Krajem ’80-ih, Davor Viduka, Danilo Šerbedžija, Vjeran Plavčić, Darko Klarić i Arsen Novak kao 16-godišnjaci osnovali su rock’n’roll bend Greaseballs koji je stekao status najjačeg benda unutar subkulturne rockabilly zajednice.
Iako je istoimeni album prvijenac trebao biti objavljen još prije tri desetljeća, službeno je ugledao svjetlo dana 24. rujna 2016. i odmah se popeo na prvo mjesto najprodavanijih albuma u Hrvatskoj.
O svemu tome popričali smo s osnivačem, gitaristom, autorom i producentom Davorom Vidukom, današnjim gitaristom Kawasaki 3p-a i osnivačem nekadašnjih Kojota.
Mlađi i nisu toliko upućeni tko su Greaseballsi, pa za početak recite kako je zapravo došlo do osnivanja benda još krajem ’80-ih godina?
Na identičan način na koji se većina bendova okupi. Imao samo 15 godina kad sam okupio Greaseballse – moj prvi bend, a to su idealne godine kada počinješ izlaziti, muvati se po gradu, pripadati nekoj subkulturnoj zajednici (kod mene je počelo s punkom još prije) i onda pošto sam već bio gitarista i autor među tim frendovima, okupio sam ostatak ekipe za bend.
Reunion bendova često znači da jedan ili nekoliko originalnih članova okupe neku novu, mlađu ekipu za sviranje. Ali vi ste bili složni i okupili se u gotovo sličnoj postavi kao i u počecima?
Istina, kod nas to nije slučaj jer smo svi ostali u dobrim odnosima i jako često se viđali čisto iz prijateljskih razloga tako da je tu uz mene prvi član Greaseballsa, Danilo Šerbedžija, pjevač Vjeran Plavčić, basista Darko Klarić. Jedina promjena se dogodila na bubnju kad smo se ponovno okupili. Nekad je bio Arsen Novak, a sada je tu naš stari prijatelj Ico Dajak.
Za tebe znamo da si se nastavio aktivno baviti glazbom, ali čime su se ostali članovi okupirali protekla dva desetljeća?
Da, ja sam od Greaseballsa nastavio svirati, dvije godine u Majkama, osnovao sam Kojote, kratko svirao u Pipsima i sad sam već dugo u Kawasaki 3P-u, ali svirao sam i radio pjesme za mnoge druge. Svi ostali članovi benda su bili prilično aktivni, svaki sa svojim bendovima tako da sad zvučimo puno bolje nego u prvom periodu.
Svirali ste na mnogim kultnim mjestima u Zagrebu, ali i na prostoru bivše države, dok je preko 20 rasprodanih nastupa bilo samo u Kulušiću. Kako pamtite te svirke danas?
Kako se može osjećati klinac koji sa 16 godina prvi puta rasproda Kulušić, u kojem su svi najbitniji bendovi snimili live albume jer je bio daleko najbolji klub u čitavoj ex Yu, nego fenomenalno. Da ne zvučim kao neki starac, ali stvarno to su bili nezaboravni dani i godine. Pogotovo za nekog tko je poprilično sramežljiv kao ja i doživljava uspjeh odmah s prvim bendom.
Do sada ste bili zabilježeni samo na nekoliko kompilacija, kakav je osjećaj nakon četvrt stoljeća u rukama držati svoj prvi album?
Fantastičan jer zvuči upravo onako kako bi Greaseballsi trebali zvučati, uostalom sam sam ga producirao uz veliku pomoć bubnjara Ice kod miksa. Mislim da je pogođen pravi filing za svaku pjesmu, a i zbog toga jer su te pjesme i taj bend zaslužili odavno izdavanje albuma pa eto, nepravda je konačno ispravljena.
On je 1990. zapravo trebao izaći za Jugoton, no nažalost nije. Što se zapravo dogodilo?
Uff, svašta. Snimili smo kompletan album za Jugoton i trebao je izaći, ali neki članovi benda su dobili poziv za vojsku, zvučao nam je previše pop, što mi nikako nismo bili. Mi smo oduvijek bili neka kombinacija ranog punk rocka i rockabillya i tako da se to sve razvuklo i album nije izašao, što mi je danas drago jer sad zvuči kako treba.
Zbog čega više niste vidjeli smisao u daljnjem radu unatoč uspješnim svirkama, potpori publike, medija i najistaknutijih rock kritičara toga vremena?
Ubrzo je počeo rat, ja sam dobio poziv da pređem u Majke i jednostavno više nije imalo smisla da nastavimo.
U 2000. je dolazilo do nekoliko kraćih reuniona, a album je trebao izaći i ranije, ali za Croatia Records. No i tu je došlo do nekih problema?
Dobili smo ponovni poziv nakon jedne neformalne svirke od Croatia Records 2011. da snimimo album, ali nakon par snimljenih stvari se dogodio kratki spoj u komunikaciji s njima. Kako sam sve albume od Kojota i Kawasaki 3P-a izdao za Dancing Bear znao sam da s njima nema toga i da će album biti objavljen. I eto ga, zasad se super prodaje.
Koliko zahtjevno je bilo raditi na tim starim pjesmama da se uklope u današnje vrijeme, ali opet da zadrže taj štih ’80-ih godina? I što ste mijenjali na njima?
Danilo i ja smo promijenili samo neke najinfantilnije dijelove tekstova. Htio sam kao autor uzeti iz svakog perioda koji nas je ispirirao najbolji dio. Imali smo rockabilly i R’n’R iz ’50-ih i punk rock iz ’70-ih. Falio mi je garage rock (poput The Sonicsa) iz ’60-ih pa sam dvije pjesme prilagodio tom zvuku i sad mi je album zaokružena cijelina. Energija je ostala ista, a svirački je puno bolji od prvog neizdanog albuma za Jugoton.
Naznačili ste da je ovo izdanje posveta onim nekim sretnijim vremena. Što vam nedostaje iz tog razdoblja?
Da kažem sve, ne bih uopće pogriješio. Bilo mi je prekrasno provesti tinejdžerske godine krajem ’80-ih u Zagrebu, a još sam u popularnom bendu. Puno sretnije vrijeme od ovog sada. Zagrebom su kružile pozitivne vibracije. Svi su dobro živjeli od svog rada pa čak i mi, 16-godišnji mulci smo dobijali pristojne honorare. Ali htjeli smo kapitalizam, pa evo nam ga sad (smijeh).
Na albumu ste ugostili i neke zanimljive goste/kolege, a imate i izvrsnog kontrabasistu…
Da, to je Đorđe Stijepović, daleko najbolji kontrabasist na ovim prostorima koji dugo živi u Americi. Imali smo sreću da je kao klinac bio naš fan pa je jednostavno došao iz Beograda s vlakom i ubio kontrabas na tri pjesme. Tu je moj compadre iz Kawasaki 3P-a, Tomfa, pa daleko najljepši ženski glas u Hrvatskoj – Ivana Rushaidat, Mario Bočić na saxu, Gojko Tomljanović na klavijaturama… Uglavnom krema (smijeh). Svi su jako doprinijeli sa svojim talentom da album zvuči super, i hvala im.
Album je dobio i vinilno izdanje, a osim što ste nam se vi vratili, očigledno je i da se vinil vratio u modu. Što za vas predstavlja ovaj format u usporedbi s ostalim novim medijima i digitalnim izdanjima?
Apsolutnu sreću. Svojevremeno sam bio sretniji kad je izdan album K3P-a “Idu Bugari” na vinilu od Porina kojeg smo dobili za njega (smijeh). Ja sam vinilofil.To je već dijagnoza (smijeh).
Zagreb je u ’80-ima imao poveći broj kvalitetnih rockabilly grupa. S kime ste se tada družili i koje biste od tih bendova izdvojili?
Najviše smo se družili s našim bratskim bendom Dum Dum Boys, iz kojih će kasnije nastati Pipsi i s njima smo najčešće i svirali makar nisu bili rockabilly bend. Od rockabilly bendova najviše smo cijenili Torpeda iz Sarajeva i Veru Kvark iz Beograda, a s njima smo i zasvirali ponekad.
Kakva je situacija s rockabillyem danas, što je vama osobno interesantno na domaćem i inozemnom terenu kada je riječ o tom glazbenom pravcu?
Ta kultura se i dalje razvija što se vidi po broju novih bendova npr. B and the Bops, po puno vintage festivala i masu novih klinaca koji se furaju na to i to me jako raduje jer ne sviramo samo pred starim fanovima nego su tu nove generacije koje znaju naše stvar napamet, a neki se nisu ni rodili kad smo mi svirali.
Što spremate za koncertnu promociju u Vintageu i kakva vi imate očekivanja od tog koncerta?
Spremamo špektakl (smijeh). Imat ćemo puno gostiju na koncertu po prvi puta. Također prije nas svira riječka rockabilly grupa River Sharks, karta je samo 20 kuna i mislim da će Vintage 5. studenog na Rockabilly Showdownu biti krcat i da će publika uživati u svirci.
Koji su sljedeći ključni koraci benda za neku bližu i dalju budućnost?
Polako i lagano, sad nam se nigdje ne žuri. S ovim albumom ispunili svoje želje, a pošto je na albumu jedna nova stvar tko zna, možda i napravimo i drugi, ali za sada želim samo uživati u ovom albumu i na promociji u Vintageu. Vidimo se tamo.
