Edin Džambić (Dječak iz Vode): “Ovo ime nosim zbog iskupljenja”

Dječak iz Vode je projekt koji se posljednjih godina istaknuo na našoj underground sceni.

Vrlo jakog lirskog dijela i mnoštvom pjesama, Edin i Ljubica postaju sve zapaženiji i van tih krugova, pa ne čudi da se sve više priča o njima.

Njihovi nastupi su vrlo dojmljivi i upečatljivi, u što ćete se moći uvjeriti i na skorašnjem INmusicu, a ako želite uživati u njihovom studijskom dijelu stvaralaštva, morat ćete si uzeti nekoliko dana godišnjeg jer Dječak iz Vode izdaje albume praktički svakih nekoliko mjeseci, a svaki od njih ima po nekoliko desetaka pjesama.Bilo kako bilo, popričali smo s Edinom i Ljubicom, pa evo što su nam rekli. Dječak iz Vode je vrlo zanimljivo ime budući da u startu asocira na mnoge stvari, počevši od EKV do nekog nevinog djeteta, a kad skratimo ime, dobijemo DIV. Koja struja svijesti je bila da se dođe do tog imena?
Edin: Nikakvih sličnosti nemamo s bendom EKV, ne gajim niti neke pretjerane simpatije prema Mladenoviću i ostatku ekipe, osim možda prema zvuku doboša koji su imali. Jedina dodirna točka, a zapravo slučajna i nenamjerna, je taj stih iz pjesme “Oči boje meda” i naziv našeg benda koji se lako transformira i prelazi u DiV. Kako vrijeme prolazi, sve više ljudi shvaća tko u stvari stoji iza Dječaka iz Vode i to mi je ok – da me ljudi doživljavaju kao Edina Džambića. Volio bih da jednog dana započnem intervju bez EKV-a. Da ljudi shvate da ovo ime nosim zbog iskupljenja i traženja oprosta od sedam jezera kraj kojih sam odrastao, a koja su svjedoci ružnih stvari koje su se događale u ime neke čudne ideologije, u ružna i zla vremena. Iako sam tada bio samo dječak, nijemi maloljetni promatrač svega toga… Što se tiče struje, ja sam uvijek za Teslu (smijeh).Edin, potječeš iz Tuzle, radničkog grada. Koliko takva sredina može biti inspirativna?
U Tuzli sam rođen, tamo sam završio dio prvog razreda srednje škole i jedno vrijeme sam radio u Diti. Kada se sve to zbroji, to je jako malo vremena provedenog u tom gradu, tako da Tuzla nije bila moja glavna inspiracija.

U kojem trenutku ste spoznali da ćete raditi/svirati zajedno?
Edin: Nakon snimanja prve zajedničke pjesme.

Pomaže ili vam ili odmaže što ste ujedno i životni suputnici?
Edin: Lakše je organizirati probe i snimanja.
Lju: Pored organizacije, zajednički život može biti i inspirativan, u smislu da neke od pjesama nastaju kroz neke naše svakodnevne razgovore ili zezancije. Ponekad su stihovi ili teme nekih pjesama zapravo dijelovi tih naših razgovora o koječemu, mada to nekome izvana nije, a i ne mora biti očito.

Postoji li ideja da se bend proširi i bude punokrvan ili će ostati na samo dva člana?
Edin: Trenutno ne razmišljamo o tome.
Lju: Lijepo bi bilo imati cijeli bend ponekad na stageu, jer je to neka druga energija. No trenutno je to teže izvedivo.
Kroz vrijeme, Dječak iz Vode je skretao pažnju na sebe nizom diy albuma, neki od njih su imali i stotinjak pjesama.

Koja je glavna nit vodilja DIV-a?
Edin: Količina materijala je najmanje bitna stvar na koju bi se trebalo skretati pažnju. Nikada nisam ciljao na kvantitetu i zapravo me smeta ta etiketa koju mi gotovo uvijek pripisuju. Kreativnost nije statistika. U naletu inspiracije dogodilo se to što se dogodilo, nastalo je puno materijala, i sada je vrijeme da se to sluša i analizira, a nipošto zbraja i uspoređuje. Nema neke glavne niti vodilje. Jednostavno, oko mene postoji puno toga što moje oči gledaju i uši slušaju, mozak obrađuje i onda to sve reproducira kroz ovu formu.

Često te pjesme znaju biti dugačke svega 2 minute, ako ne i kraće. Smatrate li da bi možda u konvecionalnijim formama uspjeh bio veći?
Edin: Mislim da je bitnije o čemu pjesma govori, nego koliko ona traje. Neka minutažu ganja onaj kome je to prioritet.
Lju: Meni je zanimljivo kako je u umjetnosti općenito kriterij originalnosti to da se napravi neki pomak u formi, odnosno tretmanu sadržaja. A kad se to čini u alternativnoj glazbi, kada pjesma nema klasični refren ili očekivani završetak, tada se za uspijeh traži konvencionalnija forma. Opet, kad pogledate na koji način danas većina ljudi prati sadržaje na internetu – površno se čitaju tekstovi, pri preslušavanju pjesme izgubi se strpljenje već nakon pola minute… Možda je kratka forma pravo rješenje. Htjela bih također spomenuti i to da imamo mi i preduge pjesme, one po 8-9 minuta.

Problemi se naziru svugdje, bilo u Bosni, bilo u Hrvatskoj, bilo u Europi, bilo u Americi… Koliko te svakodnevne stvari mogu poticati na skladanje pjesama, odnosno, je li lakše pisati pjesme s pozitivnim ili negativnim kontekstom?
Edin: Meni je pjesme lako pisati, e sad, da li će one biti s pozitivnim ili negativnim kontekstom, zavisi i od raspoloženja, kao i o zbivanjima koja su aktualna. Očigledna je stvar da se problemi rađaju jedan za drugim i da se gomilaju rapidno. Krajnje vrijeme je da se ti problemi počnu i rješavati, svi znamo tko je krivac i tko bi trebao zasukati rukave i tko je na kraju krajeva odgovoran za sve to. Mi samo možemo pomoći kada se stvori dobra klima za promjene. Ja nastojim muzikom i svojim tekstovima pružiti otpor, kao i glas nezadovoljstva prema trenutnom političkom ugnjetavanju koje traje dugo, uskoro će i 25-ta godina.

Kritiziraš li društvo na osnovi usporedbe s dobrim starim vremenima ili…?
Ne volim uspoređivati stvari, imam jasan sud o prošlosti, živim u sadašnjost i mislim o budućnosti.

Nedavno su izašli novi albumi, po čemu se oni razlikuju od prijašnjih?
Edin: Kada slušam prvu pjesmu s prvog albuma “7 i kako se pravi savršen wc” i kada nakon nje pustim zadnju pjesmu sa zadnjeg albuma “S druge strane svemira”, mogu osjetiti razliku u nekim tehničkim domenama. Svaki album nosi nešto svoje, svaki ima svoju priču. Na svakom narednom albumu trudim se poboljšati produkciju i na neki novi način iskazati svoj umjetnički izričaj. Koliko mi to polazi za rukom, ja nisam taj koji bi trebao suditi o tome.

U pjesmama znate semplirati neke poznate hitove. Kad znate da je to baš ta pjesma koju ćete ubaciti u neku od svojih pjesmi?
Edin: U doba kada se otvaraju vrata između paralelnih svjetova, a to je negdje oko tri sata ujutro, čujem ponekad tako zvukove starih hitova s nekim drugim tekstovima i porukama… Ja ih odsviram sam, nikad ne sempliram, i objavim ih jer mislim da su s razlogom poslane s one druge strane.

Nedavno ste imali pamtljivi koncert u Zaboku zajedno s još jednim propovjednikom Damirom Avdićem. Koliko glazbenici mogu probuditi svijet kod ljudi svojim porukama?
Edin: Da, to mi je jedan od boljih koncerata i bila je to jedinstvena prilika popričati malo s Damirom… Nezahvalno je buditi iz sna uspavane, ali eto, ako se neko i probudi od šapata mog, ja mu mogu samo reći – dobro došao u stvarnost, a za dalje se sam snađi.

Uskoro ćete nastupiti na našem najvećem glazbenom festivalu. Koliko se to kosi s vašim alternativnim stavom?
Edin: Nema se tu što kositi. Znamo da od takvih festivala nema love za alternativu, ali eto, bit će lijepo popeti se na pravu binu, s nadom da će netko doći i to poslušati.

Što možemo očekivati od tog nastupa, spremate li kakvo iznenađenje, odnosno, što ljudi koji vas još nisu imali prilike čuti mogu očekivati na tom koncertu?
Edin: Neka to ostane mala tajna.

Je li brada neki ‘statement’ ili modni dodatak?
Edin: Sedam godina sam bio primoran da ustajem u pet, da radim po 12 sati i da se brijem i šišam kao da sam u vojsci, što me ne bi toliko smetalo da je to pravilo vrijedilo za sve nas, a ne samo za neke. Brada nije otpor, samo odmor od kapitalizma i firme…

A presvlačenje u svjetlucavu majicu?
Edin: Svjetlucava majica je dar, a dar se ne odbija. Presvlačenje ta vrijeme zabočkog nastupa bila je poruka, više kao jedna interna šala.

Kakvi su daljnji planovi?
Edin: Postati slavni i bogati umjetnici.
Lju: Otići živjeti u šumu.