Kanadsko-hrvatska inkarnacija kultnih Deja Voodoo, uz predgrupe Tombstone Hearts i izvrsnog Franju Glušca, 7. rujna u Močvari bila je sasvim dovoljan razlog za okupljanje glasne manjine, iako danas jedva vidljivih, ali zato krajem ’80-ih. brojnih zagrebačkih rockabillya.
Deja Voodoo je zvučno oštar i sirov, u jednakoj mjeri koliko i zajebantski izdanak famozne psychobilly scene zaživjele u vegetaciji punka, oslanjajući se na temelje američke garaže ’60-ih. i lo-fi estetiku. Svojedobno su objavili 4 ploče za vlastitu etiketu OG, ne reizdaju ih i ne sviraju već 20 godina. To je rezime satkan od podataka koje sam upio na sam dan koncerta prije kojeg za grupu, moram priznati, nisam čuo.
Taj zaboravljeni dio rock’n’roll povijesti otkrio sam netom poslije koncerta Jello Biafre i to posredstvom promotivnog CD-a za koncert Gerarda Van Herka kao jednog od dvojice članova Deja Voodoo. U redu za pivo, organizator tog i svih drugih spaljenih manifestacija u Močvari, Kornel, uvalio mi je njihov CD uz riječi, ‘ti si širokog ukusa i mislim da bi ti se ovaj bend mogao svidjeti’. 
Nakon što puna četiri dana CD nisam vadio iz auta, doslovno hipnotiziran najtvrđom post-punk spikom osamdesetih koja nije izgubila onaj 60’s šarm i ne zvuči ‘autdejtano’, u potpunosti sam zaboravio zamijetiti da se koncert održava upravo danas. 
Brže bolje kontaktirao sam Krešu i Kornela i dogovorio možda jedini intervju sa živućom legendom u posljednjih dvadesetak godina. Za početak sam popričao s Vjeranom, bubnjarom The Welcomin’ Committee in Flames i Tombstone Hearts koji se pokazao kao pun pogodak i jedina moguća opcija da Gerardu uleti kao ritamska pratnja. Da ne duljim i ne raspisujem se o specifičnostima ovog genijalnog happeninga, pred vama su razgovori s Vjeranom, i potom, jednom samozatajnom i bezrazložno skromnom figurom rock’n’rolla – Gerardom Van Herkom.
Kako si do sada, prije koncerta, doživio suradnju s Gerardom Van Herkom?
Meni je ovo ostvarenje dječačkih snova, jer Deja Voodoo je jedan od prvih bendova koje sam obožavao i koji su me uopće furali u mjuzi. Danas, nakon dvadeset i nešto godina, meni je nevjerojatno da sviram s likom na čijoj sam mjuzi odrastao.
Likom koji je uskrsnuo iz mrtvih?
Zapravo smo ga Kornel i ja uskrsnuli, jer smo našli njegov e-mail i poslali mu ponudu s upitom svira li mu se u Zagrebu. On je rekao da ima neki simpozij u Londonu i da mu platimo povratnu kartu London-Zagreb te da mu nađemo jednog bubnjara. Zamisli… (smijeh).
I vježbao si koliko dugo?
Pa vježbao sam skoro cijelo ljeto.
Bez činela?
Da, bez činela, ali zato s dva toma.
Još jedan kuriozitet večerašnjeg programa jest to da ti sviraš i u bendu koji je predgrupa Gerard Van Herku?
Da, bend se zove Tombstone Hearts i to je slična spika – minimalni bubanj, dvije gitare, jedna krempsoidno-močvarna varijanta garage rocka. Imamo i novi promo CD koji ćemo večeras podijeliti prisutnima, dok oni koji propuštaju večerašnji spektakl mogu nam se obratiti na MySpace.
Gerard Van Herk (Deja Voodoo)
Za početak, volio bih da riješimo misterij oko benda koji se nazvao identično kao i tvoj sastav iz ’80-ih., dakle Deja Voodoo, i dolazi s Novog Zelanda. Što misliš o tom bendu i o tome da koriste vaše ime?
Ako se ne varam, taj novozelandski bend se nazvao po istoimenom televizijskom showu i mislim da nisu znali za nas. Nakon što im je netko javio e-mailom da je ime Deja Voodoo već zauzeto, njihov se gitarist iz šale preimenovao u Gerald Van Herk, što je za jedno slovo drugačije od mog imena. Dakle, osobno nemam problem s tim što se netko koristi mojim imenom ili imenom mog benda.
Bilo mi je prilično teško naći neke podrobne informacije o Deja Voodoo na Internetu. Hoćeš li poduzeti neke korake da se to promijeni?
U Kanadi je objavljena jedna knjiga koja se bavi HC i post-punk bendovima iz regije od sredine osamdesetih do sredine devedesetih, i tamo se jedino nalazi nešto opsežnija biografija benda. Što se tiče Interneta, tu se uvijek vrti jedna te ista rečenica o nama i to je sasvim dosta. Mi smo bili mali bend s malom publikom. Iako, ljudi koji su nas voljeli, voljeli su nas jako.
Iz današnje perspektive, doprinos skromnog ali moćnog Deja Voodoo kataloga za povijest rock’n’rolla je golem. Pogotovo kada govorimo o terminima kao što su lo-fi i minimalizam. U tom kontekstu vaša slaba zastupljenost na Internetu čini mi se kao velika šteta?
Ili moraš prodati puno ploča ili moraš promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o glazbi. Velvet Underground svojedobno nisu prodavali puno ploča ali imaš puno bendova koji zvuče kao oni. Ako se to ne dogodi ostaješ kao neka vrsta fusnote u povijesti rocka.
Dakle, ti misliš da su Deja Voodoo fusnota i da niste anticipirali neka od važnih strujanja u suvremenom rock izričaju, a i šire?
Mislim da jesmo fusnota, a što se anticipiranja tiče, ne bih mogao sa sigurnošću reći da The White Stripes naprimjer zvuče kao mi zato što im je to bila namjera.
Kombinacija Deja Voodoo i newyorške electro-punk grupe Suicide s kraja sedamdesetih, jest u mnogo čemu jedan dominantan trend u današnjoj underground glazbi. Kakvo imaš mišljenje o bendovima koji stvaraju na tom tragu?
Ne slušam puno suvremene glazbe. Postoji glazba koja se sluša aktivno i ona koja se sluša pasivno. Naša glazba, ako ju slušaš pasivno, negdje u pozadini, počinje te vrlo brzo iritirati, tako da današnje bendove koji nam zvuče slično izbjegavam. Razlog tome je da danas nemam baš puno vremena pa glazbu uglavnom slušam pasivno. Kako se ne bih iziritirao, slušam ono što mi paše, onako pozadinski, a to je puno surf glazbe, world music i afrički blues. Danas objavljuju puno zaboravljene glazbe, tako sam došao do južnoafričkih vokalnih grupa iz četrdesetih i potpuno me oduševio njihov naivan pristup i slatke harmonije.
Ali to se ne događa s katalogom Deja Voodoo? Nema reizdanja na CD-u, nema vas ni na jednoj kompilaciji žanra, a i svojedobno je samo jedan vaš album licenciran izvan Kanade gdje ste objavljivali na vlastitoj etiketi OG Records. To vrlo otežava mogućnost nabavke vaših ploča.
Jedan album je licenciran u Grčkoj, jedan u Finskoj i jedan u Americi. Reizdanja nema. Zanimljivo je da smo ja i Tony, kao jedini članovi benda, podijelili prava, tako što sam ja kao autor pjesama vlasnik autorskih prava, a Tony ima tzv. mehanička prava na naše snimke i odluka da ih neće reizdavati je njegova. Ja ga pritom razumijem i podržavam.
Po njegovoj ideologiji rock’n’roll je svježa glazba, glazba mladih i stoga nema smisla ponavljati povijest. Kad je gotovo je gotovo, vrijeme je za svježu krv i nove bendove.
A što je s novijim generacijama i njihovim željama da povremeno poslušaju Deja Voodoo kao jednu zanimljivu lekciju iz povijesti rocka?
Postoji razlika između ‘reizdanja’ i komercijalnog reizdanja. Tako da ako se naša glazba pojavi na Internetu, ja nemam ništa protiv toga.
A što sa onima koji ne vole mp3 format?
Naša glazba je tako loše snimljena da nema pretjerane razlike između mp3 i wav formata, a najlošiji je bio mastering. To me užasno živciralo, jer i kada bismo postigli dobru snimku ona je nakon masteringa, na ploči, zvučala kao da sviramo u podrumu.
Vaša lo-fi estetika je dakle rezultat lošeg masteringa?
Pa… ne baš, naša estetika je u svakom slučaju bila lo-fi, jer postoji lo-fi gdje ne možeš čuti što se događa i postoji lo-fi koji je ‘noisy’ i ‘sharp’ i ne mora biti sofisticiran da bi bio dobar. Tako da, čini mi se kada bismo mogli vratiti vrijeme i napraviti bolji mastering da bi naša glazba zvučala kao neki ‘medium-fi’!
Sve u svemu, danas ste zadovoljni karakterom vašeg zvuka?
Mi smo zvučali kako smo zvučali zbog kombinacije onog što smo voljeli i limitiranog instrumentarija (gitara i bubanj op.a.). Kako bismo nadoknadili zvuk basa, nismo se odlučili na dosnimavanje jer nas je to asociralo na plesnu glazbu koja je tada u Montrealu bila u velikom usponu. Ja sam svirao samo na gornje četiri žice na gitari, a Tony je svirao samo tomove i indijaner bez činela. Tako smo izbjegli višak visokih frekvencija na račun dubokih. U svakom slučaju smo htjeli biti drugačiji od većine i to nam je uspijevalo.
Svjesno donošenje odluke da ćete raspustiti bend kada navršite trideset mi zvuči nevjerojatno. Koje misli i emocije su vam se vrtjele po glavi u stadiju kada ste zakoračili u tridesetu?
Mnogo ljudi počinje doživljavati krizu u tridesetima. Nama se to nije dogodilo. Jednostavno smo uvidjeli da nemamo više potrebne energije za promociju bendova s našeg labela, a kamoli našeg vlastitog. Najviše mi je žao da nismo uspjeli dati podršku bendovima koje smo objavljivali za naš label. Počeli smo raditi druge poslove, ja sam ubrzo osnovao obitelj i više nismo imali izazova.
Ujedno, to je i moja interpretacija rock’n’roll ideologije… kada gledam sve ove stare rock bendove koji rade jednu te istu stvar desetljećima, nije mi nimalo ugodno. S jedne strane, već ovo što radim večeras je izdaja tih mojih uvjerenja. No, ipak, s obzirom da se nisam angažirao sam oko ovog nastupa, već mi se ukazala prilika da ponovno sviram na nečiji poziv putem e-maila, to mi je više kao razonoda. Do jučer sam bio profesor, a ova tri dana imam priliku biti “rock zvijezda” i to je više kao neka uloga koju glumim nego kompromitiranje vlastite ideologije.
