Nedavno sam bila počašćena razgovarati s Edinom Karamazovim, međunarodno priznatim majstorom lutnje, čovjekom koji je nedavno sa Stingom snimio album “Songs From The Labyrinth” na kojem sviraju pjesme renesansnog skladatelja Johna Dowlanda. Edin je jedna sveobuhvatna muzička ličnost koja odbija svaki pokušaj kategorizacije i ukalupljivanja, vodeći se svojom željom za istraživanjem i urođenim mu talentom. Njemu je glazba prije svega, on o njoj priča žarom koji ne jenjava…
Sredinom osamdesetih godina otišao si iz Zagreba kao student gitare, a vratio se kao renomirani lutnjist. Kada je i kako lutnja ušla u tvoj život i smatraš li sebe klasičnim gitaristom ili lutnjistom?
Nikad se nisam, osim možda u samom djetinjstvu, smatrao klasičnim gitaristom niti sam se ikad svrstavao u tu kategoriju. U svakom slučaju mislim da gitara zaslužuje puno više, nego biti klasična gitara. Nisam je nikada prestao svirati, i danas, osim klasične, često zasviram i električnu. Nisam znao, nego samo osjetio, ali danas sam siguran da glazbene institucije skroz krivo uče glazbu. 
Do lutnje sam došao možda baš zbog tog nekog razočaranja ili želje za istraživanjem. Kako sam rekao, ne volim se svrstavati u nikakve kategorije pa se stoga ne smatram ni lutnjistom. A lutnja… Oduvijek mi je bila zanimljiva. Bio sam fasciniran onim starim slikama renesanse i baroka s debeljuškastim anđelima i ženama koji su je držali u rukama. Ali ključni moment dogodio se jednog dana dok sam ležao u kadi nekog hotela i slušao radio. Tada sam je čuo i rekao to je to. Vrijeme je bilo nekakvo takvo. Bio sam opsjednut Bachom kao i uvijek i znao sam da je on napisao nešto za lutnju. Sutradan ujutro sjeo sam na vlak i otišao na Muzičku akademiju u Köln gdje je radio profesor kojeg sam čuo na radiju. Imao sam sreće da je baš bio tamo kad sam mu došao s idejom da bih svirao lutnju. Bio je oduševljen. Kupio sam od njega prekrasan instrument i jednostavno navalio na vježbanje. Nevjerojatno koliko mi je značilo imati tako fantastičnu lutnju od samog početka…
Možeš li mi nešto reći o samoj povijesti lutnje?
Postoji legenda o Arapinu po imenu Zyrab koji je bio najbolji pjevač lutnjist. Navodno je mogao pjevati tisuću pjesama bez prestanka. Na njega je zbog toga bio ljubomoran majstor lutnjist na bagdadskom dvoru. Zaprijetio je Zyrabu i ovaj je krenuo do Kordobe. Tako je on u 7. stoljeću prvi donio lutnju u Europu. Arapska se lutnja i danas zove al ud. U Španjolskoj se to pretvorilo u laud. Otuda danas leut, laute, lutnja. 
Lutnja koju je svirao Zyrab i današnja arapska lutnja gotovo su identične. Ona se u Europi, naravno, promijenila. Na arapsku lutnju s pet žica dodali su pragove, zatim u renesansi i šestu, sedmu (…) žicu. Do baroka je ona imala čak 14-15 žica. Čitavih je 300 godina, od 1507. kad je tiskana prva zbirka tabulatura za nju pa sve do vremena Mozartovih opera kad je napisana posljednja kompozicija za lutnju, funkcionirala ta europska lutnja. Na kraju je sama sebe srušila. Naime, nije se više mogla razvijati u tom smjeru dodavanja žica, i na kraju je završila visiti na zidovima.
Studirao si baroknu lutnju u Baselu…
U Baselu sam na Schola Cantorum Basiliensis 5 godina studirao ne samo lutnju, nego cijelu tu tzv. staru glazbu. Ta je institucija svjetski centar za staru glazbu gdje dolaze studenti iz cijelog svijeta i predaju najbolji profesori. Tamo sam jako puno naučio i to mi je jedan od značajnijih perioda u životu. Odlično je to što te tamo svi vide i čuju, tako da sam već od druge godine imao priliku svirati s najboljim svjetskim bendovima. Tako da sam, gotovo preko noći, postao profesionalni lutnjist…
Kakav je bio tvoj prvi nastup kao lutnjiste?
Imao sam sreće da je prvi bend u kojem sam svirao jedan od vodećih ansambala za tu glazbu. Njegov je vođa i veliki muzičar, Jordi Savall, shvatio da bih ja to mogao, bio sam mu interesantan. Na mom prvom koncertu samo me gurnuo na stage, bez ikakvih nota, bez ičega…On je uvijek bio tu, samo bi malo pomagao….kao da dijete uči hodati…
Nedavno si sa Stingom snimio album pod nazivom ‘Pjesme iz Labirinta’. Kako je uopće započela vaša suradnja?
S glazbom Johna Dowlanda živim jako dugo, po njegovoj sam pjesmi “Come Heavy Sleap” 2003. godine nazvao svoj samostalni CD na lutnji. Sanjao sam da tu pjesmu otpjeva Sting. Nisam nikad svirao njegove pjesme, nisam ih niti znao, ali sam uvijek volio njegov glas, bio mi je nekako blizak. Tada taj svoj san nisam više mogao ostvariti jer je album već bio snimljen. Nisam ni znao zapravo kako da dođem do njega. Godinu dana poslije njegov gitarist Dominic Miller darovao mu je moj CD.
Zanimljivo je to da je Sting još od osamdesetih godina zainteresiran za staru glazbu i Dowlanda. Preslušao je moj album, svidio mu se i oni su me pozvali na koncert u Frankfurtu u sklopu svoje europske turneje. Tamo je bila i Stingova renesansna lutnja koju je dobio za rođendan. Svirao sam mu i on je predložio da radimo nešto zajedno. Spomenuo sam Dowlanda, donio sam mu pjesmu i on je prihvatio. Iako su mu ga već predlagali, nije ga prije htio raditi. Ne znam što da kažem…bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Na albumu ‘Pjesme iz labirinta’ nalaze se skladbe Johna Dowlanda, renesansnog pjevača i skladatelja iz vremena kraljice Elizabete. Zbog čega je on toliko zanimljiv?
John Dowland je bio muzičar, najbolji lutnjist tada, koji je u ono vrijeme najviše putovao. Nije dobio posao na dvoru kraljice Elizabete jer je bio katolik. Postoje nagađanja da je bio špijun, i to trostruki, te da ga zato nisu htjeli primiti na dvor. Tada su špjuni uglavnom bili muzičari i glumci zbog toga što su oni bili jedini koji su putovali od dvora do dvora. Prenosili su svakakve tračeve, tajne. Čak se spominje i da je bio uključen u plot protiv Elizabete koji se trebao dogoditi u Veneciji.
Pismo koje Sting čita na albumu jedino je sačuvano. Dowland u njemu piše kraljičinom sekretaru i praktički moli za svoj život, želi se spasiti. Iz tog pisma saznajemo jedine prave biografske podatke o Johnu Dowlandu. Razgovarao sam s nekim engleskim muzikolozima koji misle da je i to pismo možda pisano u šiframa.
Zbog mnogo je stvari Dowland bio ogorčen i tužan. Čak se potpisivao s dodatkom – De lacrime (lacrime=plač). Većinom je pisao sjetne pjesme, iako u svom opusu ima i onih veselih, erotičnih. Upravo je ta sjeta, po meni, jedna od bitijnih poveznica između Stinga i Dowlanda. Osim toga smatram, ili možda osjećam, da i jedan i drugi vuku korijene iz iste tradicije engleske pjesme. John Dowland, Henry Purcell, Benjamin Britten, Sting pa čak i John Lennon… Sve su to za mene isti ljudi, ljudi koji si jednostavno pišu pjesme. Oni svi koriste iste cigle kad grade kuću, a te cigle su njihova engleska tradicija koju nose u sebi.
Sting te je u jednom svom interviewu nazvao mističnom personom koja kao da je iz nekog drugog vremena… Što ti misliš o njemu kao čovjeku i glazbeniku?
Jednom prilikom me, da se pohvalim malo, nazvao jednim od najboljih glazbenika na planeti. Bio sam ponosan dobiti takav kompliment od čovjeka koji je muzičar u pravom smislu te riječi. Obojica smo predani radnici, Sting je, kratko rečeno, vrlo ozbiljan i skroman čovjek. Mnogo sam naučio od njega, on je jedan veliki profesionalac.
Kako se Sting snašao u ranoj glazbi, s obzirom na to da on, za razliku od tebe, nije akademski obrazovan? Razlikuje li se puno njegov pristup od tvog?
Kakva je to rana glazba? Ona koja se svira od 6 do 7 ujutro? (smijeh) Ne priznajem ja taj termin…A ne priznajem ni to da se glazbenike ikako etiketira. Sa Stingom sam učio notu po notu, kako da frazira, pa čak sam ispravljao i neke engleske riječi jer sam radio prije s Englezima. U jako kratkom vremenu pokazalo se da je on ipak Sting, da je fenomenalan muzičar, da ima nevjerojatan instinkt i emotivni dodir za tu vrstu repertoara. On ne samo da se snašao, nego mi je ubrzo dao i mnoštvo genijalnih ideja, savjeta. Uz njega sam unaprijedio svoje sviranje na lutnji.
Kako su na ‘Pjesme iz labirinta’ reagirali stručnjaci za ‘ranu’ glazbu?
Fenomenalno. Pravi stručnjaci za tu glazbu, poput Emme Kirkby, kažu da smo mi ovim albumom učinili više nego oni u zadnjih 30 godina. Svi nas ti ljudi jako ohrabruju, možda čak više Stinga nego mene s obzirom na to da je njemu to ipak novo područje. Postoje naravno i ljudi koji ne misle tako. To je njihovi pravo. Kako bilo, to je CD koji je digao prašinu. Ideja je bila da pjesme zvuče kao da su sada napisane, pa da te ‘pop-pjesme iz 16. stoljeća’ zvuče jednako svježe i danas. Mislim da smo u tome i uspjeli…
Kakva su ti iskustva s reakcijama publike što se tiče Dowlandove glazbe?
Svirali smo na stvarno različitim mjestima. Od klasičnih prostora poput onih u Londonu i Parizu, preko Jazz at Lincoln Centera u NY pa sve do kluba u istočnom Berlinu gdje Universal organizira različite evente. Puno govori činjenica da smo prodali dva milijuna albuma u samo dva tjedna. Ponosan sam na to da su ljudi zainteresirani za Johna Dowlanda, tog zaboravljenog lika (bar što se tiče šire publike), da pitaju, da slušaju… Predivan je osjećaj kad na koncertu vidiš ljude kako pažljivo slušaju Dowlandovu glazbu, premda neki do tada nisu ni čuli za lutnju.
U njegovim pjesmama nema mjesta za greške. Pisane su po principu manje je više. One su naoko jednostavne, samo glas i lutnja. Ipak, jako su teške za oživiti. Želio sam da zvuče kao da su sada napisane, da budu ljudima bliske, da ne zvuče kao u muzeju. Ponosim se time da smo u tome uspjeli. Sviđa li se nekome kako Sting svira ili kako ja sviram, to je druga stvar. Kako god, te pjesme su tu, nešto se počelo događati…
Neki ljudi su se zapitali otima li Sting kruh iz usta ovim albumom glazbenicima koji se bave tim tipom glazbe ili im je napravio uslugu jer je skrenuo pažnju na njih?
Takva dvojba je skroz nelogična. Naravno da im je ovakav album samo pomogao. Ne samo da im ne otima kruh iz usta, nego im ga i daje. Sada će biti posla za sve…
Kakvi je stanje na hrvatskoj klasičnoj sceni što se tiče same lutnje? Postoje li neke nove, mlade nade?
Lutnji nema baš puno, to nije instrument koji ćeš jednostavno kupiti u dućanu. One se rade po narudžbi i samim time nisu dostupne. Također su zbog svog oblika nespretne za svirati. Zbog svega toga i nema mnogo lutnjista u Hrvatskoj. Ja ih znam tek nekolicinu. A što se tiče hrvatske lutnjističke scene… ne znam. Ja se jednostavno ne smatram lutnjistom pa tako ne poznajem ni ne pratim ikakvu scenu…
Kritičari su te proglasili čovjekom koji je postavio nove standarde sviranja na lutnji. Misliš li da si došao do kraja svog istraživanja ili ima još mnogo toga neotkrivenog u sviranju lutnje?
Taj sam epitet dobio zbog svog prvog samostalnog CD-a “Come Heavy Sleap” na kojem sviram djela Bacha i Brittena. Lutnja ima prebogat originalan reperoar, ali ja živim danas – moj su svijet i Sting i Bach i Mozart, andaluzijske, kubanske pjesme, sve što čujem svaki dan . A jesam li otkrio sve? Nikako. Kao muzičar si uvijek i samo na početku istraživanja. Tako i ja. Preda mnom je još mnogo nepoznatog što se tiče same lutnje i glazbe općenito.
Na svojim si koncertima znao svirati i obrade skladbi ze električnu gitaru. Objasni mi malo te poveznice – od klasične gitare, preko lutnje pa sve do električne gitare…
Sviram lutnju, gitaru i električnu gitaru – već sam rekao da nisam samo lutnjist ili gitarist. U životu mi se stvari događaju po sebi, ne tražim ih, nemam nikakvih želja. Tako je i s glazbom, gdje pokušavam osjetiti koji je repertoar najbolji za moje instumente. Tako Bacha i Mozarta dobro čujem na lutnji i na električnoj gitari, Dowlanda samo na lutnji, ali ‘genijalci u sredini’ poput Beethovena, Schumanna, Brahmsa, na žicama ne zvuče dobro.
Osim u koncertnim dvoranama, može te se vidjeti kako sviraš i na dubrovačkim ulicama…
Većina današnjih muzičara su replike industrije, a ploče snimaju samo pobjednici nekakvih natjecanja, odlični đaci s ocjenom 10. Daleko je to od umjetnosti kako je shvaćam, od Bacha nadalje… Moja zadaća je dati muziku ljudima. Po meni je potpuno krivo davati muziku nekakvom sedmeročlanom žiriju, a nije ni dovoljno ono što sam ja radio zadnjih godina – svirati samo u koncertnim dvoranama (iako je lijepo).
Prije dvije godine iz nekakve nostalgije za uličnim muziciranjem (što sam prije radio) vratio sam se u Dubrovnik. Dubrovački Stradun je najbolja koncertna dvorana, on je sav jedna pozornica. On živi… Beskućnik si, trubadur, čergar, kako god to nazvali, ali muzika je tu prije svega…
