Početkom listopada na portalu Jutarnji.hr pojavio se članak Aleksandra Dragaša o najnovijoj knjizi o klavijaturistici grupe Ekatarina Velika Margiti Stefanović nazvanoj “Osećanja. O. Sećanja” beogradske autorice Lidije Nikolić.
Spomenuvši da knjiga sadrži niz dokumenata koji su pripadali pokojnoj Magi (recepti, izvaci iz školskih bilježnica, osmrtnice), te da mu ukupni dojam kaže da je prekapanje po tuđim stvarima prilično bizarno i patetično, Dragaš se osvrnuo i na karijeru EKV-a i proglasio ih solidnim, ali precijenjenim bendom, a objavljivanje knjige takvog sadržaja ‘još jednom dozom nekrofilije’. Dragaš je još napomenuo da grupu prethodnicu EKV-a, Šarlo Akrobata, neobično cijeni.
Sličan komentar kao Dragaš na knjigu i promociju objavio je i Dubravko Jagatić, ali on je nekako uspio izbjeći harangu na nivou ‘Moja mater te traži’.
Druga stvar koja se, nažalost, često spominje u kontekstu grupe Ekatarina Velika njeni su bezbrojni tribute-to projekti raznovrsne kvalitete i opravdanosti, kojima se priključuje i knjiga “Osećanja. O. Sećanja” autorice Lidije Nikolić, koja tvrdi da je bila Stefanovićina prijateljica. Na 500 stranica zbirka raznih bizarnih dokumenata daje uvid i Big Brother generaciji da upozna EKV. Knjiga, kažu podaci, dobro prolazi kod publike (prva naklada je rasprodana). Zašto Stefanović ne može ostati poznata po onom što je najbolje radila (sviranje, komponiranje, likovnost, arhitektura, aktivizam), nego se jedan nesretno završen život mora dovoditi na nivo Severininog pornića? Ako je to bilo tako veliko prijateljstvo, zašto se to prijateljstvo, osim ako čisti prihod ne ide u dobrotvorne svrhe, sada iskorištava za ostvarivanje materijalne dobiti?
Šteta što se, valjda, pravni nasljednici vlasnika snimaka albuma EKV ne mogu dogovoriti pa da se konačno izda sveobuhvatni box set svih dostupnih snimaka grupe i da se na taj način zaključi priča o velikom bendu (da, ja se ne slažem s Dragašem oko EKV-a, ali ću mu darovati život). Sve što se o EKV doista treba znati na njihovim je albumima i drugim umjetničkim radovima, intervjuima, solo projektima njihovih članova, i snimkama koncerata, a dokumentarac/serija “Kao da je bilo nekad” korektno zaokružuje priču o njima kako treba.
Negdje bi doista trebalo stati s tim idolopoklonstvom, prekapanjem mrtvih, isključivošću i gotovo sektaškom zaslijepljenošću.