Dino Dvornik i Rambo Amadeus – nikad do kraja odrasli dječaci koji hrabro sanjaju

5906

Ovih dana u kraćem vremenskom razmaku pojavila su se dva box-seta, jedan od Dine Dvornika (prva četiri studijska albuma plus sjajni “Live In Munchen” u kompletu nazvanom “Original Album Collection“) i jedan od Ramba Amadeusa (prvih pet studijskih ploča nazvanih “Six Pack“).

S obzirom da su box-setove izdavale različite diskografske kuće koje su
stacionirane u različitim državama, vjerojatno je riječ o koincidenciji,
no ako se muziku pita, mjesta za koincidenciju nema.

Dino i Rambo su bili dobri prijatelji, kolege sa sličnim interesima u funku i elektronici te suradnici čije su se karijere ispreplitale. Obojica su u muzičkom svijetu koristila druga imena (pravo ime Dina je Miljenko), obojica su u svoju muziku ubacivali humor (Dino seksualni, a Rambo apsurdni), obojica su imali starijeg brata koji se bavio glazbom i koji im je pomagao u karijeri (Dino Deana, a Rambo Andriju Pušića alias Digital Mandraka), obojica su ostavila značajan pečat u povijesti pop-muzike na ovim prostorima. Dobro, možemo biti i malo manje formalni pa reći da su Dino i Rambo u glazbenom smislu izmislili devedesete.Jedina je razlika što su Dinu doživljavali pretjerano neozbiljno (u nekim stvarima si je i sam za to kriv), a Ramba pretjerano ozbiljno (koga pak kriviti za to?), a ovi box-setovi nam govore da talent jednog i drugog možemo i moramo doživjeti maksimalno ozbiljno.Prvijenci Dina i Ramba su imali manijakalnu energiju, odsvirani su čvrsto (doduše, kod obojice su više svirale mašine), a razlika je u tome što se Dino oslanjao na kurentne trendove u svjetskoj pop-sceni, a Ramba možda čak i nije zanimala pop-glazbena scena, nego popularna kultura na ‘ovim prostorima’ kao takva i čije citate je nemilice ubacivao u svoje pjesme, pri čemu je kritizirao primitivizam kao i mračnjačku patetiku te lažni akademizam. Najbolji primjer kolaža od citata je “Žene” gdje se Amadeus poigrava s podlogom Deep Purplea “Smoke On the Water”, u koju ubacuje “Kad bi svi ljudi na svijetu” Arsena Dedića te kratke tekstualne fraze Bore Đorđevića, Kiće Slabinca, Gorana Bregovića. Bez obzira na obilje citata, pjesma odiše svježinom i originalnošću, vjerojatno najviše zbog Rambove nevjerojatne energije i ludističkog pristupa.

Ludistički pristup je koštao jednog i drugog utoliko što je ‘svatko’ pomislio da može biti Rambo Amadeus ili Dino Dvornik, tako da se u devedesetima kuknjava, zavijanje i arlaukanje uza synthesizere (ono što je Amadeus radio na svom debiju “O tugo jesenja”) nevjerojatno poput tumora proširilo na zabavnoglazbenu scenu, pri čemu je novonastali žanr dobio ime koje mu je njegov ‘kum’ ostavio – turbofolk. Amadeus se sada do kraja života mora nositi s činjenicom da je ono što je on skovao kao zgodnu šalu preduboko pustilo korijenje.Loše je prošao i Dvornik, koji se nakon svoja prva tri albuma – “Dino Dvornik”, “Kreativni nered” te “Priroda i društvo” – 1993. godine suočio s bandom jeftinih izvođača koji su radili isto što i Dvornik – ali loše. Dotična se pojava zove CRO dance, a uvjetno rečeno glazbeni ispadi tadašnjih E.T., Sandija, Burnaća, Simplicije, Minee, Veline, I BEE, i drugih i danas začuđuje svojim umjetničkim dezintegritetom.

Isto tako, ni Dino ni Rambo se nisu libili pjevati kuruzu, prvi ga je 1995. odvalio s “Ništa kontra Splita”, a drugi se još na predratnoj ploči “Hoćemo gusle” sprdao s hotelskim šlagerom “Sokolov greben” kao i s narodnjakom “Čaše lomim” koji je pjevao u aranžmanu tipičnom za grupu Laibach. Osim toga je Amadeus, manje ili više poskrivećki, pisao za folk izvođače, kao što su to uostalom radili Bora Đorđević, Bajaga, Zrinko Tutić.

Muziku podržava

Predratni dio karijere obojice je i najbolji, što je ovjekovječeno u pjesmi “Manijak” – ponovnim izdavanjem albuma Ramba Amadeusa možemo čuti i njegovu originalnu verziju s prvotnim tekstom, prije nego što je Dvornik dodao novu glazbu, promijenio naslov u “Jače, manijače” i zakucao je u vječnost.

Stara urbana legenda kaže da je Dino Dvornik “Manijaka” obećao Ivani Banfić, ali ga je u posljednjem trenutku ostavio sebi i nije pogriješio (iako bi bilo zanimljivo čuti istu stvar u verziji Ivane Banfić). “Jače manijače” je uz “Nekako s proljeća” posljednji svejugoslavenski hit prije ratnog vihora, a Rambo Amadeus je nadolazećem mirisu baruta posvetio svoj cijeli treći album, prigodno nazvan “Psihološko-propagandni komplet M-91” na kojem mu doslovno možete osjetiti istinski bijes i nemoć zbog nemogućnosti da se ipak izbori za mir. Ponešto ogoljeno zvukovlje, panična atmosfera, pristup ‘manje je više’ dali su veličanstven umjetnički protest građanina Ramba Amadeusa protiv rata.

Prvu polovicu devedesetih je, nakon sjajnog “M-91” Rambo proveo snimajući live-album “Kurac, pička, govno, sisa”, stvarajući nagrađivanu glazbu za predstavu “Lažni car Šćepan Mali” i snimajući muziku za djecu na tekstove Ljubivoja Ršumovića. Ništa od toga nije prisutno na “Six Packu”. Dvornik je, za to vrijeme, u drugoj polovici albuma “Priroda i društvo” iz 1993. zakopao nekoliko klaustrofobičnih i hermetičkih brojeva koji se često sastoje samo od jedne riječi teksta i koji su prenapregnuti melankoličnom elektronikom.

Sličan je diskurs imao i Rambo, na albumu “Mikroorganizmi” iz 1996. svoje je nelagodne impulse ubacio u eskapistički melos koji svojim repetitivnim strukturama dočarava konačno zatupljivanje kao jedinu moguću prilagodbu na očajne poratne prilike u Srbiji i Crnoj Gori pod paskom još uvijek moćnog Slobodana Miloševića. Dalje nezadovoljstvo je prisutno i na posljednjem albumu u “Six Packu”, nazvanom “Titanik”. “Zreo za penziju”, “Otiš’o je svak k’o valja” i “Jaje i viršla” diskretno podcrtavaju poratni očaj i život u državi koja u tom trenutku još nije raščistila s ratovanjem.

Nakon 1997., kao da su obojica malo usporila s izdavanjem studijskih ploča, do 2014., obojica su izdala svaki po točno tri albuma. Dvornik je preminuo 2008., no nikad se ne zna gdje je neka izgubljena kaseta s nekim Dininim fantastičnim ritmom, a Rambo već neko vrijeme najavljuje novi studijski album, prvi nakon 2008.

Ako je na prva tri albuma Dvornik zasjao kao meštar od studijske produkcije, na svom albumu “Live in Munchen” je odlučio pokazati kako izgleda njegov nastup uživo. I to kakav nastup! Uz prateći bend Songkillers, bubnjara Damira Šomena, basista Zvonimira Bučevića, gitarista Željka Banića, klavijaturista Gojka Tomljanovića i saksofonista Mihe Hawlina, Dvornik je napravio show uz hrpu upadica, improvizacije te fantastične svirke.

Ludi trinaestominutni jam “Jače manijače” je glavno jelo koje trese sve dijelove tijela, a slobodne instrumentalističke forme se prirodno nadopunjuju, čime “Live In Munchen” postaje Dvornikova muzička osobna iskaznica. Možda su debi ili “Kreativni nered” dotjeranije kolekcije, no na tim pločama Dvornik nije tako brutalno razotkrio sebe. Ako “Live In Munchen” ima neku manu, to je što nije prikazao Dvornika kao majstora ljubavnih balada: barem jedna od pjesama kao što su “Rušila sam mostove od sna” i “Ljubav se zove imenom tvojim” su zaslužile ulazak set-listu da bar malo razblaže žestok ritam.

Dinina gromovita inspiracija je udarila još jednom, 1997., kad je objavljen “Enfant Terrible” koji zaključuje set “Original Album Collection”. Kao i Rambov “Titanic” iz iste godine, “Enfant Terrible” sadrži pjesmu koja dijeli naslov s tadašnjeg velikim kino hitom (“Peti element”), odnosno, kao i album “Titanic”, pokazuje autora koji radi ono što najbolje zna.

I dok je Rambo kopao po unutarnjim neprijateljima države, referencama popularne kulture koja je bila u slobodnom padu, Dino kreirao relativno vedru, možda stilski najraznolikiju ploču na kojoj je pozlatio gotovo sve što je taknuo i koja je bila pošteđena nekih težih poruka. Bio je to pozdrav CRO danceu, stilu koji je uništio glazbeni ukus cijele generacije, no “Enfant Terrible” je pokazao da tko se zadnji smije – najslađe se smije. U ovom slučaju, Dino je taj koji je sve to stvorio i kojeg revolucija nije pojela. “Afrika”, “Žigolo”, Điha điha” i dalje su dio svakog tuluma na kojem se slavljenici žele malo protresti uz dobar plesni ritam, a “Afrika” je možda najbolja Dinina techno-pjesma, koja je sasvim zasluženo pobrala Porina za hit godine.

Iako bi se moglo o muzici jednog i drugog dalo još raspredati, možda najvrjednije što su obojica ostavili u glazbi je osjećaj da možeš stvarati, izražavati se i iznositi stav i u kilavim okolnostima: sankcije, cenzure, redukcije struje, ratno stanje, prekinute poštanske i telefonske veze nisu uspjele do kraja omesti dvojicu zaigranih, nikad do kraja odraslih dječaka da hrabro sanjaju, maštovito kreiraju, i od srca smiju se svemu, sa svim i sebi samima.

0 Shares
Muziku podržava