Na današnji dan, 12. srpnja 1979., tzv. ‘anti-disco vojska‘ javno je na stadionu Comiskey Park čikaške bejzbolske momčadi Chicago White Sox palila disco ploče, a nepotrebno je reći da su se stvari vrlo brzo otele kontroli.

Kada se 1977. u kinima pojavio film “Groznica subotnje večeri”, mnogi su radijski urednici i glazbenici, potaknuti uspjehom filma, počeli napuštati rock prebacivši se na disco žanr. Kada je postaja WDAI prebacila fokus na disco, rockerski nastrojen DJ Steve Dahl dobio je otkaz i prešao na konkurentski WLUP. Ogorčen postupkom bivšeg poslodavca i revoltiran popularnošću disco glazbe, odlučio je svoje emisije i radijske smjene posvetiti ‘iskorjenjivanju grozne bolesti po imenu disco’.

Muziku podržava

Rugao se žanru i izvođačima, uništavao ploče uživo u eteru, a svoje je slušateljstvo nazivao anti-disco vojskom. “Disco je sranje!” – bio je njegov slogan dobro poznat svim istomišljenicima.

Mike Veeck bio je promotor bejzbolskog kluba Chicago White Sox. Često su mu na pamet padale osebujne marketinške ideje kojima je privlačio publiku na stadion pa ga 1977. nije zaobišlo ni disco ludilo. Promovirajući na utakmici ‘Noć disca’ skupio je 20 tisuća posjetitelja.

“Nikako mi nije bilo jasno kako smo uspjeli privući 20 tisuća ljudi koji su došli slušati ovu glupost od glazbe. Rekao sam prijatelju da bismo sad trebali organizirati susret za sve one koji disco glazbu ne mogu smisliti.” kazao je Veeck. Dvije godine kasnije prijatelj ga je nazvao i rekao ‘Čuj, ima neki lik na WLUP-u, zove se Steve Dahl i pali disco ploče uživo u eteru’.

Veeck i Dahl brzo su našli zajednički jezik i dogovorili da će se manifestacija po imenu Disco Demolition Night – noć kada će uništavati disco ploče –  održati 12. srpnja nakon prve utakmice utakmice između White Soxa i Detroit Tigersa. Ako ste sa sobom donijeli disco ploču koju ste željeli uništiti, na stadion ste mogli ući za svega 98 centa.

Veeck je očekivao 35 tisuća ljudi, a pojavilo ih se 60 tisuća. S druge strane, red je održavalo svega 50 redara. Najodlučniji mrzitelji disco glazbe na stadion su ulazili preko ljestava naslonjenih na zid. Na terenu se nalazila velika hrpa disco ploča koju će dignuti u zrak, a prije velikog finala Dahl je kružio džipom po terenu ‘nabrijavajući’ publiku mantrom ‘Disco je sranje!’.

U trenutku eksplozije, zrakom nisu poletjele samo ploče već i dio terena. Kada se dim razišao, sa svojih su mjesta prema igralištu krenuli gledatelji: neki da bi uništili preostale ploče, dok su oni sportski nastrojeniji iskoristili priliku ‘maznuti’ pokoji suvenir poput busena trave, ‘baza’ i slično. Ubrzo je stigla policija dovesti stvari u red i 39 najupornijih anti-disco vojnika odvezla maricom. Zbog stanja terena, domaća je momčad predala drugu utakmicu suparnicima. Mike Veeck dobio je otkaz par mjeseci kasnije.

Kako su mediji prenosili vijest, tako su neki glazbeni kritičari i izvođači pokušali izjednačiti mržnju prema disco glazbi s mržnjom prema pripadnicima afroameričke, hispanoameričke i gay zajednice, no strasti je smirio Harry Wayne Casey iz KC and the Sunshine Band objasnivši da su se rockeri samo uplašili da bi disco glazba mogla izgurati njihov žanr.

Već početkom idućeg desetljeća disco je postao prošlost, pa mnogi navode kako je Disco Demolition Night bila ‘noć zbog koje je disco umro’. Dahl je u jednom kasnijem intervjuu kazao kako je svjestan da je disco već tada bio na zalasku, ali da mu je drago što je ubrzao njegov odlazak, dok prva američka DJ-ica Karen Mixon Cook smatra kako bismo svi 12. srpnja u znak sjećanja na disco trebali održati minutu šutnje.

0 Shares
Muziku podržava