Dekonstrukcija: Neno Belan

Kad smo moj ondašnji bend Đavoli i ja radili demo snimke pjesama za drugi album 1987. godine “Halo lulu 22”, preslušavali smo ih i meni se učinilo da je ova pjesma prebanalna, pobunio sam se i rekao: “Šta je ovo, dva tona, tri akorda, kakva je to pjesma, neće to na ploču!” Tad su svi kolektivno skočili na mene da sam lud i nastala je opća svađa i graja, ja ni čut da ide, a oni ne da ide, nego da je to A1 pjesma! Umalo se bend raspao radi te svađe. Srećom nakon što smo se iscrpili svađom na kraju je ispalo po njihovom, uvjerili su me da pjesmu ipak stavimo – i bili su u pravu! Danas, 30 godina nakon, to je jedan od najvećih hitova koje sam ikad napravio i publika je na koncertima jednostavno – obožava!

Mali broj ljudi zna da to ustvari nije moja autorska pjesma, već od mog dobrog prijatelja s kojim sam bio i u razredu u srednjoj školi – Zdravka Bajana. Interesantna je činjenica da je on prvi snimio tu pjesmu na svom albumu koji je sniman 1990. godine u Splitu, a ja sam bio glazbeni producent tog albuma! Međutim, upravo kad je taj album trebao zaživjeti krenuo je rat, Zdravko se odselio u London i cijeli taj projekt je nekako neplanirano propao. Nakon par godina, kad sam doselio u Zagreb i krenuo sa solo karijerom, sjetio sam se tih pjesama koje su mi se jako sviđale i bilo mi je žao da propadnu. Nazvao sam Zdravka telefonom i upitao ga bi li dozvolio da obradim neku od njegovih tih pjesama. On je rekao da nema problema, ja sam se prihvatio posla oko ove pjesme, potpuno novi moderni aranžman napravio i izvršio korekcije teksta. Snimio je i objavio. Ostalo je povijest!

Imao sam 16 godina, tinejdžer, ljeto je, otok Brač, i ja se zaljubljujem u Nijemicu imenom Kerstin koja je došla tamo na ljetovanje. Uspio sam joj prići i imao početni uspjeh, međutim, kako je bila starija 2 godine od mene, izgleda da sam joj ipak bio nekompatibilan i već treći dan ona je šetala s nekim drugim starijim i zgodnim dečkom. Bio sam jako tužan, otišao sam kući, uzeo gitaru i napravio pjesmu koja se tad zvala “Strankinja”. Imala je divnu melodiju i harmonije, i naravno poprilično banalan tekst, u skladu s mojim godinama tada. I sad, prošlo je nekih 20 godina od tada, sad smo u 1997. i ja radim pjesme za novi album. Sjetim se nekako i te stare melodije i napravim na nju novi, poetičniji tekst, vezan uz sasvim neka tada novija događanja. Odem u studio i snimim pjesmu, jednu kažu od mojih najljepših balada ikad – “Ponoćna zvona”. Dakle kad me pitaju koliko sam dugo radio tu pjesmu, ja kažem – dvadesetak godina. 🙂

Moj bend Fiumens, s kojima sam zajedno i dan danas, i ja otišli smo 2002. godine s malim drvenim brodom “Smiles”, našeg prijatelja Davora Lukasa, inače nekada frontmana riječke skupine Fit, ploviti s vanjske strane otoka Cresa. U brod smo ubacili kompletnu opremu za sviranje i neke spravice za snimanje demo snimaka, u namjeri da radimo pjesme za novi album. Jednu od tih pjesama podastro sam im s idejom da bude u karipskom ska ritmu, a refren bi bio prigodan – “Havana, Havana” (puno prije Camile Cabello). 🙂 Međutim dogodilo se to da smo zajedno s opremom u brod ukrcali i određenu količinu hrane, ali i dobrog domaćeg crnog vina. I tako smo se jedne večeri dok smo probali pjesme malo nacvrcali vina, a netko je umjesto Havana počeo urlati Kavana. Svi smo to prihvatili i počeli urlati tu riječ. Novi refren je bio rođen! Ali to nije bilo sve, opet se netko dosjetio da u dalmatinskom slengu bi se to moglo i otpjevati i Ka Vanna (pjevačica) pivam ja. I tako je nastao i taj dvosmisleni refren, a i ime pjesme s dva slova n – Kavanna! A Vanna je sudjelovala u video uratku. 🙂

Massimo me prvi put upitao bi li za njega napravio jednu autorsku pjesmu još daleke 1990. godine. Ja sam rekao da hoću, međutim nisam sljedećih 15 godina, iako me on svako malo isto pitao. Očito nisam nešto brz 🙂 Da bi napokon 2005., jedne ljetnje noći, dan pred odlazak na ljetovanje, naravno na Brač, bio pogođen inspiracijom i uz gitaru sam napisao tekst i melodiju te pjesme. Ujutro pred odlazak na trajekt zaletio sam se kod frenda u studio u Splitu i snimio demo snimku, samo gitara i glas, i poslao taj CD Massimu poštom, otišao na ljetovanje, a nakon par tjedana Massimo me zove i kaže: “Neću sad ipak snimati ovu pjesmu nego CD obrada (Vještina)”. Ja kažem ok, kad ti bude trebala ti je snimi.

I prođu tri godine, sad je već 2008., Massimo me nazove i kaže da bi sad snimio onu pjesmu, ja kažem: “Super, snimi je”, on kaže: “Pošalji mi je”. Ja mu kažem: “Pa poslao sam ti je pred tri godine”, on kaže: “Da, ali nemam više taj CD, ne znam gdje je, pošalji mi ponovno”. Ja kažem: “Rado bih, ali ne sjećam se uopće više ni pjesme ni teksta, a kopiju nisam bio napravio”. Tad je nastala panika i čovjek je valjda tri dana prekopavao svoj stan kompletno. Na sreću nakon tri dana našao je nekakav CD bez ikakve oznake, u prašini, stavio ga u player i to je bilo to, pjesma je bila spašena! Onda je otišao u studio i počeo snimati pjesmu, i opet meni zvoni telefon, opet on i kaže: “Meni se čini da pjesma ima tvoj jak autorski potpis, ajmo mi to probat u duetu snimiti”. Ja kažem: “Hm, ne znam kako će nam se glasovi slagati, ali dobro, probajmo.” I snimimo je, dobro to zazvuči i pošaljem je direktoru šansone Šibenik, s napomenom da je možda malo prerokerska za njegov Festival. Međutim, on kad je čuo potpuno se zapalio za pjesmu, doveo nas na Festival gdje smo te godine i pobijedili! A da onaj CD nije bio nađen…

Kupio sam ukulele, havajsku gitaru u želji da je naučim svirati. Prebirući po njoj i učeći akorde, palo mi je na pamet da napravim pjesmu na njoj. O čemu bih mogao pjevati? Svakako zvuk ukulele odmah asocira na ljeto, na pozitivu, na sreću… I upali mi se žarulja – pjesma sreće! Pjesma u kojoj ću opisati kako je u životu sreća ustvari sadržana u malim, naizgled običnim svakodnevnim stvarima, i kako u njima treba uživati jer one daju smisao svemu. I tako napravim melodiju, tekst, i padne mi na pamet da pozovem u goste drage prijatelje, skupinu Ljetno kino, jer upravo oni imaju taj neki ukulele ljetni zvuk, da udružimo snage i snimimo zajedno tu pjesmu. Tako je i bilo, pjesmu smo zajedno snimili, uz čarobni zvuk klarineta, a u video spotu su sudjelovali moji realni prijatelji iz života plus Marijan Ban, također moj dragi prijatelj. I happy-people song je rođena! 🙂