Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća opsesivno je tragala potraga za čovjekom koji će naslijediti Boba Dylana, zbog činjenice da se tada Dylan nalazio u samonametnutoj mirovini i nije mnogo pažnje polagao na sviranje i skladanje. 1973. tu više nego laskavu titulu ponijela su dvojica mladića iz New Yorka, jedan je Bruce Springsteen koji je debitirao albumom “Greetings From Ashbury Park”, a drugi se zvao Elliott Murphy koji je 1973. objavio svoj prvijenac “Aquashow”.
I dok je Springsteen hrabro gazio prema vodama mainstreama (bolje rečeno, vode mainstreama su se približavale njemu), za Murphyevu karijeru se može reći da ju je prečesto pogađao Murphyev zakon. Već je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća mlada grupa predvođena Elliottom Murphyem pobijedila na natjecanju New York Battle of The Bands, da bi se malo kasnije bend raspao. Baš u to doba Murphyev otac je preminuo, a Elliott se okrenuo nastupanju po Europi, često i za turu šešira po prostoriji. 
Počevši s albumom “Aquashow” redovito vrlo dobri Murphyevi albumi su mu pribavili kultno sljedbeništvo, a on sam, iako danas u 61. godini života, ne odustaje od svoje životne filozofije: u trajnoj zavadi s muzičkim menadžerima sam je sebi menadžer, te snima za relativno opskurne diskografske etikete. Na pločama iz sedamdesetih su mu gostovali Mick Taylor, Phil Collins i Billy Joel, a Springsteen ga često poziva kao gosta na europskom dijelu turneje.
Vođen čistim punkerskim stavom Elliott Murphy je jedan od prvih muzičara koji je otišao u samostalno izdavaštvo, u kojem obitava i danas. Drugim riječima, čovjek i dalje vjeruje da je kvaliteta ta koja prodaje album i na ustrajnosti i nepokolebljivosti mu treba skinuti kapu. Već je 20 godina žitelj Pariza, za potrebe snimanja zadnja dva albuma “Coming Home Again” i “Notes From The Underground” okupio je vrsne prateće glazbenike iz Francuske pod imenom Normandy All Stars te ima preko 100 nastupa uživo godišnje.
Na recentnom festivalu Vienna Blues Spring je pobrao nagradu za najbolji nastup uživo. S pravom, kaže čovjek koji ga je gledao, a to je potpisnik ovih redaka. Baštinik tradicije Boba Dylana i Lou Reeda, Elliott Murphy je vrstan zabavljač, solidan pjevač, a iznad svega sjajan autor koji bez problema izrazi što ga tišti. Slušajući njega na koncertu i na CD-u, stvarno se postavlja pitanje zbog čega njegovo ime nije poznato kao na primjer ime Toma Pettya.
Eh, da, Murphy još i piše knjige, a možda se prema nekoj od njih snimi film. Producenti kažu da su zainteresirani. Uostalom, evo što čovjek sam kaže o svemu tome…
Odrasli ste u obitelji u kojoj su se oba roditelja bavila show businessom. Jesu li vam roditelji bili nešto liberalniji i popustljiviji nego roditelji vaših prijatelja?
Mislim da jesu bili nešto liberalniji, podržavali su me da se bavim show bussinessom i ohrabrivali da pjevam i sviram gitaru. Roditelji mojih prijatelja nisu toliko podržavali želju djece da budu rock glazbenici, a nisu ni podržavali ni način života koji je to uključivao.
Ja sam uvijek vježbao u podrumu moje kuće koja je bila puna instrumenata i moja je majka uvijek pjevala. Bila je to čarobna okolina sve dok mi otac nije umro.
Kakav je to bio osjećaj, Vaš je bend pobijedio na natjecanju ‘Battle of The Bands, i onda se bend raspao. Koja vas je stvar u tom periodu najviše tješila?
Bilo je to doista teško vrijeme u mom životu jer je moj otac umro prethodne godine i moja je obitelj proživljavala teške trenutke. Pobjeda na natjecanju New York Battle of the Bands je bila jedina svijetla točka u tom periodu. Bend je bio odličan ali nismo imali iste ciljeve i toga sam bio vrlo svjestan.
U Uncutu ste opisani kao najplodniji muzičar za kojeg nitko nikad nije čuo. Nije li to malo uvredljivo, s obzirom da ste profesionalni muzičar i imate dugu karijeru?
Karijera mi je jako dugo bila fokusirana prema europskom tržištu, jako malo sam putovao po SAD-u ili Velikoj Britaniji i logično je da sam slabo poznat u tim dijelovima svijeta. Međutim, u Francuskoj, Belgiji, Italiji i Španjolskoj moje se pjesme uredno vrte na radiju pa je logično da smo usmjereni na ta tržišta.
Nakon raspada svog benda neko ste vrijeme svirali na ulicama po Parizu, Amsterdamu i Rimu. Postoji li nekakva zanimljiva anegdota iz tog doba?
Najčudniji moment u karijeri je bio kad sam otišao u restoran u Lausannei u Švicarskoj i pitao je li mogu svirati za ‘turu šešira po prostoriji’ i rekli su da mogu. Zaradio sam puno više novaca nego što sam očekivao! Švicarci su bili vrlo blagonakloni prema mladom Amerikancu s gitarom i usnom harmonikom. U Rimu bih svirao u finim restoranima gdje bih zaradu trošio na prehranu u tom istom restoranu.
Možete li naći razliku između bijele obitelji srednje klase u SAD-u i bijele obitelji srednje klase u Parizu?
Koncept srednje klase u Americi je manje definiran nego u Europi. U Americi nema buržoazije, nego sve je stvar koliko novaca imaš. Veća je zabava biti srednja klasa u Americi jer imaš manje kulturalne restrikcije.
Zamislite da se susrećete s nekim tko nikad nije čuo za vaš rad. Koji biste mu svoj album preporučili da presluša prvo, kao neku vrstu upoznavanja?
Vjerojatno zadnji, “Notes From The Underground” jer je najbolje ulovio duh vremena u ovom trenutku.
Na koje postignuće u karijeri ste najviše ponosni?
Vjerojatno je to moja sposobnost da nastavim raditi unatoč prividno nepremostivim preprekama. Većina mojih kolega koji nisu odmah dosegli instant slavu i dobru zaradu su brzo odustali. Moj životni moto je ‘Show Up And Don’t Give Up.’
Snimanje za vaš prvi album je bilo prvotno pod paskom Thomasa Jeffersona Kayea, koji će poslije producirati album “No Other” Gene Clarka (nekadašnjeg člana The Byrdsa), a poslije će u priču doći Gene Parsons koji je bio član grupe The Byrds. Često govorite o Dylanu i Reedu kao uzorima u vašem radu, no čujem mnogo utjecaja grupe The Byrds. Koja je vaša omiljena ploča grupe The Byrds?
Mislim da je to “Mr. Tambourine Man”, ali volio sam ja i njihov period kad su eksperimentirali s countryem i njihovu pjesmu “Citizen Kane”. Rad s Gene Parsonsom je bio super jer je donio malo specifičnog kalifornijskog zvuka u snimke. Mislim da Gene sada u Kaliforniji i radi posao s električnim gitarama. Počeo je to s velikim, danas pokojnim gitaristom Clarenceom Whiteom prije mnogo godina.
Vaš omiljeni producent je…
Bob Johnston koji je producirao Boba Dylana i Leonarda Cohena. Naravno tu je i George Martin koji je legenda kao i Johnston.
Pjesma koju želite da se pjeva na vašem sprovodu je…
“Last Of The Rock Stars”, naravno. (Pjesma s Murphyevog prvog albuma, op.p.)
Sam ste svoj menadžer. Zamislite da ste pozvani svirati na privatnoj zabavi koju je organizirao neki jako bogat čovjek, koji vas je ujedno i jako dobro platio. Dakle, vi ste na sceni, i odjednom dolazi jako pijani balavac, koji je bogatašev sin, i dere vam se na uho: ‘Prestanite svirat ova sranja. Dajte nešto od Snoop Dogga.’ Vaša reakcija na to je…
Razmislio bih znam li koju od Snoop Dogga… Mislim da ne znam niti jednu. Ali uvijek se trudim zadovoljiti publiku gdjegod da sviram. A inače, volim ja Snoop Dogga.
U prvoj polovici sedamdesetih, bili ste predgrupa The New York Dolls. Kakav je to bio osjećaj kada pretežni folk akustičar svira prije notornog glam-punk-rock benda?
Imao sam električni bend tada i bili smo bučni i glasni kao i Dollsi. A i mnogo bolji od njih.
Poznati ste po tome da ne volite pretjerano diskografske tvrtke. Ali sjećate li se nekih dobrih ljudi koji su unatoč tome što su bili u diskografskim kućama, ostali poštene i dobre osobe?
Susreo sam mnogo velikih ljudi u glazbenom biznisu: Shelly Snow i Peter Siegel u Polydoru, Ken Glancy u RCA, Bruce Lundwall u Columbii, Patrick Mathe iz Last Call te Edgar Heckman iz Blue Rose. Više sam imao problema s menadžerima nego s diskografskim kućama.
Vaš roman, “Poetic Justice” privukao je zamjetan interes filmskih producenata. Imate li kakvih želja tko bi to mogao režirati i glumiti?
Johnny Depp bi trebao režirati i glumiti. A ja si želim cameo ulogu.
Hoćemo li malo o vašem poznatom prijatelju Bruceu Springsteenu… Koja Vam od njegovih osobina najviše ide na živce?
On je velik čovjek i sjajan umjetnik, dobar prijatelj. Naučio sam puno toga od njega. Stvarno sam blagoslovljen što ga znam. Mogu s njim pričati o bilo čemu. Dobar je slušač.
Sve umjetnike cijeni jednako bez obzira na komercijalni uspjeh. Nikad nisam čuo da ponižava nekoga zbog slabog komercijalnog uspjeha. A ono što me najviše nervira kod njega je da ga je teško dobiti na telefon! Ali to je razumljivo.
– Svi zainteresirani za rad Elliotta Murphya, na web stranici www.elliottmurphy.com možete čuti mnogo njegovih uradaka, pa i kompletne albume u odgovarajućim formatima –
