Dogma: “Uvijek težimo savršenom zvuku”

2573

Nakon godina i godina bez studijskog albuma, prošlog ljeta vratila se pulska ekipa pod imenom Dogma vrlo zanimljivim ostvarenjem pod nazivom “3“. Nekada smo ih poznali po pjesmama tipa “Ljubavna” ili “Fragola”, a danas sviraju nešto sasvim drugačije. Zbog čega tolika pauza, zašto ponovna promjena u zvuku i još mnogo toga priupitali smo u opuštenoj atmosferi pjevača Sandra i basista Zorana.

Karijeru ste započeli još 1995. i doživjeli uspjehe sa svoja dva prva albuma… Kako je teklo vaše glazbeno odrastanje?
Zoran: Davno je to već bilo kad smo započeli ovu priču… Sve se dosta brzo odvijalo, “Ljubavna” je tome mnogo pridonijela, zainteresirali smo ljude, a samim time i diskografske kuće. Već nakon godinu dvije, došao je i naš prvi album s kojeg smo skinuli nekoliko zanimljivih singlova, a 2000. je došao već i drugi album. Nakon toga je došlo do pauze, malo smo se tražili, tako da mogu reći da ovim albumom zaokružujemo priču.

Dolazite iz Pule, koliko je to otežavalo situaciju?
Sandro: Da, možemo reći da je otežavalo, ipak je Zagreb centar, i po pitanju medija, svirki, diskografa, pa je s te strane puno lakše si nešto izorganizirati u smislu samih dolazaka i troškova dolaska. Mislim da nam je to malo otežavajuća okolnost to što smo iz Pule, ali ne sad u nekom glazbenom smislu, već u funkcionalnom.

Kada biste usporedili današnju i ondašnju scenu, gdje su sličnosti, gdje razlike?
Zoran: Mi se u principu navikavamo na današnju scenu. Neki kažu, prije je bilo bolje, ali smatram da je uvijek isto, bendovi su drugi, ali princip je isti. Možemo reći da smo imali sreće što smo svirali i s jednim i s drugim bendovima… Drukčije je bilo, prije smo imali više koncerata, a sada je na nama da se ponovno izborimo za to.

Sandro: Mislim da je prije bilo mnogo više prostora za svirku… I da je prije bilo bolje iz tog razloga, a i zbog toga što je prije bio masovniji trend slušanja urbane glazbe, više su se posjećivali rock koncerti i općenito je urbana rock glazba bila zastupljena u medijima. Danas je jako teško jer praktički ako počinješ, nemaš gdje svirati. To je malo problematično. Ako želiš napraviti malo bolju produkciju, trebaš imati dobar sound, razglas, marketing, a sve to košta.

Zoran: Danas je stvarno više medija, to smo primijetili… Počevši od radija i televizije, pa do Facebooka, MySpacea… Neki od nas su se morali navikavati na te nove medije. Prije, kad si dao intervju za jedan radio, čula te cijela Hrvatska, a danas pokriješ najviše pet posto etera… Po tom pogledu, moraš svaki dan mnogo toga odrađivati da bi opstao.Sandro: Meni je jedino žao, da uz svu tu medijsku aktualnost koju sad imamo s novim albumom i singlom koji je napravio iznenađujuće odličan uspjeh se ne nadovežu i druge stvari, da ne krenu konačno ti koncerti, da se i s financijske strane malo bolje pokrije…

Nakon albuma “Makro”, počelo je vaše dugogodišnje izbivanje sa scene…
Zoran: Nama je stvarno prošlo jako brzo ovih devet godina koliko je prošlo od tog našeg posljednjeg albuma. Cijelo vrijeme mi smo svirali i radili na pjesmama, mijenjali stilove. Uvijek smo težili nekom ‘savršenom’ zvuku, modernom prije svega, išli smo u elektronske faze, DJ faze, vraćali se nazad… Nažalost, nismo sve to uspjeli snimiti.

Dan-danas kad razmišljam o tome, stvarno ne znam zašto to nismo snimili. Kad smo se malo okrenuli, shvatili smo da je prošlo već šest-sedam godina, tako da smo rekli, krajnje je vrijeme da napravimo nešto pa možemo reći da smo zadnje dvije godine intenzivno krenuli raditi na ovom albumu. Tu možemo jako zahvaliti našem producentu Cukeriću, malo smo se uozbiljili i shvatili da ćemo i sami na sebe zaboraviti ako uskoro nešto ne izdamo, a kako nas ne bi ljudi zaboravili.

Sandro: Neke stvari se jednostavno dogode spontano, nosi te neki put… Nismo mi namjerno napravili tako dugu pauzu. Sad ću se vratiti na ono tvoje pitanje ‘Je li Pula olakšavajuća ili otežavajuća okolnost?’ Da smo u Zagrebu, vjerujem da tih devet godina ne bi izgledalo kao da imamo pauzu, bili bismo bliže ljudima i to bi bilo to.

Muziku podržava

Činjenica je da nismo ništa studijski snimili što nam je najveći kiks jer smo imali puno materijala. Da smo sve te faze uspjeli snimiti to bi bilo odlično, ali smo u to vrijeme napravili najjače i najatraktivnije nastupe, tri put smo bili predgrupa Jamiroquaiu, Kosheenu u Zagrebu, ADF-u, Jamesu Brownu u Areni, svirali smo na najjačem festivalu u Austriji, jače urbane festivale u regiji počevši od Exita.

Koji od ovih spomenutih nastupa je nekako najdraži?
Sandro: To mi je vrlo teško reći jer svaki ovaj nastup donosi nešto svoje.
Zoran: Imaš nastupe koje je obilježila dobra publika ili dobra svirka, a imaš i nastupa koji ti ostanu u lijepom sjećanju zbog svega što se događalo oko tog koncerta. Možda nekom sa strane ne bi bilo toliko dobro i zanimljivo, ali nama svakako jest.

Primjerice, kad smo svirali po jazz festivalima u Bosni, npr. kod Mrkonjić Grada koji nam je ostao u sjećanju po dobrom provodu nakon koncerta. Od većih koncerta, svakako bi to bio Jamiroquai u Beogradu i u Puli u Areni. To je meni bio jedan od najljepših doživljaja. Mi smo dobro odsvirali, a i publika nas je odlično prihvatila.
Sandro: Možda bih još izdvojio Rock Otočac.

Nedavno se i Nola vratila nakon velike pauze… Znači li to da se pulska scena budi, budući da ima tu još niz interesantnih, uvjetno rečeno, ‘mlađih’ bendova poput The Chwegera, Popeya, East Rodea…
Sandro: Pulska scena je odavno budna, možda se sad potrefila jedna fantastična godina. Prošle godine su izašli albumi, doduše u drugačijem glazbenom opusu, Bruno Krajcar i Franko Krajcar, Franko s etno albumom, a Bruno više, mogao bih reći, u zabavnom kontekstu, ali je odlično opjevao poeziju Mate Balote te su mu se pridružili odlični glazbenici kao gosti…

Što se 2099. dogodilo u Istri i Puli je stvarno fantastično, izašli su Tamara Obrovac, Popeye, Nola, Gustafi, mi, dolaze i KUD Idijoti… Baš kao neka eksplozija.

Zoran: Tu je veliku ulogu igrao i Menart koji je bio iznenađen da ima toliko dobrih bendova i autora iz Pule i Istre, a ono što je najbolje, stvarno je sve raznovrsno, to je glavno obilježje kako pulske, tako i istarske scene. Kad bi stavio bilo kojeg od ovdje navedenih u CD player, vidio bi da je to potpuno drugačija glazba, nema tu nekih dodirnih točaka s riječkom scenom koja je dosta kompaktna, zagrebačka je zbog svoje veličine sama po sebi raznovrsna, ali Pula je stvarno fenomen, tako mali grad, a toliko toga različitog. Je li to plus ili minus? Ja bih rekao da je plus.

Sandro: Za to su svakako i jako zaslužni ljudi iz studija u Rojcu i Partyzanu, ne smijemo zaobići niti Edija Cukerića koji radi odličan posao, jer je svojom hiperprodukcijom u otprilike godinu dana izdao desetak albuma što je stvarno fantastična brojka.

U Rojcu ima još mnoštvo ljudi, ne samo glazbenika, već i video umjetnika i sličnih, pa smatram da stvarno Pula i Istra ima mnogo toga za ponuditi. Možda smo do sada bili zapostavljeni, ne znam zbog čega, je li to možda zbog političkih razloga, stvarno ne znam…

Tijekom karijere mnogo ste mijenjali žanrove, počeli ste s punk-rockom u “Ljubavnoj”, pa skrenuli u funky vode, da bi se sada navukli na dance-rock. Jeste li konačno sazrjeli u svojem zvuku ili ćete i dalje imati velika skretanja?
Zoran: Mi smo uvijek težili biti moderni, pratiti moderne trendove, a budući da smo veliki audiofili, volimo slušati sve i svašta, nije nam teško to primijeniti u našoj glazbi. Normalno, na naš način. Uvijek volimo nešto novo i normalno je da to dođe natrag tijekom pisanja pjesama.

To što smo promijenili toliko stilova, ja bih rekao da je to jako dobro. Danas se svaki bend stavlja u neki kalup, a nas se jednostavno ne može što nam je u nekim trenucima bio i hendikep. Za jednu našu stvar su rekli da to pjeva Toni Cetinski. Stvarno je bilo svakakvih slučaja. Pa evo, i na ovom novom albumu smo iznijeli sve ono što smo osjećali da trebamo staviti pa ima i tu dosta različitih stilova. Netko kaže da je to loše, netko da je dobro, ja mislim da je dobro…

Sandro: Uspoređuju nas dosta, barem po dosadašnjim uglavnom pozitivnim recenzijama, s aktualnom svjetskom plesnom scenom i bendovima tipa The Rapture, LCD Soundsystem, Franz Ferdinand…
Zoran: To je nesvjesno došlo u naš zvuk.
Sandro: Neki su spomenuli i Air što pokazuje da imamo širinu, osim ovih plesnih stvari imamo i tu jednu instrumentalnu kojom smo pokazali jedno drugo lice koje dosad nije izašlo na vidjelo, malo laganije, instrumentalnije, atmosferičnije…

Kako ste zadovoljni s reakcijom fanova i struke na novi vam album 3?
Sandro: Jako smo zadovoljni. Kad radiš i toliko energije potrošiš u album, kao što smo mi dali sve od sebe za ovaj album, i emotivno i financijski, naravno da očekuješ i nadaš se da će album biti dobro prihvaćen. Ipak, bila je to prevelika pauza, ali nas je iznenadio ovako brzi comeback, da će singlovi napraviti takav uspjeh, da će se u tako kratkom vremenu toliko zavrtjeti priča oko nas. To stvarno nismo očekivali.

Jeste li osjećali pritisak prilikom rada na albumu, budući da je to ipak prvi nakon dugo vremena?
Zoran: Smatram da smo mi opušteno radili ovaj album zadnje dvije-tri godine u kućnoj atmosferi, nije bilo pritiska studija i nema se para, osim pred kraj, hehe…

Radili smo dosta rasterećeno i nismo imali nekih iluzija. Možda zato što je prošlo toliko vremena smo si rekli ‘ajmo napraviti album za naše gušte pa ako što bude, super, ako ne, pokušali smo i idemo dalje’. Napravili smo ugovor s Menartom za još jedan album, tako da očekujem da ćemo pravu stvar napraviti i na sljedećem albumu. Već se veselim novom albumu.

Ima li koje smiješna anegdota iz studija koju biste podijelili s nama?
Zoran: Aaa, bilo je tu svačeg, od onog da napraviš jednu pjesmu koja ti je u tome trenutku vrh vrhova, a kad ju čuješ sljedeći dan se primiš za glavu i kažeš ‘što je ovo?’. Mi smo dosta veliki perfekcionisti i stalno bismo pimplali taj materijal do savršenstva, ali tom logikom bi nam trebalo još najmanje devet godina da izdamo album, tako da smo u jednom trenutku morali stati i reći dosta, to je to i idemo s time van.

Kako ste zadovoljni s dosadašnjim dijelom promocije?
Zoran: Mogu reći da smo iznenađeni kako su nas televizije i radio postaje primile, dosta se vrtimo po programima. Međutim, ono što mi najviše volimo su koncerti, a za to, izgleda, treba proći još neko vrijeme da se cijeli materijal zavrti i da nas određene strukture koje se bave organizacijom primijete. Mi bismo voljeli puno koncertirati, puno nastupati, što zasada nismo toliko u mogućnosti.

Sandro: To što je rekao Zoran je samo pitanje vremena. Sve do sada ide odlično, vrlo smo zadovoljni s ovim razdobljem, s prisutnošću i kako se sve to rola, a sljedeća godina bi trebala biti naša godina, kada bi sve trebalo sjesti na svoje mjesto, od proljeća na dalje. Do tada ćemo izbaciti još dva singla, tako da nije realno očekivati da tek s jednim singlom kreneš svirati u velikoj mjeri. Publika koja nas konzumira će doći na svoje tek na proljeće.

Znaju li se već ti singlovi?
Sandro: Znaju se. Mi smo za prvi singl izabrali pjesmu “Nova moda”, drugi je bio “Parapapa”, a sada je treći “A1”.

Je li vam tlaka raditi ovakve medijske promocije u vidu intervjua i sličnih stvari ili ste zaključili da je to dio posla koji se jednostavno mora obaviti?
Zoran: Iskreno, nije. Ispočetka nam je bilo malo čudno jer nikada nismo dali toliko intervjua koliko smo ih dali u zadnjih nekoliko mjeseci, ali dobro smo se snašli, nije nam problem niti pred kamerama, niti ovako. Svjesni smo da je to dio posla i promocija, a ujedno nas i zabavlja.

Žalite li možda što 3 niste izdali prije pet-šest godina kada je u svijetu započeo taj dance rock revival?
Sandro: Da, žao mi je jer su neke od pjesama nastale baš u to vrijeme. Jednostavno se spontano dogodilo prilikom stvaranja pjesama da smo bili aktualni sa svjetskom glazbenom scenom. Ne želim zvučati neskromno i to, a s druge strane ne misleći pri tome ništa loše, jednostavno tada nismo bili spremni.

Zoran: Da smo prije izdali album, vjerojatno bi to bilo nešto sasvim drugo, potpuno drugačije od ovog što smo sada izdali. Imamo hiperprodukciju i ove pjesme koje su sada izdane, očito su trebale biti izdane baš sada. Ne ispleti se previše zamarati što smo mogli postići i napraviti ranije, važno je sada, važan je ovaj materijal.

Ne volim stihove poput ‘nanana’ ili ‘lalala’, ali vaši tog tipa u najavnom singlu su uspjeli postići zapažen uspjeh. Koliko se često priklanjate takvim tekstovima i zašto? Je li to manjak inspiracije?
Sandro: Ako misliš na “Parapapa”, to je jedini takav stih. Neki to smatraju ne previše…
Zoran: …inteligentnim, hehe…
Sandro: Da, inteligentnim, ali mislim da je to u kontekstu pjesme. To je jednostavno simpatična melodija koja se dogodila u određenom trenutku i mi smo je iskoristili, bilo nam je baš štosno. Nije to neki nedostatak kreativnosti, već se dogodilo sasvim spontano. Tako je bilo i s “Fragolom”, to su u principu jedine takve pjesme, jednostavne teme koje se dogode.

S druge strane, na albumu imamo i niz pjesama u kojima i s tekstom možemo pružiti nešto, poput pjesme “Lagano”… To su jednostavno takve faze. Nama je u prvom redu da se mi dobro zabavimo, a potom da time zabavimo i druge s tim plesnim rockom, tako da je glazba više u prvom planu nego sam tekst.

Na albumu sam primijetio da se mnoge pjesme nisu ‘dignule’ u refrenima što bi donijelo još veću hitoidnost samih pjesmama, posebno u početnom dijelu albuma…
Zoran: To si možda dobro primijetio. Dosta smo pjesama radili u studiju, imali smo onaj groove koji tjera pjesmu i jednostavno nismo htjeli da refren nešto posebno digne pjesmu, nego smo htjeli da on rola kroz pjesmu, da ritam bude u prvom planu, da ima taj jedan elektronski štih pomalo hipnotizirajući.

I sad dolazimo do pitanja, je li to dovoljno za imati hit ili ne… Pitanje je… Ovaj album je dosta specifičan po tome što svatko ima svojeg favorita što nas posebno raduje. Zbog toga nam je teško izabrati i singlove. Tako u ovo vrijeme kada svi slušaju jednu po jednu pjesmu na svojem mp3 playeru, mi smo uspjeli napraviti, možda to sad malo čudno zvuči, konceptualan album kojeg je dobro čuti od početka do kraja.

Znam da današnja mladež i produkcija nemaju strpljenja čuti album u komadu, posebno jer je on dosta dug, ali ja volim čuti neki album od početka do kraja, posebno ako je ovakav kao naš.

Koliko vam znači što je vaša pjesma bila službena pjesma boksačkog EP-a, odnosno nalazila se na kompilaciji za nogometno SP? Je li to urađeno samo zbog reklame? Hoće li i u budućnosti biti takvih suradnji?
Sandro: To su bili nama interesantni izleti. To se sve događalo u toj fazi unutar devet godina i bilo nam je simpatično. To se sve dogodilo spontano, pa smo rekli ‘zašto ne?’. Nije nam to bio prioritet, nismo u to ušli radi komercijalne strane ili nekog uspjeha, već se dogodilo usput.

Koji vam je dio glazbenog procesa najljepši, pisanje pjesama, snimanje, sviranje…?
Sandro: Sve ima svoje draži, od stvaranja na probi kad napraviš nešto, kad te udari adrenalin kada si napravio dobru stvar, pa do studijske finalizacije i najviše na samim svirkama uživo, kad vidiš da publika uživa i zabavlja se.

Zoran: Meni je osobno najdraže slaganje pojedinih dijelova aranžmana. Npr. ‘ajmo sad tu stavit malo klavijatura, ‘ajmo tu nadodati ovo… Tada vidiš da pjesma dobiva svoj duh, tada pjesma raste. Nakon toga dolazi miksanje, ali to je već malo naporno, ne pruža mi toliko zadovoljstva kao aranžiranje. Tu si uvijek limitiran nekim vremenom i uvijek dolazi do svađa što treba biti jače ili tiše.

Koliko se kod nas može živjeti od glazbe?
Zoran: Neki mogu, a neki ne… Mi svi imamo svoje poslove koje radimo, a glazba nam je ljubav. Da možemo živjeti od same glazbe, tada bismo sigurno mogli i pružiti mnogo više jer bismo tada bili skroz u njoj. Svakako bismo više albuma snimili, hehe… Ima nekoliko bendova koji mogu tako živjeti, ali mislim da je to kod nas ipak teško. Čak i kod velikih bendova, članovi se bave drugim stvarima osim same glazbe.

2009. je upravo završila, a tako i razni izbori za albume godine… Koji su vaši favoriti? Domaći i strani.
Zoran: Hmmm, Urban je napravio dobar album
Sandro: Da, teško je sad reći, bilo je u ovoj godini dosta zanimljivih izdanja. Možda će sad biti malo bježanje, ali ipak mnogo više pratim stranu scenu nego domaću. Ne bih se mogao odlučiti za nekog favorita ove godine, ali mi je drago da vidim pomak, barem u broju izdanja. Puno toga se snima, puno toga se izdaje, ima dobrih bendova, ima novih bendova… Samo je možda problem u samoj popularizaciji te scene kod nas, trebala bi imati neki svoj prostor. Nije se dogodilo da je izletjelo jedno ime ili napravilo veliki efekt…

Zoran: Možemo krenuti od ovih ‘naših’, Gustafi i Nola su napravili dobre albume. Kod Cukerića se ove godine jako dobro radilo, tako da vjerujem da mnogi ti albumi mogu ući u uži krug za album godine, bez nekog pretjerivanja lažnog… Od stranaca je stvarno puno toga izdano, teško se sjetiti svega, ali su mi dragi posljednji U2, stvarno su me iznenadili. Tu su još od meni omiljenih Kasabian koji su napravi odličan album, Friendly Fires koji su manje poznati kod nas, Gossip koji je već standardan, gospođica lijepo pjeva, hehe…

Možemo li reći da ste se sada vratili u punom jeku ili ćete opet u bližoj budućnosti uzeti dužu kreativnu pauzu?
Zoran: U krajnjem slučaju, nas ugovor sprečava da budemo nekreativni i to nam je jedan dobar poticaj za rad. Sada smo s novim gitaristom Davorinom dobili novi uzlet, već imamo dosta ideja za novi album, tako da mislim da ćemo sad krenuti puno brže. Nema smisla ponovno napraviti pauzu jer ako bismo napraviti jednako dugačku, već bismo svi bili djedice, hehe…

0 Shares
Muziku podržava