Emmanuel Obeya (Sofa Surfers): “Nismo se prilagođavali, nego smo uvijek željeli stvoriti nešto novo”

Sofa Surfers, kraljevi bečke elektronske scene koji stvaraju pod utjecajem rocka, trip-hopa i elektronske glazbe vraćaju se po treći put u Zagreb u sklopu Human Rights Film Festivala, u nedjelju 13. prosinca u zagrebačku Močvaru.

Novac od prodaje ulaznica bit će doniran za pomoć izbjeglicama.

Od odličnog debitantskog singla “Sofa Rockers” čiji su remix sunarodnjaci Kruder & Dorfmeister uvrstili na svoju kompilaciju “The K&D Sessions”, debitantskog albuma “Transit” koji ih je odmah lansirao na europsku turneju, preko hvaljenih “Cargo” koji interpretira dub i industrial ili angažiranog albuma “Encounters“, sve do najnovijeg albuma “Scrambles, Anthems and Odysseys“, Sofa Surfersi se mogu podičiti s gotovo dva desetljeća dugom karijerom koja je obilježila podije diljem svijeta. Na krilima promocije novog uratka bend se dolazi predstaviti u novom izdanju koje se vraća elektronskoj osnovi, a ujedno će podsjetiti i na zvuk ranijih albuma. Ususret zagrebačkom nastupu s pjevačem benda Emmanuelom Obeyom razgovarali smo o solidarnosti prema izbjeglicama bez doma, najopasnijem čovjeku na svijetu i utjecajima na glazbu Sofa Surfersa.Dolazite u Zagreb u sklopu Human Rights Film Festivala čija je ovogodišnja tema ‘Bez doma’, a dotiče se teme migracija i izbjeglica te na neki način traži solidarnost. Što za vas taj pojam znači?
Solidarnost znači kada se ljudi različitih pozadina ujedine oko iste ideje. Mislim da danas, ne znam je li to zbog medija, ali svakako jest zbog političara, dolazi do straha i to se iskorištava da se sve zastraši. I drugi ljudi su iskoristili situaciju s izbjeglicama da stvore još više kaosa. Nisam iznenađen što se zbog toga zatvaraju granice.Imigranti su po cijeloj Europi, teroristi siju strah po cijelom svijetu, vojska i policija su na ulicama gradova. Mislite li da će ova situacija brzo proći ili ste ipak pesimistični?
Život se promijenio, uvijek se mijenja, ali mislim da imamo više od jednog problema s kojim se moramo suočiti. Nije slučaj da se popravi jedna stvar, pa se sve vrati u normalu. Sve se više pojavljuju desničarske vlade, ljudi to dopuštaju i misle da je to pravi put jer se boje i neinformirani su. Iskreno, ne mislim da će se sve poboljšati. Mislim da će sve više naša ljudska prava biti narušena pod krinkom očuvanja sigurnosti. To je modus operandi koji se koristi od rata u Iraku – upotrijebi strah da oduzmeš nekome njegova prava.Govoreći o porastu podrške krajnje desničarskim strankama, tome smo mogli svjedočiti nedavno na francuskim lokalnim izborima…
Da, polako se šuljaju i onda odjednom narastu, ne znam je li to kontraproduktivno za ekstremiste. Svaka strana pogoršava situaciju kako bi se mogli nastaviti boriti. U napadima u Parizu poginulo je 130 osoba, a rezultat je više bombardiranja u Siriji, jačanje desnice i teži položaj za strance i muslimane. Tako da sve više muslimana može postati radikalnije, što stvara sve više neprijatelja koji opet mogu napasti i to je začarani krug u koji stalno upadamo.

S radikalnom desnicom ste se susreli i u Austriji, sjetimo se Slobodarske stranke s Jörgom Haiderom na čelu te njihovom jakom anti imigrantskom retorikom. Kakvo je sada stanje u Austriji?
Ja sam se tek preselio u Austriju nekoliko godina prije nego je Heider došao na vlast i uvijek me šokiralo koja je to anti imigrantska retorika dozvoljena njegovoj krajnje desničarskoj Slobodarskoj stranci (FPO). Uvijek sam mislio da je to jedna jako opasna igra koju on vodi. Stranka je bila ohrabrena, jer su shvatili da mogu govoriti te stvari, kad vidite njihove kampanje, one podsjećaju na nacističku retoriku. Govorili su stvari kako bi provocirali, ali i ohrabrili ljude koji možda misle na isti način.

Sada je sve isto, čak su i pametniji, jer znaju da imaju ljude koji ne govore direktno što misle, ali stranka ih ohrabruje. Nisam vjerovao da je tako nešto dozvoljeno. Odrastao sam u Engleskoj i onda sam se preselio u Ameriku, niti u jednoj od tih zemalja nisi takav govor mogao koristiti kao platformu za kampanje, pa nisam mogao vjerovati da se tako nešto može govoriti u Austriji. Šokantno je što je 2015. godina, a Donald Trump koristi istu retoriku. Sve više ljudi je ohrabreno jer znaju da mogu govoriti na taj način. Toliko smo polarizirani tako da postoji jako puno prilika da ekstremne ideologije procvjetaju.

Jeste se ikad osjećali ugroženo?
Osjetio sam promjenu u zraku kad je Haider došao na vlast, osjećao sam da me drugačije gledaju. Nikad se nisam osjećao ugrožen, nikad nisam bio toliko dehumaniziran da se osjetim ugroženo. Tada sam mogao primjetiti da se ljudi drugačije ponašaju, bio sam jako osjetljiv na to. Ponovo sam osjetio sam promjenu u zraku kada je nakon nedavnih izbora Slobodarska stranka opet ojačala.

Kako komentirate činjenicu da Austrija isto diže ograde pod opravdanjem da je to sve u skladu sa Schengenom kao i porast sve više granica unutar Europske Unije?
To je velika šteta. Išli smo u pravom smjeru. Otvorene granice su uzrokovale problem jer su teoretski olakšale stvar ekstremistima koji bi to mogli koristiti da uđu u zemlju kada i sirijske izbjeglice. Kao Nigerijac svjestan sam granica, susretao sam se s njima cijeli život. Mogućnost putovanja Europom, a da ne moram pokazati ispravu na svakoj granici, je bilo veliko olakšanje, osjećao sam se kao svi ostali koji putuju svijetom bez ograničenja. Uvijek je bilo pomalo nepravedno da neki ljudi putuju gdje žele, a drugi ne mogu prijeći preko vlastitog praga i vlastitih granica. Schengen je bio korak ka brisanju tih granica. Mislim da je ova situacija sada prilika za ljude koji misle na određeni način da liše druge ljude njihovih prava.

Vaš album “Encounters” iz 2002. godine osvrće se na neo-konzervatizam u Austriji, a čini se da neki nedavni primjeri pokazuju da je on i dalje prisutan. Prije nekoliko godina gradovi kao Graz pokušali su proglasiti prosjačenje na ulici ilegalnim, a nedavno se u Beču dogodila situacija sa skvoterima kada je 1700 policajaca nasilno izbacilo 30-ak skvotera na ulicu. Je li neo-konzervatizam i dalje prisutan u Austriji, dok je s druge strane to zemlja koja je nerijetko proglašavana najboljom za život.
Da, to je paradoks na neki način, ali ovisi koga pitate kada kažete da je Austrija ili Beč najbolje mjesto za život. Kvaliteta života je ovdje jako visoka i mogu to reći jer sam živio na nekoliko mjesta. Mislim da je to povezano s konzervatizmom jer su ljudi posesivni i to žele zadržati za sebe.

Na najnovijem albumu “Scrambles, Anthems and Odysseys” jedna od pjesama je “Most Dangerous Man Alive”. Tko je najopasnija osoba na svijetu?
Kada sam pisao pjesmu mislio sam na Vladimira Putina, ali imamo toliko opasnih ljudi na svijetu na koje sam pomislio. Među njima je i Abubakar Shekau, vođa nigerijske radikalne islamističke skupine Boko Haram, Bush je bio jedan od njih na koje sam mislio. Svaki američki predsjednik od Ronalda Reagana nadalje je bio opasan. Oni su predsjednici SAD-a, tu su da štite interese zemlje, a svi, čak i neki bolji predsjednici, su radili upitne stvari. Štite svoje interese i igraju se policije samo kad im to odgovara, a drugi mogu kvragu. Nedavno sam gledao govor političkog analitičara nakon napada u Parizu u kojem se spominjalo da SAD neće ući u razrješenje situacije s ekstremistima u Nigeriji jer u tome ne vide dovoljno velik interes.

Na spomen imena Sofa Surfers, prvo mi na pamet padne couchsurfing. Koristite li takva alternativna sredstva, uz primjerice dijeljenje prijevoza, pa čak i AirBnb, koji na neki način dopuštaju ljudima da budu slobodniji i neovisniji?
Da, koristim couchrsurfing, ali ne toliko kao prije. Mislim da se svakako ovi načini života bore protiv kapitalizma i da su upravo zbog toga okarakterizirani kao pomalo opasni. U Francuskoj je to regulirano, ne možete imati više od dva stana koja iznajmljujete preko AirBnb-a, jer ljudi postaju previše neovisni i samostalni. Mislim da su ovo načini borbe protiv sistema i preuzimanja kontrole nad našim životima.

Austrijska scena buja, spomenimo imena kao što su Dorian Concept, HVOB, Bilderbuch. Čini se da to nije prije bila situacija, čak niti u vremenima ’90-ih kada su uz vas možda najutjecajniji bili Kruder&Dorfmeister te se ne može mnogo bendova pohvaliti karijerom dugom gotovo dva desetljeća.
Mislim da je ovo bujanje bendova sjajno. Vjerujem da je razlog zbog kojeg smo tako dugo na sceni taj što smo uvijek mijenjali način na koji stvaramo glazbu. Nismo se prilagođavali, nego smo uvijek željeli stvoriti nešto novo. Željeli smo održati glazbu svježom, a proizvod toga je da smo uvijek za naše slušatelje osiguravali novu glazbu.

Sofa Surfers su se razvijali svakom novom pločom, stvarajući u žanrovima kao što su dub, istražujući razne žanrove u elektronskoj glazbi, pa čak i alternativni rock. Otkud dolaze svi ti utjecaji?
Došao sam u bend nakon albuma “Encounters”, postava se promijenila i nakon albuma “Sofa Surfers/Red” kada se prešlo na samo jednog pjevača. Neki ljudi ne shvaćaju da smo glazbu uvijek svirali na instrumentima. Dok smo istraživali svoj glazbeni smjer Sofa Surfersi su počeli kao rock bend. Svi razni elementi koji su dolazili u bend kroz sve članove su utjecali na naš zvuk, ali mislim da je neka poveznica koja se provlači kroz sve zapravo rock glazba.

Na najnovijem albumu ste odlučili raditi bez instrumenata i posvetiti se samo elektronskoj glazbi i produkciji, čuje se utjecaj synthova, trapa, na mahove je dosta žešća glazba. Zašto je došlo do takvog preokreta?
Samo smo to odlučili napraviti. Nakon što je naš član i jedan od osnivača Wolfgang Schlögl otišao iz benda znali smo da ipak želimo nastaviti s radom. Pitali smo se kako želimo dalje raditi. Usprkos krivoj pretpostavci da smo od početka bend koji radi elektronsku glazbu što u potpunosti nije bila istina, bend je odlučio napraviti album koji je u potpunosti album elektronske glazbe, tako da na njemu ne sviramo niti jedan instrument.

Austrijski glazbeni velikani ’90-ih, Kruder&Dorfmeister, su vas na neki način stavili pod povećalo. Koga biste izdvojili kao bend na koji trebamo obratiti pažnju?
Stvarno volim austrijski electro-pop bend Fijuka.

Razgovarala: Monika Marušić