Dropkick Murphys: “Uvijek smo govorili i radili ono što smo mislili da je ispravno”

Bostonski celtic-punk-rockeri Dropkick Murphys dolaze drugi put u Zagreb, 16. lipnja na Šalatu u malu dvoranu Doma sportova.

Kako sami o sebi kažu, glavni im je cilj svirati muziku koja stvara ‘svi za jednog, jedan za sve’ okruženje, potiče svakoga na sudjelovanje, na zajedničko pjevanje, i na dobru zabavu. Njihova pozornica i mikrofon i vaši su. Osim dobre zabave, Dropkicki žele podijeliti svoja iskustva i vjerovanja u solidarnost radničke klase, prijateljstvo, i samopoboljšanje, ako to znači i poboljšanje društva.

Popričali smo s bubnjarom Mattom Kellyem o punku, zadnjem albumu, fanovima, prebijanju nazi fana na pozornici, radničkoj klasi, politici…Dođite na ludi show koji vas očekuje na Šalati i ne zaboravite: “Nazis are not fucking welcome!“U kojem trenutku punk postaje biznis, a ne više punk, i je li se i vama to dogodilo?
Čim daš otkaz na svom poslu i stupiš u kombi za turneju, tada to postaje posao. Moraš zaraditi X svotu novca samo da bi platio gorivo, hranu i druge troškove da bi nastavio turneju. Bilo bi kao u svijetu fantazije da je drugačije.

Što nam možete reći o zadnjem albumu “Signed and Sealed In Blood”? Tko je za što zaslužan?
Nismo previše razmišljali tijekom procesa pisanja, i album nije ‘težak’ što se tiče tekstualnog sadržaja. Pjesme nam, kao i uvijek, puno znače, ali nismo se mnogo zadržavali na semantici, pokušavajući ispasti nešto pametni. Više je došlo kao neke od pjesama s prva dva albuma. Prošli smo muzičke i liričke ideje nekoliko mjeseci prije nego što smo sjeli i zapisali ih. Ponekad na turneji, ponekad putem e-maila, ponekad sjedeći zajedno u mjestu gdje vježbamo. Kada je došlo vrijeme za predprodukciju, producent Ted Hutt došao je i poslušao pjesme koje smo imali i tamo smo se dobro uštimali. Nakon toga bacili smo se u studio i izbacili pjesme vani.

Što vam je bio najteži izazov tijekom snimanja?
Pa, imali smo hrpu dobrih pjesama, ali smo se osjećali kao da nam nedostaju neki posebni elementi koje smo htjeli na albumu da ima neki tijek. Tako smo imali dvije ili tri pjesme koje smo napisali jako brzo, snimili demo i bang! Stavili smo ih na snimku i bili jako zadovoljni ishodom.

Kroz bend je prošlo puno članova tijekom godina…
Koliko god članova benda prođe, uvijek smo imali dobre tipove… ali neki nisu stvoreni za život na cesti i pritisak koji dolazi s tim. Ponekad ljudi izgore prebrzo. Uživao sam svirati s bilo kojom osobom koja je svirala u ovom bendu (osim Jeffa Erne, on je svirao bubnjeve prije nego što sam se ja pridružio, pa nisam mogao svirati s njim). S nekima više nego s drugima. Trenutni sastav je najbolji i najfunkcionalniji i što se tiče osobnosti i svega ostalog. Razvaljujemo!

Što se tiče ekipe, imali smo neke super prijatelje koji su radili za nas kroz godine, ali ponekad rad s prijateljima može imati i loše strane – voliš vrijeme koje provodite skupa, ali radna strana pati i ti to pustiš da tako klizi (jer su ti prijatelji). Danas, ova ekipa izvan benda koju imamo je s nama već neko vrijeme i oni su 1000 posto profesionalni, i najbolji tipovi za imati s nama. Rade stvari logistički, produkciju, i ostale stvari nevidljive oku javnosti koje ne biste nikad mogli niti zamisliti – oni su čarobnjaci! To jako pomaže da se slažemo s njima izuzetno dobro i bude nam super skupa i na cesti i doma.

Imali ste puno gostiju na pozornici, npr. Brucea Spreengsteena. S kim vam je bila najveća čast svirati?
On je sigurno na vrhu, i vjerojatno broj jedan. Počašćeni smo svaki put kad nam se neki kolega muzičar želi pridružiti na pozornici, pogotovo netko koga mi posebno poštujemo.

Jesu li vaši tekstovi izmišljene priče ili su iz osobnog iskustva?
Neki su izmišljeni, ali su bazirani na činjenicama, a neki dolaze direktno iz osobnih životnih događaja. Očito je pjesma “Good Rats” izmišljena priča bazirana na Guinnessovoj točionici u Dublinu. S druge strane “Last Letter Home” je na žalost istinita priča o američkom vojniku koji je bio ubijen u akciji za svoj rođendan, baš maloprije nego je trebao završiti svoju dužnost.

Jednom ste prebili fana na pozornici, koji je napravio nazi pozdrav za vrijeme pjesme “Kiss Me Im Shitfaced”. Ima li još neka politička skupina koja nije dobrodošla na koncert?
Da, mislim da je taj lik dobio krivu ideju dok smo svirali “Skinhead on the MBTA”. Sviramo to već 18 godina i većina ljudi zna da ne pričamo o Trećem Reichu! Pjesma je samo o normalnom (ali možda malo ludom) skinheadu koji ukrade podzemnu željeznicu.

Ne možemo podnijeti nikakva politička izdrkavanja koja žele poremetiti svirku ili je iskoristiti kao platformu za njihova sranja. Gle, uvijek kažemo da je svatko i bilotko dobrodošao na naše koncerte, ali ako ćeš doći i mahati sa svojim političkim zastavama, pripremi se da ćeš platiti posljedice. Komunisti, nacional-socijalisti, zagovornici Apartheida, ili bilo koji drugi umovi totalitarnog režima, i/ili ekstremisti idioti koji će predati sebe za svoju državu, vladu, ili političku ideologiju prije nego za jezgru društva (obitelj!), mogu se baciti s mosta što se mene tiče. Jebo ih sve!

Koliko vam znači politika?
Politika bi svima trebala biti važna jer može utjecati na tebe i tvoje društvo na raznim razinama.

Poznati ste po tome da podržavate radničku klasu i sindikate…
Odatle dolaze dečki iz benda i to je dio benda od prvog dana. Dvojica od četiri člana iz originalne postave benda bili su sindikalni radinici, i naše obitelji su uvijek bile povezane sa sindikatima. Pjevamo o tome od 1997., u pjesmi “Boys On the Docks”. Najlakše bi bilo, nakon uspjeha koji smo postigli, okrenuti leđa našem izvornom podrijetlu, ali to bi za nas bila definicija ‘rasprodati se’. Uvijek smo se držali svoga oružja, i govorili i radili ono što smo mislili da je ispravno.

Koji vam je najdraži dio života na cesti, a koji najteži?
Meni je najdraži dio života na cesti što mogu vidjeti nova mjesta, upoznati nove ljude, probati nova piva i hranu, i svirati muziku svaku večer. Najteži dio je definitivno što sam odvojen od žene i sina, kućnih ljubimaca, prijatelja i doma. Mislim da bi se cijeli bend s tim složio. Kad si mlad i neoženjen, super je biti na turneji šest mjeseci u komadu. Sada, s našim korijenima tako jako vezanim za dom, to može biti tako rastužujuće tijekom mirnih i slobodnih dana na turneji. Ali hej, život može biti puno gori! Imamo najbolji posao na svijetu, i najbolje ljude koji nas podržavaju i dolaze na svirke. Što još bi čovjek mogao tražiti?

Poznati ste i kao bend kojem je jako stalo do fanova. Jeste li imali ikad neka negativna iskustva od istih?
Jesmo. Naravno, u 18 godina postojanja mora biti nekih loših iskustava. Sada se čini da je sve poprilično kul, ali prošlih godina bilo je puno tuče i uličnog nasilja.

Kad biste morali odabrati jedan najdraži punk bend, koji bi to bio?
Hmmmmmmmmmmmmm, teško pitanje. Možda se četveroumim između Cock Sparrera, Stiff Little Fingersa, Negative Approacha i The 4-Skinsa.

Ovo vam je drugi put u Zagrebu. Kako vam je bilo prošli put? Što možemo očekivati u lipnju?
Svirka
u klubu bila je razvaljotka! Bilo je nekih ekstrema u publici
koji su zapalili baklje i cijela je atmosfera bila predivna. Sljedeća
svirka bit će ludnica, nešto novo i neočekivano, samo čekajte.

Što dalje imate u planu?
Pisat ćemo za novi album koji će biti vani nekad iduće godine možda, i naravno, što više turneja!