilovanja 2000. godine, ubio hicima iz pištolja.

    To je pismo Yoko pročitala u posebnim dodacima ovog filma. Kojih ima 10 i u kojima o životu Johna Lennona, njegovom karakteru, ali i borbi za istinu i ljudske vrijednosti govore mnogi koji su ga cijenili – od prijatelja, novinara, muzičara, povijesničara, pa sve do vijetnamskih ratnih veterana. Jer, takav kakav je bio, nije ga bilo teško cijeniti.

    Upravo ovaj, posebni dio, prikazuje još potpuniji Johnov karakter i dokazuje da je i dobar dio Engleske bio protiv njega. Jer, kako je rekao Bob Mercer iz EMI-a, tada je i stvarati rock bilo buntovništvo. A što tek reći kad se za novce koej se prikupe za milodar u crkvi, kupuju žvake.

    Osobno, vrlo su mi zanimljiviji su dojmovi prijatelja o najranijem djetinjstvu, periodu kada su ga napustili otac, kasnije i majka, da bi odgoj preuzela stroga teta Mimi. Također, zanimljiva je i procjena kako je smrt majke, koju je pregazio policajac van dužnosti, utjecala na Johna, bez obzira što s njom nije imao ‘normalan’ odnos. A vjerodostojnost kompletnoj priči dodaju i školski kolege, koji također potvrđuju Johnov ‘teški’, društvu neprihvatljiv karakter. Prava ‘rockerska’ priča, bez ikakve sumnje.

    Iako se ovdje radi o više-manje klasičnom dokumentarnom materijalu, njegova je poruka znatno dublja i snažnija od pukog oživljavanja povijesnih događanja ili prisjećanja na njih.

    Ovdje je John Lennon predstavljen kompletan, u pravom svjetlu, onom koje je bilo daleko manje poznato, ili možda točnije rečeno, daleko manje analizirano pa samim tim i cijenjeno. Jer, većina je ljudi užasno mnogo cijenila njegov muzički rad, a manji ih se broj zaputio u dublje analiziranje načina na koji je skladao, a pogotovo njegovih tekstova.

    Koliki se broj ljudi, recimo, zamislio nad pjesmom “Imagine” i cijelim njezinim tekstom. Ili samo dijelovima (‘…možete reći da sam sanjar, ali sigurno nisam jedini…’). A da ne nabrajamo sve ostale.

    Također, ono što je ovaj dokumentarac dodatno, barem meni, ponudio, detaljniji je opis karaktera i utjecaja Yoko Ono na Johna. Osobe koju su mnogi doživljavali kao isključivog krivca za raspad The Beatlesa i zbog toga optuživali da je uništila najveću legendu.

    Ako ona to doista i jeste bila, ovdje je dokazano da je bila Johnov najveći osobni dobitak i u slučaju da se bend i raspao radi nje, može se ustvrditi, ma koliko to teško bilo priznati, da je za to bilo valjanih razloga.

    Je li u njoj našao nikad konzumiranu majčinsku ljubav teško je reći, ali da su se ‘našli’, to je apsolutno sigurno. Kao što je sigurno da je u njoj našao potporu kakvu je očekivao. I zato, ako i jeste birao između nje i The Beatlesa sigurno nije pogriješio.

    Analizirajući u nekoliko navrata što sam to ovdje vidio, nisam nikako mogao doći do logičkog zaključka zašto se protiv Lennonovih vodila takva hajka. Gotovo pa rat. Pogotovo stoga što su zagovarali ‘samo’ slobodu mišljenja i izražavanja, te bili veliki protivnici ratovanja. Pa zar to ne bi trebalo biti normalno? E tu se sad nameće pitanje što uopće predstavlja pojam – normalno.

    Naravno da se nakon svega ovdje viđenog postavlja i logično pitanje: Koja je razlika između ondašnje i današnje Amerike? Odgovor je vjerojatno – skoro pa nikakva. Kažem skoro. Jer razlika je u tome što ova današnja, nažalost, nema – Johna Lennona. I zato ipak nije ista.

    Muziku podržava