Father: “Kad čuješ ‘Hoćemo još!’ odjednom se sve isplati”

Naše uzdanice, riječki Father uskoro plove i lete prema egzotičnom Dubaiju, ali prije svega toga zasvirat će frendovima i domaćoj publici po našim meridijanima.

S dečkima smo pričali već nekoliko puta, ali svaki novi susret donosi nove vijesti i situacije iz svijeta jednog od naših najplodnijih bendova. Kako je to u današnje vrijeme živjeti (ili preživljavati) od muzike, i to nakon dva svjetski priznata albuma, objasnio nam je vokal – Mihael.

Prošli put razgovarali smo u jednoj birtiji kada ste se vratili iz svoje prve engleske avanture. I sada, taman prije intervjua – Dubai?! Zvuči totalno cool, i priča je više-manje poznata. Ali, što ti točno očekuješ od takvog koncerta u totalno nepoznatom ambijentu i okružen skroz drugačijom kulturom?
Očekujem da će u dosta kratkom roku zatvoriti bar jednog od nas jer je napravio neku pizdariju za koju nije znao da se dole ne smije raditi (smijeh). Šalu na stranu, najiskrenije ne znam ni sam. Prvenstveno, vidjet ćemo taj ‘nestvarni’ grad što je već samo po sebi dovoljno iskustvo, a još i otprašiti svirku u centru svega toga. Ma čudo, očekujem da se prvoligaški zabavimo! Bit će nam do jaja!Taman prije nekih godinu dana izašao je “One Eon“, napisao sam “Uz to, odličan riff na ‘Mangiafuoco Il Magnifico’ sigurno je njihova interpretacija Panterine ‘Revolution Is My Name'”. Je li se što promijenilo u vašim mp3 playerima u tih 5 godina od prvog albuma, ili su uzori i način pisanja i snimanja ostali isti?
Način pisanja da, više manje isti, snimanja definitivno ne. Ovaj put smo imali stvarno kraljevski tretman u studiju Megafon u Rijeci, a i sama činjenica da je član benda, naš Davor, radio veliku većinu poslova u studiju nam je promijenilo puno toga. Bili smo opušteniji i znali smo da ne idemo nigdje dok ne budemo 100% zadovoljni s finalnim proizvodom. I bome mogu na kraju reć da baš jesmo zadovoljni potpuno! A u mp3 playerima što se promijenilo? Pa i nije puno… Nije se baš pojavilo nešto ludo dobrih novih bendova, jel’ da? Ništa baš onako…da te očara i izbaci iz cipela kao ovi naši stari junaci… A možda smo samo mi već stari (smijeh). Novi Foo Fightersi su fenomenalni kao i novi Mastodon.

Father su svoj zanat ispekli, mislim da ste respekt prikupili i nitko vam nema pravo spočitavati nešto u smislu ‘Prodali su se’ (što god to značilo). I sad imate drugi album, vjerojatno i svakojake planove za turneje… Imate li neki dugoročni plan? Naš narod poznat je da sve želi sada i odmah, pa me zanima kako bi trebala ići i, jednog dana, završiti karijera Fathera? Možda na kraju ti snimiš solo album s obradama primorskih šansona?
Ne, nego ćemo napraviti klapski projekt Pape koji će obrađivat strane rock i metal hitove na klapski način. I to će bit svjetski hit i onda ćemo na turneju s Madonnom. Tako će to završiti (smijeh). Planova imamo svakakvih, ali je šteta da na kraju ti planovi često ispadnu samo neispunjene želje. Misliš si, napravio si jeben album, dobivaš potvrde toga sa svih strana, i onda se jedan dan par mjeseci kasnije probudiš u svom krevetu u Hrvatskoj i shvatiš neke stvari… Teško je bez da imaš čovjeka, menadžera, koji je faca u svom poslu i koji vjeruje u taj projekt, i koji će ishodovati neke važne stvari za tvoju karijeru. Naravno da u Hrvatskoj takvih ljudi ima vrlo malo, a ako ih i ima vjerojatno se bave projektima koji su puno lakši i jednostavnije ostvarivi od Fathera i inozemne karijere. Puno je to posla i kopanja.

Kad smo kod obrada – obradili ste The Beatlese i to se čini nekako očekivan potez, jer bendovi danas često zagrabe daleko u prošlost kako bi našli inspiraciju za kvalitetnu obradu. Imaš li želju snimiti još neke obrade – očekivane ili neočekivane za Father?
Imam – evo recimo Massive Attack… I Bjork bi bila zanimljiva! Vidiš, sad mi više ništa ne pada na pamet a znam da sam ih imao dovoljno bar za jedan album. Bilo bi toga i našlo bi se zanimljivih pjesama, ali to jednom… kad bude vremena za takve projekte.

U zadnje vrijeme zbilja svakojaki bendovi odlučuju svoje turneje proširiti na prostore gdje nikad nisu bili (ne prodaju se CD-i, pa ajmo svirati), pa i kod nas dolazi hrpa bendova koje smo mogli samo sanjati. Pamtiš li u zadnje vrijeme neki super koncert? Jesi li bio u onom blatnom kaosu Metallice? I nadaš li se nekom ‘bomba’ dolasku u skoro vrijeme?
Bio sam u onom blatu i žalim što sam bio, meni je koncert bio osrednji, kao neka tonska proba za neki veći festival gdje pokažu itekako više nego što su to ovdje pokazali. Recimo kad sviraju pred 100.000 ljudi nešto drugačije to izgleda, od zvuka pa do njihovog samog nastupa, htijenja, želje, stava… Znam jer sam ih gledao još dvaput na takvim pozornicama pred tolikim brojem ljudi i to je neusporedivo. Tako da sam izgubio dosta respekt prema njima od tog koncerta. Čekam opet Rammstein. A neki boom? Iskreno ne pada mi na pamet nešto specijalno ne… Volio bi vidjeti Porcupine Tree uživo.

Ova tema me zadnje vrijeme dosta interesira, pa ću te pitati za mišljenje… U današnje vrijeme gledamo svakojake velike rock bendove kako, osim što su stariji i zreliji, odlaze na odvikavanja i propovijedaju svijetu o dobrobiti trijeznosti. Kako ti i Father, koji ste proputovali i odradili konkretne turneje, gledate na tu povezanost metala, droge i alkohola? Je li moguće u tom svijetu biti čist i ostati običan čovjek?
Pa sigurno da možeš. Iako se mi volimo dobro zapit i zabavit, al’ to uvijek nakon odrađene svirke, a na turnejama čak ni tad. Nismo pijani bili na stageu mislim od 2003. u Dubrovniku. Sva sreća imali smo videosnimku pa smo shvatili kako to loše izgleda, a pogotovo zvuči (smijeh). Od onda stvarno straight na stageu. A poslije svirke… pa svatko se voli opustiti na svoje načine. Mislim da je moguće ostati čist, ako si normalan u glavi. Mi smo malo i prenormalni, toliko da postajemo već dosadni… Jedini metal bend na svijetu bez ijedne tetovaže ili piercinga! And we like it (smijeh). Ali dobro – mi imamo Pinkya (smijeh).

U nekoliko, običnom čovjeku shvatljivih, crtica – kako se danas jedan bend vaših razmjera mora postaviti u ovom okrutnom poslovnom svijetu muzike? Može li se uopće preživjeti bez da “prodaš guzicu” nekome?
Pa gle, mi nismo ‘prodali guzicu’ nikome, a vidi nas – živi i zdravi! (smijeh) I bez para, istina, ali što je tu je…

Ma pitam te jer mi je uvijek bilo fascinantno da je jedno Hladno pivo, koji su meni kultni domaći bend od kad znam za sebe i uvijek sam mislio da su face nad facama, uspjeli zaraditi svoje prve novce tek albumom “Šamar“. A onda su se i osjetno više počeli pojavljivati u ‘običnim’ medijima i na ‘običnoj’ televiziji. Morate li – pored Fathera, onda kada niste na turneji – morate raditi na kioscima, prodavati novine na raskršću i žicati starce? Jer, znaš, pokušavam si napokon složiti tu neku sliku u glavi. Nisu svi Metallica, a bome nisu svi ni punkeri koji ne izlaze iz svoje garaže. Gdje se povlači ta linija ‘(ne) zarađivati od muzike’?
Mi moramo – da! Radimo ‘obične’ dnevne poslove, jer s ovime što mi sviramo ne možeš očekivati nešto više financijski. Kod nas je ipak i važan faktor da pjevamo na engleskom, zatim da je to ipak žestoka alternativna glazba koja će se teško vrtjeti po radiju i TV-u. Znači, imamo stvarno dosta loše podijeljene karte u startu, ako gledamo da želimo nešto postići ovdje, u Hrvatskoj… Na svu sreću tako ne gledamo na stvari i želje nas vuku van. A zasad sve što zaradimo upucamo nazad u bend, to je jedini način da bend nekako i opstane.

Svirali ste po festivalima, ili bili predgrupe na domaćim koncertima, s dosta poznatih bendova. Koji je na tebe ostavio najmoćniji, najbolji, najpozitivniji, najpristupačniji ili takav neki sličan dojam. Naravno, ovi svi ‘naj’ pridjevi ne mogu se odnositi na jedan te isti bend, tako da se slobodno raspucaš na sve strane…
Najmoćniji -Korn
Najbolji – Apocalyptica
Najpozitivniji – Blaze Bayley
Najpristupačniji – Sisters of Mercy

Jesi li ikad doživio nešto tako dobro ili nešto tako loše, da možeš odrediti koja ti je najgora i najbolja stvar za biti u jednom metal bendu. Većina kaže da su turneje dosadne, da su dugo odvojeni od obitelji, neki se žale na manadžere i izdavače… Imaš li ti nešto za izjadati se? Ili, s druge strane, euforično se pohvaliti?
Evo da se više izjadam nekome! Najgora stvar je kad moram pjevati i derati se pet dana zaredom pa ne mogu ništa poslije nastupa nego na spavanje s termosicom čaja i ostalim preparatima za grlo da mogu izdržat dalje. E, to je tlaka! (smijeh) A turneje stvarno jesu naporne, ali opet te ispuni sam nastup dovoljno ispuni da sve to izdržiš… Najljepše je čuti na kraju nastupa “Hoćemo još”. Onda se sve isplati.

Osim onoga što vam se lijepo događalo, sigurno postoje još neke bajkovite želje? Imaš li neku što se tiče ovog benda? Tipa “Htio bih odsvirati intiman koncert u CBGB-u u New Yorku” ili s druge strane, kao Bon Jovi izjaviti “Želim rasprodati pustinju. I to triput!” Jesi li megaloman po tom pitanju, ili te vesele neki tvoji dječački snovi? Svirati s Maidenima ili s Parnim valjkom?
Volio bih da nam se svima u bendu ispuni jedna vrlo mala i skromna želja, a to je da možemo pristojno živjeti od glazbe koju radimo.Ili čak i nepristojno (smijeh). Mislim da skromnije od toga ne ide, pogotovo ako si dobar u tome što radiš…

Hvala ti na vremenu i nadam se da si se potrudio oko odgovora da ljudi ne čitaju suhoparne floskule. Da samo vidiš što nam je svojevremeno kao ‘odgovore’ poslao Edo Maajka (smijeh). I inače su mediji postali dosta gramzivi, traže skandale i spektakle, pa se nadam da barem tu i tamo dobiješ priliku pričati o muzici na način koji ti odgovara. A ne kad novinar pita pjevača Coldplaya je li ljubomoran što mu je cura bila s Brad Pittom… O’šlo sve kvragu, jelda? Medije teško možeš smatrati kao neku veliku pomoć.
O’šlo bome! (smijeh)