East Rodeo, hrvatsko-talijanski glazbeno umjetnički kolektiv, avant rock i jazz izričaja, na koncertu 29. svibnja u zagrebačkom klubu KSET nastupit će kao septet.
Na koncertu će izvoditi repertoar albuma “Morning Cluster” u novim aranžmanima, obogaćenim novim improviziranim dionicama.
Bend sada čine: Piero Bittolo Bon – alt sax, klarinet, flauta, Gordan Tudor –
tenor sax, alt sax, Beppe Scardino – baritone sax, bas klarinet,
flauta, Nenad Sinkauz – vokal, električna gitara, elektronika, Alfonso
Santimone – klavijature, Alen Sinkauz – bas, fx i Federico Scettri –
bubnjevi.
Na naša pitanja odgovarao je Alen…
Još uvijek pronalazimo smisao u onome što radimo, još uvijek nas vesele međusobni susreti, iako su rijetki, a to znači da je ideja koju dijelimo u glazbi, za nas, bitnija od prolaznosti vremena.
Postali ste septet…
Septet je jedna nova faza East Rodea koju smo realizirali prošle godine na rezidenciji Muzičkog salona u SC-u. U ne tako davnoj prošlosti imali smo sjajnih koncertnih situacija i suradnji s Beppeom Scardinom i Francescom Bigonijem (tenor sax), a to smo iskustvo htjeli ponoviti i posvetiti mu malo više pažnje uz nadopunu s Pierom Bittolo Bonom. Definitvno, septet je za naš najambiciozniji projekt dosad što u organizacijskom smislu, što u sviračkom. Jedna petina benda živi u Italiji, Nenad u Zagrebu, a ja trenutno u Grazu. U glazbenom smislu, htjeli smo obogatiti naš izričaj s novim aranžmanima koje je napisao Alfonso Santimone i naravno otvoriti nove mogućnosti za improvizaciju. Slušajući prošlogodišnje snimke to se i dogodilo, vidjet ćemo koliko će nas memorija služiti u narednoj turnejici.
Kakvi su novi aranžmani?
Alfonso je razradio i obogatio postojeće teme, i na taj način stvorio nove prostore pogotovo za kolektivnu improvizaciju. Dobili smo na melodijoznosti i na žestini. Clash između avant rocka i jazza je očit i spojen u jednu vrlo dinamičnu i nepredvidljivu cijelinu.
Kako ide kod vas proces stvaranja?
Kad se nađemo rasviravamo postojeće ideje, a ako ideja nema, pronalazimo ih kroz improvizaciju. Sad to zvuči malo bezveze, no imamo neku našu ideju zvuka i vrlo dobro se poznajemo tako da u većini slučajeva znamo što tražimo.
Imate u planu neke nove suradnje?
Nemamo u planu nove suradnje, no nikad se ne zna. Suradnje su uvijek nepredvidljive. Svatko od nas surađuje s mnoštvom umjetnika i glazbenika tako da nam je možda i bend postao svojevrsna suradnja. No, svakako bih volio napomenuti da će nam se na ovoj turneji pridružiti Gordan Tudor na tenor saksofonu umjesto Francesca Bigonija.
Nastupate li u Italiji?
U zadnje vrijeme u Italiji nastupamo sve manje, iako imamo i tamo izdavača. U Italiji nam je uvijek lijepo svirati, no naša talijanska polovica bježi iz Italije kad god može.
Kakva je talijanska scena u usporedbi s našom?
Na 60.000.000 stanovnika ima nešto više publike, festivala i klubova, a proporcionalno i više smeća. Glupo je generalizirati, naše je iskustvo takvo da je s glazbom koja izlazi van zadanih okvira teško u bilo kojoj državi.
Koliko ste zadovoljni brojem svirki?
U zadnjih nekoliko godina nastupamo manje, ali u vrlo dobrim uvjetima. Volio bih puno više svirati s East Rodeom svakako. Sad nas očekuju 4 koncerta po regiji: 27.5. Kino Šiška (Ljubljana), 28.5. Ring Ring festival (Radio Beograd Studio 6), 29.5. KSET (Zagreb) i 31.5. Stockwerk jazz (Graz). Radimo sve sami, a organizacija svakog koncerta nije lagana jer iziskuje dodatnu energiju koju bih na primjer radije potrošio na sviranje ili vježbanje svog omiljenog instrumenta.
S obzirom na 12 godina postojanja benda, kad pogledate retrospektivno, biste li nešto promijenili, napravili drugačije? Kako komentirate vaš položaj na sceni s obzirom na broj godina koji ste prisutni?
12 godina je proletjelo i stvarno ne znam radi li se više o godinama ili mjesecima ili danima. Pozitivno je da i dalje postojimo te da beskompromisno stvaramo glazbu koja je nama napeta. Osjećam da je još prerano za retrospektivan pogled, jer za to sada jednostavno nemamo vremena.
Što se scene tiče više ju doživljavam osobno, a ne bendovski. Scenu ne stvaraju samo bendovi, nego i publika i promotori. Ali što je uopće scena u Hrvatskoj? Ima li uopće smisla pričati o glazbenoj sceni unutar granica Hrvatske? Meni je na primjer drago i veseli me svaki put kad mogu improvizirati s nekolicinom zagrebačkih zvučnih/bučnih avanturista i tada se osjećam dijelom neke scene… kada je u priči razmjena glazbenog iskustva, kada je po srijedi edukacija publike (Žedno uho, Izlog suvremenog zvuka, ZEZ, Sinelinea, Jazzbina, ne bih htio dalje nabrajati… dakle uvijek se radi o oplođivanju misli, o pretapanju istih iz tijela u tijelo… neki ljudi u to vjeruju i oni su za mene scena.
Što inače rade članovi benda osim muzike?
Nedavno sam gledao od Refna film “Bleeder”, u kojem prodavač videokazeta na spoju s jednom djevojkom objašnjava da gleda 10-12 filmova sedmično i da jedino to radi u životu, osim prodaje videokazeta, u videoteci naravno.
