Priča o popularnoj glazbi devedesetih ne može biti potpuna bez bar usputnog spomena Garbagea.
Nastao kao projekt tri iskusna glazbenika koji su se zaželjeli rada sa
ženskom pjevačicom, bend je ubrzo postao važna figura u post-grunge
glazbenom krajoliku koji je alternativni rock dodatno začinio s
elektronikom i snažnom dozom pop senzibiliteta.
Inženjer Steve Marker, producent Butch Vig (najpoznatiji zbog produciranja Nirvaninog “Neverminda”) neiskusna pjevačica Shirley Manson ujedinili su se s glazbenikom (i našim sugovornikom) Dukeom Eriksonom i stvorili neke od najvećih hitova alt-rocka ’90-ih: “Only Happy When It Rains”, “Stupid Girl” i “I Think I’m Paranoid” koji skupa sa 17 milijuna prodanih albuma najbolje govore o značaju grupe.
U povodu izlaska novog albuma “Not Your Kind of People” nedavno sam razgovarao s Dukeom o najvećim promjenama koje je bend doživio još od svog nastajanja.
Jeste li očekivali ovako pozitivne reakcije nakon tako duge pauze od snimanja?
Nismo tip ljudi koji bi očekivali išta tako pozitivno (smijeh), ako išta mislim da obično očekujemo suprotno. Ne znam je li to zato da izbjegnemo razočaranje ili nam je to u prirodi. Nikada ne očekujemo ovakvu reakciju, uvijek smo bili iznenađeni zbog naših uspjeha i jednako smo iznenađeni zbog toga kako nam sada ide.
Pauza je dugo trajala, jeste li razmišljali o raspadu grupe ili se radilo samo o odmoru?
Definitivno samo pauza, nije bilo govora o finalnom razilasku benda. Mislim da smo razmišljali uzeti koju godinu odmora što se produljilo na pet. Svi smo bili zaposleni s drugim stvarima i moram reći, ne čini se kao da je trajalo toliko dugo. Što se tiče odnosa između nas, činilo se kao da se nismo razišli. Sad kada imamo dobre nastupe svake večeri i album se dobro prodaje u SAD-u, vrlo smo zadovoljni.
Što si ti radio u pauzi? Znam da je Shirley pokušala imati solo album, no jesi li ti imao neke projekte?
Uvijek nešto pišem i snimam, imam hrpu materijala, radio sam neke remikseve i surađujem s jednom kućom u Londonu. Radimo na dosta velikom projektu koji ima veze s poviješću američke glazbe koji već traje sedam godina i još je malo rano izlaziti s time u medije.
Kako to da je novi album “Not Your Kind of People” izdan na vlastitoj etiketi?
Jer smo mogli! Svaki bend bi volio sam izdati svoju glazbu na vlastitoj etiketi i pod vlastitim uvjetima. Uvijek ima prednosti koje dobivaš sa izdavanjem za veliku kuću, no mislim da nam dovoljno dobro ide s vlastitom etiketom. Dosta nam je tih korporativnih zavrzlama. Ionako smo počeli s manjim kućama koje su kasnije kupljene od većih i jednostavno smo se izgubili u svemu. Sretni smo što možemo biti oslobođeni od svega.
Osjećate li se razočaranim od glazbene industrije i jesu li nove tehnologije utjecale na tu odluku?
Naravno, Internet je mnogo utjecao na to i nemamo izbora nego ga koristiti u našu korist, a dosta toga svodi se na izravan pristup fanovima, biti jedan na jedan s publikom. Ne gledamo na to kao problem nego kao prednost.
Je li to promijenilo odnose sa starom izdavačkom kućom?
Sigurno. Nismo bili zadovoljni kako su stvari išle na zadnjih nekoliko albuma i osjećali smo se kao da ne dobivamo dovoljno pažnje i da nismo u kontroli vlastite sudbine, a sada možemo samo sebe kriviti. Vidjet ćemo kako ćemo se s snaći u toj situaciji. Pokušavamo napraviti prave odluke u pravo vrijeme i na kraju ćemo vidjeti ide li nam taj posao zapravo dobro.
Koliko se cijeli proces pisanja, snimanja i produciranja promijenio od vaših početaka? Postoji velika razlika u godinama između tebe i drugih članova grupe i Shirley.
Još uvijek sam najmudriji, i valjda ću uvijek biti, bar po godinama (smijeh). Snimanje ovog albuma dosta je slično onom prvom jer smo imali dovoljno slobodnog vremena da smo se osjećali svježe i novo, kao da smo počinjali od nule, bez mnogo očekivanja ili ideje kamo idemo. Sve je imalo taj osjećaj svježeg početka pa mislim da i novi album ima takav zvuk, za razliku od pritiska koji smo imali na zadnjih nekoliko albuma kada smo se previše morali preispitivati.
Koliko je ta razlika između iskustva i godina napravila razliku u ranim danima?
Nitko u bendu uopće ni ne misli u tome, nema spomena o tome. Mi smo samo četvero glazbenika koji vole raditi zajedno i svi smo vrlo bliski prijatelji. Osjećamo se vrlo sretnima što smo uopće u ovakvoj situaciji. Nemamo tih problema, mislim da smo svi jednako nezreli (smijeh).
Vidim da imate mnogo datuma u Europi, no ne baš toliko u SAD-u, ima li razloga za to?
Glavni razlog je što smo se uvijek najviše fokusirali na europske festivale. U SAD-u ima vrlo malo festivala koji mogu parirati s količinom i veličinom festivala u Europi i uvijek smo imali mnogo fanova tamo. Zato je imalo više smisla napraviti manje nastupe u Americi po klubovima koji su više bili kao probe i jednom kada ih dovršimo idemo na festivale.
