Elvis Jackson: “Sviramo dok ne padnemo na pod”

Elvis Jackson slovenski je punk-rock/crossover bend koji na sceni djeluje već petnaest godina.

Bend čine David Kovšca-Buda na vokalu, Boštjan Beltram-Berto na gitari, Erik Makuc-Slavc na basu i Marko Soršak-Soki na bubnju. Iza sebe imaju četiri albuma, a njihov zadnji album je “Against The Gravity” za čiju je produkciju zaslužan basist Fatih No More – Bill Gould.

U svom glazbenom stažu bend također iza sebe ima i hrpu nastupa, što po regiji, što po Europi, gdje su veću pažnju dobili u Njemačkoj izdavanjem albuma “Summer Edition”. U povodu njihove turneje “Elvis Jackson: 15th Anniversary Preview Tour” uhvatili smo dečke neposredno prije koncerta u Močvari i popričali o njihovoj glazbenoj karijeri.Kako ste?
Buda: Odlično, samo da smo krenuli dalje od kuće.
Soki: Ostavili smo brige kod kuće.
Buda: Slijede četiri dana rock’n’rolla.

Kako gledate na to razdoblje od petnaest godina djelovanja?
Buda: Kad pričamo već o tome, mi smo jedan od prvih bendova koji je poslije rata svirao po Jugi. Počeli smo 1997., kao klinci. Svirali smo u drugim bendovima i nas četvero smo se našli, a Soki je zapravo drugi bubnjar benda. Počeli smo svirati u Njemačkoj, Švicarskoj, pa je nastala jedna ploča, pa onda druga ploča i tako. Sad smo tu, petnaest godina, i mislim da smo puno napravili.

Ime benda dolazi od spoja imena i prezimena Michaela Jacksona i Elvisa Presleya…
Buda: To je bilo spontano. Trebali smo imati neko ime i pale su neke fore. Netko je rekao Elvis Jackson i to je bilo to.
Soki: Jer Michael Presley ne zvuči tako dobro (smijeh).S obzirom da vam je zadnji album “Against The Gravity” izašao već davne 2009. sada već sigurno znate kako je prošao kod publike…
Buda: Što se tiče reakcija publike, zaista su bile super. Za našu glazbu se najviše vidi reakcija na koncertima. Mi kad smo na koncertu idemo do kraja, sviramo dok ne padnemo na pod. Mislim da se to vidi i to publika osjeća. Što se tiče ploče, imali smo dobre recenzije. Svi rock’n’roll magazini i mediji, svi su nam dali dobre ocjene. Poslije toga je bilo puno koncerata po Europi i po festivalima što se dogodilo zbog ploče. Producent nam je bio basist Faith No More. Priča je krenula da smo u Njemačkoj imali nekoliko dobrih festivala pa smo svirali s Motörheadom, Anthraxom, i to je bilo na početku kad je ploča izašla. I sad se radi na cijeloj priči.

Kako je došlo do suradnje s Billom Gouldom? Osim njega tu su još Rich Veltrop i John Cunibreti…
Buda: Kad ideš po svijetu upoznaš puno ljudi. Naš menadžer upoznao se nekako s njim kad su svirali u Ljubljani i ja sam došao raditi projekt s njim kad smo bili u Danskoj. Tamo sam se upoznao s bendom u kojem je bio bubnjar Lagwagona, ja sam bio na vokalu, Billy na basu, a gitarist je bio iz Danske. Tako je stvar krenula. U početku rada na albuma ”Against The Gravity” tražili smo drugog producenta, neku američku facu jer smo htjeli sound koji smo slušali kao klinci. Na kraju smo se odlučili za Billa Goulda.
Soki: Dobili smo taj sound. Bilo je skupo dobiti taj sound, ali je bilo nezaboravno.
Buda: Svirali smo tri godine da bismo to otplatili (smijeh).

Kakve su kritike ljudi s kojima surađujete i kako gledaju na vas kao bend?
Buda: Dobro, nema nikakvih problema ni s kim jer svi znaju da radimo od početka i da smo pravi radnici jer nam ništa nije dano. To ljudi cijene.

Postoje li stilske razlike među vašim albumima?
Buda: Znaš, svaki nam je album zapis nekog doba u kojem živimo, ali što se tiče stilova nikad nismo pravili granice u muzici. Metalac, jazzer, rocker, svatko ima svoj ukus i kad se okupimo, što dođe iz srca – to je to.
Soki: Nikad ne znaš što iz srca dođe (smijeh).

Koji je bend najviše utjecao na vaš rad?
Soki: Teško je reći jer je nas četvero u bendu i svatko ima svoj ukus.
Buda: Svatko bi ti sada rekao deset imena, ali to su sigurno bendovi kao što su Megadeth, No Means No, Fugazi, Maideni. To je ta scena.

Bend ste koji svira ‘naših’ granica… Kako publika vani reagira?
Buda: Mislim da smo u petnaest godine napravili ‘kružiće’ u svijetu i to se vidi po tome kad sviraš jednu godinu na nekom mjestu i dođeš za dvije godine natrag. Kad stalno dolaziš na neki prostor ljudi to osjećaju, tu energiju i svirku, i uvijek se okupe na koncertu.

Kakva je publika u Sloveniji?
Buda: Publika je super, najbolja. Imamo zaista velike koncerte u Sloveniji. Imali smo na Križankama koncert za tri tisuće ljudi.

U vašim tekstovima ima i socijalne i životne tematike…
Buda: Gdje živim i kako živim tako i radim tekstove. Najviše je tekstova o životnom iskustvu.

Tekstovi su na engleskom. Je li to već bilo nekakvo ciljanje na vanjsko tržište?
Buda: Pa jest. Kao što sam rekao, svi smo slušali engleske i američke bendove, i svi smo na tome rasli i nekako je to došlo spontano.

Napravili ste obradu pjesme “Losing My Religion” grupe R.E.M. Zašto ste obradili baš tu pjesmu?
Buda: To je bio projekt američke ambasade. Stvar se dogodila. Možda je bilo teže izabrati pravu pjesmu. “Losing My Religion”, budući da nikad ne gubimo religiju i vjerujemo da smo živi tako je i posložena stvar s izborom pjesme. Bend je to radio polako i htjeli smo napraviti malo žešću i pozitivniju glazbu, i mislim da smo dobro napravili na kraju.

Jeste li počeli kao striktno autorski bend, ili ste u počecima svirali obrade?
Buda: Samo autorske stvari smo svirali. Ja nisam nikad volio svirati nešto drugo jer mi to nije došlo prirodno niti sam razmišljao o obradama. Možda jednog dana budemo.

Kako stoje stvari s izdavačkom kućom i koliko ste tražili label koji je specijaliziran za muziku koju radite?
Buda: To je teško, ali zaista moraš imati nekakav label zbog koncerata u tuđini. Treba ti neka booking agencija jer nitko neće raditi popratne stvari ako nemaš nekakvu kuću. S obzirom to ide jedno sa drugim, PR i te stvari, moraš imati sve pokriveno u jednoj kući jer je to najbolje. Ima i više agenata za pojedine stvari, ali to nije efikasno. Najbolje je dobiti jednu kuću sa svime. Mi smo tražili, pronašli i promijenili izdavačku kuću. Kad netko ne radi kako si mislio onda tu situaciju moraš mijenjati da stvar krene, da ide naprijed i da se ne ostaje na mjestu.

Svirali ste i s hrpom poznatih bendova. Kakvo iskustva nosite?
Buda: Mislim da je to želja svakog benda da dođe u neki krug bendova i dijeli binu s bendovima koje si slušao kad si bio klinac. To je veliko iskustvo. Kad nam je u backstage došao Anselmo iz Pantere napili smo se, a s dečkima iz Faith No More isto se dogodila spontana pijanka. Bio je tu i Bloodhound Gang u toj priči, došao nam je njihov basist i krenule su ludosti. Kad sviraš s takvim bendovima na istom festivalu uvijek se osjeti ta neka obiteljska atmosfera.

Trenutno od zvučnijih imena slovenskih rock bendova postojite vi i Siddharta. Ima li još bendova koje možete istaknuti?
Soki: Mislim da je situacija kod nas takva da možeš pet-šest bendova nabrojati. Siddharta i Elvis Jackson su među poznatijima i to je to.
Buda: To je što se tiče mainstreama. Ali ima puno mladih bendova i alternative. Insane, Happy Ol’ McWeasel, Red Five Point Star samo su neki od njih.

Koliko vam je suradnja s MTV-om pomogla?
Soki: U Sloveniji i ne puno, više je pomogao u Srbiji jer smo od tamo dobili feedback. Ne znam kako je to prošlo u Hrvatskoj.
Buda: Mi jesmo radili s MTV-om, ali ne znam koliko to znači na Balkanu. U Sloveniji to ne znači puno jer to ljudi ne gledaju. MTV više nema veze s muzikom.

Kakva je publika u Hrvatskoj?
Soki: Gdje god smo bili bilo je dobro. Sviralo smo na INmusicu, u KSET-u…
Buda: Boogaloo. Možda bismo više išli dolje u Dalmaciju i na more. Zapravo smo jednom u Dubrovniku svirali.
Soki: Svugdje gdje smo svirali bilo je dobro.
Buda: Možda su dva koncerta bila i ne baš najbolja. Trebali bismo više svirati tu.
Soki: Mislim da će 2014. sve krenuti kad izađe novi album .
Buda: I Hrvatska će u Europu. Neće biti granica jer nam to zna biti problem (smijeh).

Koliko imate problema na granici?
Buda: Ma možemo tri sata pričati o problemima.

Najavili ste novi materijal za 2014., a i izašao je i singl “Window”…
Buda: To je u fazi završavanja. Napravili smo to za jednu jako značajnu manifestaciju, nagradu Viktor u Sloveniji jer smo imali šansu krenuti s promocijom. Album izlazi ili krajem godine ili početkom iduće.

Najavljuje li pjesma “Window” ono što nas očekuje na albumu?
Buda: Ne! (smijeh). Bit će iznenađenje. Kad puštaš neke punk-rock pjesme na radiju onda te ne vrte. Kad napraviš nešto takvo onda svi kažu: Što je s ovima, pa to nisu oni!

Gdje će vas sve publika uskoro moći vidjeti?
Buda: Sve ostalo ne znam, ali ima na našem siteu Elvisjackson.com.