Povodom izlaska novog albuma “Vertigo“, kojeg će 13. studenog predstaviti uživo Zagrebu, glazbena skupina Elemental u gotovo potpunom sastavu (Remi, Shot, Konrad i Erol) u opširnom intervjuu za Muzika.hr govori o…
…albumu, počecima, inspiraciji, prošlim albumima, članstvu u HGU,
paralelnim poslovima koje vode uz bavljenje glazbom, te o mnogim drugim
zanimljivim stvarima. 
Koliko je Internet pomogao u vašem proboju na scenu?
Shot: Jako mnogo. Omogućio je da imamo direktnu komunikaciju. Kad je krenula prva verzija našeg sajta, mi smo odmah inzistirali na tom da sadržava forum. Nismo uopće to očekivali, ali se ispostavilo da ljudi to vole. Ulogiralo se bilo stotine ljudi i počeli smo na osobnoj razini s njima komunicirati. Sada se privatno zaista dobro poznajemo.
Remi: Ja forumaše ne bih čak ni nazvala fanovima. To je ekipa koja je bila uz nas dok je tristo ljudi u Hrvatskoj znalo za Elemental. Postali smo nekakva proširena obitelj. Kad idemo u Sarajevo, nalazimo se s ljudima s foruma. U Rijeci također. 
Mi smo bend koji je bio na totalnoj margini i naš glazbeni žanr se također smatra marginalnim. Stoga, itekako znamo cijeniti kad ljudi dođu na Facebook ili na naš forum i komuniciraju sa nama. 
Na vašoj stranici stoje uvjeti pod kojima održavate nastupe. Pa, između ostalog, piše:”Organizator je dužan osigurati smještaj cijelom bendu. Smještaj kod prijatelja, prijateljevih prijatelja i među ekipom ne dolazi u obzir”. Je li to zbog nekakvog lošeg iskustva?
Shot: Da, uvijek su takve stvari vezane uz nekakva loša iskustva. Srećom, takve se stvari više ne događaju, ali bilo je situacija kada smo nakon svirke znali završiti negdje u smještaju gdje nam fali kreveta, nema posteljine. A ti se samo želiš istuširati i odspavati. Tako da smo to naveli kao mjeru opreza.
Remi: Bili smo bend fakat s margine. Ja vjerujem da je taj prirodan tijek zdrav. Mislim da je nezdravo kad si odjedanput katapultiran na scenu i zbog toga ne podržavam ove programe koji fabriciraju zvijezde. Smatram da to nije zdravo jer ne znam koliko će to dobro utjecati na te mlade ljude koji se kroz takva natjecanja profiliraju.
Natali Dizdar je valjda jedini svijetli primjer iznimke koja potvrđuje pravilo. Da, na početku će ti biti teško i gutat ćeš govna, ali ja ipak više glasam za taj prirodni tijek. A, s druge strane, kad nešto uistinu radiš iz srca i kad se trudiš, to onda ipak jednom legne na svoje.
Lady GaGa je sveprisutna. Je li ona također primjer nekog tko je odjedanput došao na vrh?
Remi: Ne. Lady GaGa je osoba koja je studirala na faksu gdje su je učili kako da nastupa, pjeva, drži se na stageu, radi koreografije i istovremeno pjeva. U Americi – ne bi ljudi vjerovali – postoji škola za to. Osim toga, ona od malih godina svira klavir i čak sam našla nekakve snimke gdje ona svira u nekakvom malom klubu prije ne znam koliko godina. Ni njezin uspjeh se nije dogodio preko noći.
Koliko je imidž benda važan prilikom profiliranja?
Shot: Danas je imidž u pop muzici nažalost vrlo važan jer su svi dotjerali samu muziku, hajdemo reći, do kraja. Ako je to tip muzike gdje se traže najniže strasti, onda se ide na najniže strasti. Ako se traži najveći art, onda se ide do kraja, do najvećeg arta. Tada imaš situaciju gdje se nađe X broj izvođača koji su muzički tu negdje, i onda im treba još ono ekstra. To ekstra postaje imidž, i na kraju postaje važno tko ima jači imidž, od osobnosti do, recimo sada, Lady GaGe. Koliko god neki htjeli reći da je bitna samo muzika, bitan je i imidž.
Vi ste uvijek furali urbani imidž. Remi, na večeri ‘Najbolje od Porina’, gdje si bila voditeljica, obukla si se drukčije, elegantno, u skladu s prigodom. Što bi poručila zlobnicima koji su pritom izjavili da si se ‘prodala’?
Joj, ja nosim i štiklu i minicu u privatnom životu, ali ih ne nosim u Elementalu. Jer kad sam na pozornici onda trebam skakati, bili luda, biti na 110 posto. Još nisam došla na tu evolucijsku razinu u kojoj mogu u štiklama skakati, i dok ne savladam to umijeće morat ćete me trpjeti u tenisicama na pozornici!
Čak sam odustala i od japanki, jer sam i u njima gledala kako ću odletjeti u publiku. Štiklu na pozornici ne nosim iz čisto praktičnih razloga. Odjeća koju sam na Porinu nosila je moja garderoba. Samo sam imala profesionalnu šminku i netko mi je popravio frizuru (smijeh). Ovo ostalo je isto kako bi se obukla da je bio nekakav svečaniji trenutak u privatnom životu.
I kako ti je bilo u Biogradu na Porinu?
Bomba, upoznala sam neke ljude za koje sam imala prilično loše mišljenje. No, nakon što sam s njima popila cugu zaključila sam da su super i da sam pogriješila što sam ih trpala u nekakve ladice. Sama sam nasjela na ono protiv čega se borim.
Primjerice?
Osoba koja me oduševila je Luka Nižetić. Čak sam mu u jednom trenutku rekla da prestane biti toliko simpatičan jer više neću moći srati protiv njega (smijeh).
Prije pet-šest godina sam na vašem siteu vidio da posebno hvalite zadarsku publiku. Kakva je to posebna veza između vas i Zadrana?
Shot: Jedna od prvih gaža nam je bila zapravo u Zadru, u Mayi. Kad smo nakon albuma “Male stvari” počeli intenzivno svirati, išli smo s pretpostavkom – ako bude svirki, super. Doslovno smo funkcionirali po logici ‘neka plate putne troškove i mi idemo’.
Tri, četiri mjeseca nakon te prve svirke u Mayi, oni su nas ponovno zvali. Nama je to bilo veliko iznenađenje. I mi odemo opet tamo, i opet se klub napuni i ti si van sebe! Ne shvaćaš što se tu događa, jebeno! Poslije smo shvatili da postoje neki gradovi u koje nas neprestano zovu. To je bilo tako sa Zadrom, Sarajevom… U Zadru smo si dobri s Postolarima (Postolar Tripper, op.a.). Ali u biti prva veza je bila što nas oni opet zovu.
Hoće li biti trećeg albuma Postolar Trippera? Hoćeš li biti producent?
Shot: Da, sigurno. Znam da oni sad to rade, ali to su kilave lijenčine. I njima se dogodilo da su gitarist i basist dobili djecu. Ono što se nama događalo od “Malih stvari” do “Pod pritiskom“, to se sad njima događa. Pretumbacije u privatnom životu. Definitivno će biti albuma, snimat će se u Zadru. Planira se zauzeti Kino Pobjeda i snimiti ga se odjednom.
Kod vas je jezgra benda ostala ista, ali se također mnogo članova izmijenilo. Koji su najčešći razlozi odlaska?
Shot: Intenzitet rada. Dogodilo se to da smo počeli jako puno svirati, i da svatko u svom privatnom životu mora napraviti nekakvu reorganizaciju. Morao si biti spreman živjeti normalan život od ponedjeljka do petka, i onda u četiri popodne sjedati u kombi i voziti se negdje u pizdu materinu i vratiti se u Zagreb u osam ujutro. Zgrčen spavati u kombiju. To zahtjeva odricanja, te se događalo da su ljudi pucali pod tim pritiskom. Ili privatni razlozi poput odseljenja.
Shot, jednom si izjavio da ima dana kad vas vaši ‘normalni’ poslovi toliko potroše da ne možete ništa na probama. Koji su to ‘normalni’ poslovi? Zar ne možete sada kad ste poznati živjeti samo od Elementala?
Shot: Čak i kad se dogodi mjesec u kojem relativno zadovoljavajuće zaradiš od svirki, još uvijek to nisu novci kakve bi imao na nekom regularnom poslu. U njima nema, davanja, staža, socijalnog, to su crni novci. Znači, trebali bismo zaraditi duplo više da bismo došli do točke u kojoj bismo rekli da ne trebamo ništa drugo raditi, da ćemo biti samo muzičari koji će samo ići na probe, koncerte…
Mi svi imamo takve poslove koji nam omogućuju da možemo, primjerice, u jedan sat u petak sjesti u kombi. Ali, još uvijek, nama su svi ti drugi poslovi, studio, hranjenje države kroz poreze i sva ta sranja, Remi prevođenje, Konradu također studio, nužni da možeš živjeti kao čovjek. Ovo je prenesigurno. Mi imamo probe dva puta tjedno i to navečer, jer je jako teško iskoordinirati se za popodne. I kad ti nakon napornog radnog dana dođeš u devet navečer na probu, ti si psihički samljeven.
Remi: Najbolje objašnjenje ti je pjesma s našeg novog albuma “Spusti me/digni me”. To je ta Shotova patnja, ta njegova filozofija veš-mašine.
Shot: Filozofija veš-mašine ti je sljedeće: ujutro se probudiš, popiješ kavu i za to vrijeme se programiraš za taj dan. Pretpranje je obavljanje malih kućanskih poslova. Na poslu te peru. Na kraju radnog vremena si već lud i vrti te centrifuga. A nakon centrifuge ti preostaje da odeš doma i objesiš se. Mi smo svi zapravo veš-mašine.
Što možete kazati o svojem članstvu u HGU?
Remi: Shot je tamo već starosjedilac, on je tamo već četiri godine. Ja sam novopridošlica. Dobila sam poziv za sjednicu, javili su mi da sam među kandidatima. Ja i Buć smo se kroz ušicu igle provukli i bili odabrani u Glavni odbor. Mislim da je super da se čuje glas nekakve mlađe generacije izvođača iz glazbenih žanrova koji nisu uvijek u centru pažnje.
Odgovornost postoji, ja sam dovoljno jezičava i neću nikom ostati dužna. Sudjelujemo u sjednicama, na prvoj sam čak uspjela nekoliko rečenica složiti (smijeh). Veseli me to posebno iz razloga što HGU radi na usklađivanju svojih regulativa s regulativama EU, a ja već tu imam nekog iskustva jer smo radili na projektu pri kojem smo surađivali s Europskom komisijom i European Music Organisation. Ako mogu pomoći HGU da dođe u kontakt s fondovima EU za poticaj glazbi, odlično.
Kako biste novi album u nekoliko riječi najbolje predstavili publici?
Konrad: Jednostavno, bend raste. Isto kao što dijete od devet mjeseci zna bablat, dijete od dvije godine već zna složiti nekakvu rečenicu, naš je bend već u dobrom pubertetu. Još uvijek je to jedan zgodan mladić koji se nije u potpunosti razvio, ali su mu već narasli brkovi pa se vidi hoće li biti crn ili žut…
Teško mi je klasificirati novi album, jer ima red distorzija, red hip-hopa… Jedna od odličnih stvari na ovom albumu jest čačkanje po nekakvim ritmovima i stvaranje pjesme bez predumišljaja da ćemo napraviti hit. Tada ako to ikako zazvoni, izrodi se nekakva masa kreative. Bilo je jako puno kompromisa i nismo bili opterećeni time što će ljudi kazati, već smo se povodili za tim što je nama dobro. I ja mogu kazati da iza svake pjesme stojim sto posto.
Mi smo napravili dvadeset pjesama, a na albumu je završilo njih trinaest. Dakle, ušli smo u studio neopterećeni, snimili sve što smo imali u glavama, i kad je sve bilo gotovo sjeli smo i rekli da ćemo izabrati što mislimo da treba biti na tom albumu.
Erol, koji su ti najveći gitaristički uzori?
Pa, ne znam, nikad nisam imao nekakve osobite idole. Ali fakat sam slušao sve poznatije gitariste za koje su svi čuli, sve ih izuzetno poštujem. Sve one koji su napravili revoluciju u sviranju gitare, svojim zvukom, pristupom, ali stvarno ne bih nikog izdvajao. Ali zaista ne volim toliko neke hard-rock brze soliste, više volim bendovske gitariste koji su stvarali svoj zvuk. Jack White, novi heroj. Od mlade garde on mi je najzanimljiviji gitarist.
U svim njegovim projektima ili samo The White Stripes?
Pa ne znam, The White Stripese sam pratio onako s pola uha, ali sam prisustvovao uživo njihovom koncertu na Exitu. Do tada uopće nisam kužio u čemu je stvar, ali kad sam ga vidio uživo, vidio sam da čovjek ima nekakvu svoju koncepciju. Od mladih, njega bih izdvojio.
Što koristiš od opreme?
Klasika. Škola sedamdesetih. Stari Stratocaster, stari Ibanez Les Paul, stare pedale, drive, analog delay… Pokušavam uklopiti to klasično u moderan zvuk. Zvuk sedamdesetih mi je glavni, rock, funk.
Edo Maajka je jednom izjavio da mu je dovoljno jedanput proputovati Hrvatsku i da ima materijala za tri albuma. Shot, gdje je tvoja inspiracija?
Joj, ista stvar. Inspiracija je kurva. Ja dobijem toliko ideja, ali ako ih ne zapišem tog trenutka, poslije više neću uhvatiti nit. Na ovim prostorima stvarno sve što vidiš možeš staviti u pjesmu, stvarno je jedno suludo društvo. S te strane je vrlo zabavno živjeti ovdje, a ne, primjerice, u Švedskoj. Tamo vjerojatno ne bih imao što zapisati.
Erol: Bio bi heavy metalac. Pisao bi pjesme o “Gospodaru prstenova” (smijeh).
Shot: Ali to što je Edo rekao, to totalno potpisujem.
Većina prvog albuma “Moj, njegov i njen svijet” je snimljena u improviziranom studiju Chuspais. Na novom albumu “Vertigo” klavir na pjesmi “Malena” je snimljen u Aninoj kuhinji. Tko je Ana i zašto kod Ane?
Konrad: Moja žena Ana i ja napravili smo kuhinju i naštimali klavir koji zvuči raštimano. Zaključili smo da bi bilo super kad bismo mogli snimiti nekakav klavir, da to bude nekakav prirodan zvuk. Tako sam ja rekao da imam pianino koji je bio raštiman. Ja sam rekao da ću ga naštimati ali je još uvijek ostao raštiman…
Išli smo na sistem ‘hajdemo probati pa ćemo vidjeti’. Pjesma je time dobila drugačiju boju. Nismo išli na čistoću zvuka, već je postojalo nekoliko varijanti. Na prošlim albumima je također bila jedna pjesma koja nije bila studijski ispeglana. “Hrvatska pjevačica” i “Male stvari” su snimljene na sličan način.
