Dražen Franolić: “Volim kada me glazba u potpunosti obuzme”

435

Karijera Dražena Franolića traje više od tri desetljeća, a prije nekoliko godina je oformio trio Franolić Jovanović Ćulap koji je 2016. godine za izdavačku kuću Geenger Recordssnimio album “Put“.

“Put” je poprilično poboljšana verzija albuma “Bujrum” kojeg je 2013. snimio s Kamenkom Ćulapom na udaraljkama (bendir, tar, dombek, udu), a za istu je izdavačku kuću snimili su i album “Česma” (2009.).

Dražen Franolić Trio

Idemo li invertiranim redom u Draženovoj povijesnoj priči, istaknimo da je sam snimio potpuno improvizirani album “Melankolije” (2011.), a nastupao je na festivalima moderne, etno i jazz glazbe (Muzički bienale, Lent, Trnfest, Kontrada festival, Nebo, Velky Spalicek, Proljetna revija jazza, Večeri na Griču). Kao i na samostalnim koncertima (Hrvatska, Slovenija. Austrija, Njemačka, Italija, Češka, Bosna, Srbija).

Muziku podržava

Najznačajniji jam session imao je s udaraljkašem Hamidom Drakeom te saksofonistom i klarinetistom Assifom Tsaharom na Earwing Jazz Festivalu u KSET-u (Zagreb, 2003.). S indijskim sviračem table, Nimaijem Royem, snimio je albume “Live in SC” (2006.), “Live in Cabahia” (2007.) te “Live in Rijeka” (2008.).

Albume “Molobadži” (2001.) i “Live In Golubovec” (2002.) snimio je sam na arapskoj lutnji, a s Viktorom Daldonom (didgeridoo) 2000. snima album “C”, a prije toga, 1999. godine, s Vesnom Gorše, Ahmedom A. Rahimom i Samom Busharom osniva sastav Earthbeats.

S Vesnom Gorše iste godine snima “Live In Lisinski”, a tri godine ranije na albumu “Just a Music” (1996., Jam Records) pridružio im se Alen Franolić na arapskoj lutnji. Albume “Wonderland” (1990.) i “New Era of Instrumental Music” (1991.) snimio je za izdavačku kuću Jugoton, a s Vesnom Gorše na saksofonu i Juricom Ugrinovićem na udaraljkama za Blind Dog Records i album “Asgard Live” (1993.), nominiran u dvije kategorije za hrvatsku diskografsku nagradu Porin.

(Naj)ranije je snimio album “Waterfalls” (1986.) koji je dobio odlične kritike u njujorškom časopisu Ear.

Lutnje mu izrađuje graditelj Alojzije Seder.

Ovo je faktografski prikaz Draženove karijere, a nešto detaljnije čut ćemo od njega samoga.

Vaš put u glazbenoj umjetnosti traje tamo negdje od sredine ’80-ih…
Da, tako je. 1986. godine sam za tadašnji Jugoton objavio svoju prvu kasetu “Waterfalls”. Slali smo je i u Ameriku i tamo dobili dosta dobru kritiku, a onda nam se otvorio put u toj sferi instrumentalne glazbe, nešto kao ‘new age’ je to bio u to vrijeme. Tako da smo onda kao trio, Vesna Gorše, danas pokojni Jurica Ugrinović na udaraljkama, a ja sam svirao arapsku lutnju i u to vrijeme i gitaru. Na tom je albumu bilo kompozicija pod utjecajem flamenca i jazza. Kasnije sam se u potpunosti posvetio arapskoj lutnji i prestao svirati gitaru. 1989. godine smo, isto za Jugoton, objavili ploču i kasetu “Wonderland”, pa je 1990. godine obavljena kompilacija, a 1994. smo za Blind Dog Records objavili koncertni album “Asgard Live”, kojeg smo snimili u Lisinskom, isto kao trio. To bi bilo ukratko o toj fazi rada.

Počeci rada glazbenika obično budu najzanimljiviji, no ono što bi, pretpostavljam, moglo najviše zanimati je to kako je počela vaša ljubav prema arapskoj lutnji i kakav je to, u biti, instrument. Koje su mu glavne osobine?
Arapska lutnja je ujedno i sami početak lutnje, iz nje se razvio i turski oud, ili kako se kaže ud, znači drvo. Kasnije se razvila renesansna i barokna lutnja. Razlika je u tome što arapska lutnja nije temperirana, nema pragove. U tom dijelu je nešto poput violine, čela ili kontrabasa, s time da se lutnja svira trzalicom. To je meni bilo najznačajnije. Negdje u osamdesetima upoznao sam graditelja Alojzija Sedera koji mi je kasnije napravio sve lutnje na kojima sam svirao. K tome, vrlo rano me počela zanimati orijentalna glazba, tako da sam se tome posvetio sve do danas.

U prošlom ste desetljeću također dosta nastupali promovirajući vašu glazbu u kojoj kombinirate etno i folk s prostora bivše države s orijentalnom, tako da je 2009. godina i album “Česma” logički slijed. Pa zatim 2013. i “Bujrum” te nedavno “Put”. Na “Česma” i “Bujrum” ste radili s perkusionistom Kamenkom Ćulapom, a sada vam se na novom albumu pridružio i Marko Jovanović na usnoj harmonici. Nadasve zanimljiva zvukovna kombinacija…
Da, u pravu ste. Kamenko je malo mlađi i znao je za mene otprije, a upoznali smo se prije otprilike 8-9 godina i počeli odmah surađivati. To me vratilo u početke mog rada, jer kasnije sam surađivao s raznim ljudima, a s Kamenkom sam opet imao nešto kao bend, kao u početku. Tako smo i radili albume “Česma” i “Bujrum” iz kojih je, logički, nastao i ovaj treći, “Put”, na kojem smo uključili Marka. On je došao na jedan naš koncert i rekao da mu se to dopada i da bi mogli probati nešto zajedno. Probali smo odmah idući dan i vidjeli da to zaista dobro funkcionira, te započeli suradnju. Upoznali smo se godinu dana prije nego smo objavili album i bilo je najjednostavnije da njega, mislim Marka, uključimo u kompozicije koje već imamo, a s vremenom ćemo napraviti i nove pjesme. Tako da je album “Put” kao neki ‘remake’ “Bujruma”. Ima dvije nove kompozicije, a već smo sada napravili nekoliko novih u koje je, mislim da su dvije, Marko uključen i kao autor. Marko predaje usnu harmoniku u Berlinu, ima svoju školu, stvarno je dobar ‘usnoharmonikaš’ i brzo se uklopio s nama.

Dakle, već je u planu novi album, kad imate neke nove pjesme. Pretpostavljam da na nastupima svirate i njih…
Pa da, sviramo i neke nove pjesme koje još nisu objavljene. Na albumu “Put” smo na neki način bili ograničeni na 35-40 minuta, a to nije dovoljno za jedan koncert. Makar, naše pjesme na koncertu traje dulje, jer ima dosta improvizacija pa se to onda može ‘razvući’. Ali pošto imamo novih kompozicija, za tako nešto nema pretjerane potrebe, a i zanimljivije je svirati kad imamo nešto friško. Odsviramo mi taj, da tako kažem, naš normalan repertoar, pa onda nove pjesme koje su nam trenutno i zanimljivije.

Osim spomenutog etna i folka, u vašoj se glazbi čuje i nešto modernijih elemenata, poput onih bluesa ili jazza. Koliko to je moderno, s obzirom da je i ta glazba s korijenima starim desetljeća i stoljeća…
Da, svakako. Arapsku glazbu, koja je sada meni, a i Kamenku na jedan način, najviše u fokusu, spajaju i s modernom, nešto kao Esbjörn Svensson Trio. Što je nešto kao čista suprotnost, ali meni je to dobro zbog atmosfere, koja mi je jako bitna. Zato da me glazba potpuno obuzme. A blues povezuju s arapskom glazbom, koja je glazba s emocijama i dosta je melodična. Kad sam počeo svirati, bila je to dosta melodična glazba, pa sam malo bio ‘otišao’ u ‘free jazz’, a sada se opet sve više vraćam melodičnoj glazbi.

Nastupali ste i na festivalima, a kako je vaša glazba ambijentalna, više mi se čini prigodnom za klupske svirke, onako više za intimniju atmosferu…

Da, da, to sigurno. Kada je festival, onda tu obično treba svirati kraće i glazba ne može čovjeka tako obuzeti. Nekako se to treba spontano i polako razvijati, tako i taj koncert, kad je puno ljudi, onda i ne možete, barem ja tako mislim, ne možete imati mogućnost da takva glazba utječe na puno ljudi. Tako da klupski koncerti mogu biti spontaniji, što je nama bitno. Da se i mi i publika osjećamo ugodno.

Na koji način birate pjesme koje ćete snimati? Ima u tom etno/folk ‘bazenu’ šire regije puno starih pjesama. Poput “Stade se cvijeće rosom kititi”, koju sam nekada davno čak i ja svirao i, ako se dobro sjećam, može se i u C-duru lijepo izvesti?
Da, može se, a ova verzija koju smo mi snimili je u G-duru, a mislim da u originalu je u C. Jako je to lijepa, melodična pjesma. Teško je sve to skupa znati tko je i kako sve to zapisivao, a kod snimanja ovisi i o pjevaču, odnosno o tonalitetu koji njemu odgovara. A meni je odgovaralo ovako, pošto je i sama arapska lutnja dosta vezana na tonove A, G, C ili D. To su tonaliteti koji, da se tako izrazim, njoj odgovaraju. Ona u prvoj poziciji, tu ima najljepši ton, nešto kao čelo, i daje taj pravi, topli zvuk, pa smo toj pjesmi i prilagodili G-dur.

Proučavate glazbu s naših prostora, pa i šire, sve do Orijenta… Izbor nije lagan.
Nemam neku posebnu shemu biranja. Idem po principu ‘koja mi se pjesma sviđa’, a obično bude ona koja je melodična. Recimo, uz spomenutu “Stade se cvijeće rosom kititi” i “Moj Behare” je isto lijepa pjesma. Želim da se pjesma uklapa u naš koncept, da jednostavno utonemo u nju, da nam je melodija blizu, da je možemo lijepo odsvirati na našim instrumentima. Kao i “Emina” ili “Razbolje se šimšir list”. Imamo sada nekih 5-6 sevdalniki koje radimo, a prije 5-6 godina počeo sam se baviti arapskim akamima, sistemima arapskih skala po kojima se svira. Po tome sviramo originalne kompozicije s naših prostora, kao i arapske, pa će biti i toga na slijedećem materijalu. Tako nekako mi to biramo.

Kakva je situacija sa svirkama uživo?
Imamo neke već dogovorene. 1. lipnja sviramo u Močvari, pa ćemo to povezati s Rijekom, Ljubljanom… Problem je što je Marko u Berlinu, pa kada dođe, radimo ‘serijice’ od 3-4 koncerta. U kolovozu idemo u Poljsku na festival usne harmonike, odnosno raznih vrsta glazbe u koje je uključena usna harmonika, pa se to dobro uklapa kao jedna neobičnija stvar za ‘usnoharmonikaše’. To nam je centralni koncert, nakon toga ćemo svirati neke koncerte u Berlinu, na tome Marko radi, pa ćemo uskoro znati više detalja.

Sve u svemu, puno je aktivnosti. Radite na novim pjesmama, pripremate koncerte…
Da, iako nije to tako puno, bit će vremena i za odmor.

Vama glazbenicima je ionako odmor kada svirate. I za dušu i tijelo, kako se ono po narodski kaže…
Da, baš tako. Što je više koncerata, to se bolje osjećamo.

Muziku podržava
Stisni