Novosadski glazbenik, pjevač, glumac, scenarist i redatelj, estradna persona koju ne treba previše predstavljati, legendarni Đorđe Balašević, u prvom intervjuu za Muzika.hr odrađenom u zagrebačkom kazalištu Kerempuh pred još jedno predstavljanje “Kalendara mog detinjstva” govori o filmu “Rani mraz”, prijateljevanju s Šerbedžijom, konkurenciji na estradnoj sceni, najdužem koncertu karijere te brojnim drugim stvarima iz svojeg bogatog životopisa.
U Zagrebu ste radili velike stadionske koncerte, od Doma sportova do Šalate. Kako ste se sad odlučili za malo kazalište poput Kerempuha?
Pa ja sam u principu šansonijer i stjecaj okolnosti me odveo na te velike koncerte pred mase. I to za nekakav ego može biti snažan vjetar u jedra. Znaš, kad ti 10-15 tisuća ljudi zapjeva nekakvu tvoju pjesmu, od tog nema većeg komplimenta. 
Ja mogu dobiti Oscara i nekakve gluposti, satove s posvetom za 30 godina na sceni i što ja znam, ali ništa nije takav kompliment kao kad netko zna tvoju pjesmu. Međutim, tu mi je publika ipak bila malo predaleko, znaš. Ja sam htio malo komunicirati s njima – po tome sam poznat – ali to nije bilo moguće. Atmosfera je bila uzavrela, svi su bili željni svega, svi su došli čuti neku pjesmu… netko bi urlao tu pjesmu od početka do kraja dok je nismo odsvirali, tako da se događalo da smo veoma dugo svirali a da nisam uspio kazati više od 3-4 rečenice a to nije moj način.
Tada sam s Dujom (Aleksandar Dujin, op.a.) počeo raditi promociju te knjige, što je više monodrama, priča. Ja sam znao da oni koji me prate – neću kazati fanovi ili publika čime bi ih distancirao od sebe – ti moji prijatelji koji su s druge strane mikrofona, da će oni znati da će to biti nešto u našem fazonu, očekivao sam da ću tu naići na dobru energiju, da ću ih osjetiti, da su blizu. I bilo je tako jer Kerempuh je idealno, odlično mjesto. 
U odnosu na sva kazališta koja sam ja prošao širom svijeta nikad ne bih pogodio da ima ovako puno ljudi na ovako malom prostoru, kao da su svi na bini, a to sam upravo i želio. Uopće nisam postavljao pitanje koliko će biti ovakvih koncerata, samo da ne pravimo cirkus dan za danom, da se ne priča o nikakvim rekordima, glupostima, nego ponedjeljak, utorak, slobodni dani u kazalištu. Jedan put, dva puta u mjesecu, pa dok izguramo.
Sigurno neću raditi duže od dvanaestog mjeseca. Imam neke obaveze oko filma i volio bih tamo jednom bendu svirati u jednoj varijanti. Pripremam bend sa glazbom iz filma koja me također jako ‘uzela’. Ovo sad su neki od posljednjih koncerata, mislim da je do sad bilo divno i to ne bih htio kvariti.
Spomenuli ste film. Sve vaše obožavatelje zanima kad “Rani mraz” izlazi?
Ja sam, ono, oženjen s producentom. Imamo jedan džentlmenski dogovor da se ja neću miješati u njen dio posla. Olja (Olivera, op. a.) ima strašne ideje oko toga i film je doslovno gotov, film je završen, ali ja ništa više ne bih htio kazati da ne bih dao neku dezinformaciju, jer je to njen dio posla i ona to sve odlično obavlja kao što je sve dosad u vezi filma odlično obavila.
Ovdje, mislim, da neke datume još nije odredila. Sve se radi u fazonu dugo smo ga snimali, dugo smo ga planirali, dugo će se gledati. Što da žurimo sad, mjesec ovamo ili onamo… ja sam iskreno očekivao da će to biti već u jedanaestom mjesecu, ali ima nekih malih tehničkih sitnica koje ga zadržavaju pa mislim da neće propasti ako prezimi!
Kad sam u veljači pričao s Radom Šerbedžijom spomenuo mi je da ste ga na njegova dva novosadska koncerta spasili…
Da, Duje i ja smo bili njegovi gosti i ja sam ga samo molio da nas ne najavljuje. Jer on je Rade Šerbedžija, on ne puni koncert tako što objavljuje tko će mu nastupiti kao gost. Nekoliko puta sam mu banuo, pojavio se s tamburašima, u raznim kombinacijama, a sad zadnji put smo bili Duje na klaviru i ja.
I to je bilo poslije naših deset koncerata u Sava Centru u Beogradu, ovog tipa kao u Kerempuhu. Tako da smo bili u vrhunskoj formi, ja sam mogao svirati do sudnjeg dana. Tada mi je kazao da je jako bolestan pa sam ga upitao želi li da mi izađemo prvi, na što je on odgovorio da mi to nikad ne bi zaboravio. Ali ja sam mu kazao ‘To ti je opasno, poslije Balaševića nije lako izaći na scenu’. Ja i Duje smo odradili pola sata koncerta, publika je bila u potpunosti zbunjena, nismo bili najavljeni… ja izlazim i govorim ‘Dobra večer’, bez ikakvog objašnjenja i bez Rade.
Kasnije je kazao da je sve u životu mislio, ali nije vjerovao da će mu Balašević biti predgrupa. Meni je žao što nisam uspio Radu nagovoriti da radi nešto ovakvo kao što ja radim, jer je on ostao u fazonu “Ne daj se, Ines”… gdje je on bio vrhunac.
Ja sam ga nagovarao da napravimo jednu ploču šansona, da ima moje vrsne glazbenike, violiniste, harmonikaše, ali on je bio u nekom drugom istarskom etno-fazonu. Ali ja se još uvijek nadam – budući da je bio na mojim koncertima ovdje u Kerempuhu – da će ga ovo malo inficirati i da ćemo o tome razgovarati prvi put kad on bude imao vremena. Jer s vremenom je on definitivno problem. Ja vremena imam koliko god treba, a on je taj koji snima i čiji je kalendar išaran od početka do kraja.
Dolazite iz Novog Sada. Jeste li ikad bili na Exit festivalu?
Pa ne, to je festival na koji ide ova druga generacija moje porodice. Ja sam čak jedne godine bio pozvan da napravim neki štos, kao svira Zvonko Bogdan s bendom, Šaban Bajramović… međutim, ja sam prilično razmažen, imam dobru publiku. I sad da izađem pred neku publiku od kojih 80% uopće neće znati tko sam ja. Bit će također 20% s ovih naših govornih područja od kojih me možda 80% ne vole.
Nije mi potrebna takva vrsta egzibicionizma. Pogotovo, jer jedna dobra stvar koja mi je ostala od Slobe Miloševića je da sam nastupao pred stotinama tisuća ljudi koji su bili protiv njega. Tada sam vjerojatno taj ego-trip i želju da budem pred masama iživio do kraja.
Prošlo je već nekoliko godina od vašeg posljednjeg studijskog albuma. Spremate li što?
Pa ja mislim da će ova glazba koju smo radili za film biti interesantna. Mislim da se neke stvari još moraju doraditi. Pjesme imaju neku magiju i melodiku i mislim da kad bih na njih uspio napisati nekakve tekstove i snimiti ih s tamburašima i u ovoj kombinaciji benda kojeg sam spomenuo u prvom pitanju, to bi bilo dobro.
Mislim da bih tako uspio popuniti ovu estradnu prazninu koja će nastati nakon zagrebačkih koncerata do prvih pojavljivanja s filmom. Tako da u mjesecima siječnju i veljači – koji su najljepši mjeseci za studijski rad – bismo mogli snimiti nešto interesantno.
Mislite li da se može ponoviti vrijeme kantautora poput Miladina Šobića? Imate li danas uopće konkurenciju?
Činjenica je da sam Miladina Šobića volio i da je tada postojala jedna dobra i interesantna plejada kantautora. Miladin je mnogo bliži Ibrici Jusiću, vrstan gitarist… To su bile neke šansonijerske večeri koje su bile u zaista dobroj konkurenciji.
Što se tiče prave konkurencije, mislim da to je problem. Još uvijek gledam kad se pojavi Bajaga ili Bora Čorba, Prljavo kazalište ili Parni valjak se raspadne i opet sastaje tako da zaista nema te neke nove snage. Ima DJ-eva, sketcheva i nekih drugih stvari, techno, a pravi bendovi u kojima imaš onaj udarac bubnja, stari, dobar rock u raznim varijantama mislim da se još dugo neće pojaviti.
Dakle, nema ‘nekih novih klinaca’?
Pa ja ne vidim neku ozbiljnu opasnost. Kad se pojavio taj naš val, znaš, svatko je bio na svoj način drukčiji. Uvijek su govorili za mene ‘Ovo je novi Arsen’ ili uspoređivali nekog s nekim iz druge generacije. Sad mislim da je krajnji trenutak da kažu ovo je novi Bajaga, Balašević, Bregović ili bilo tko… To je inače autorski problem u čitavom svijetu, ali mislim da je posebice problem na ovim područjima na kojima se još uvijek sporazumijevamo bez titlova.
Bili ste glumac, scenarist, pisac, glazbenik, pjevač. Nedavno ste se okušali kao redatelj. Kako ste se snašli?
Mnogo ljudi iz filma me plašilo i govorili su da ne znam s čim se hvatam u koštac. Da je to vatra, voda, ljudi ginu… međutim bilo mi je potpuno zadovoljstvo. I ako se film pokaže uspješnim vrlo bih rado nastavio raditi u tom fahu jer to je za mene nekakva kompilacija sklonosti; radio sam scenarij, malo režirao, radio glazbu a u obitelji imam uglavnom umjetničke duše. Jedna mi je kćer diplomirana glumica, druga diplomirana režiserka, žena mi se bavi producentskim poslom, tako da sve ostaje u obitelji.
Kako uspijevate tako dugo na pozornici izvoditi “Kalendar mog detinjstva” bez šalabahtera?
U prvo vrijeme – iako nosim sat – nisam obraćao pozornost na to koliko traje. Uvijek gledam reakciju publike i određujem kad bi njima moglo biti dosadno. Onda sam tu nekakvu prvu priču sklopio i bilo mi je žao takvo nešto izbaciti.
Pred svaki koncert čvrsto obećam Duji da nećemo toliko daviti ljude, da ćemo dva i pol sata i s bisom dva i četrdeset pet minuta. Međutim, uvijek na kraju kad pogledam uvijek se nađem negdje oko ponoći.
To je jedan ravničarski ritam i dok ima publike koja će to s koncentracijom primiti nije to nikakav problem ni za mene. Za mene je to veliko zadovoljstvo, a ni u jednom trenutku nije posao.
Koji vam je bio najduži koncert?
Mislim da je to bio koncert u Ljubljani koji je počeo u 20 h, a u dvadeset do 1 nas je prvi put policija skidala sa scene jer je dozvola hale bila do ponoći. Nije to bilo tako dramatično kao što ja pričam, oni su imali puno razumijevanja, nekoliko su nas puta upozorili.
Na kraju je ispalo 5 sati i 20 minuta glazbe, mislim da smo odsvirali sve što znamo. U međuvremenu sam napravio nekoliko novih pjesama tako da bih mogao gnjaviti čak i više nego stari, dobri Balašević.
foto: Tomislav Capan
