David Eugene Edwards (Wovenhand): “Nije me briga za rock’n’roll”

U kompletnoj suprotnosti od njegove glazbe, s Davidom Eugene Edwardsom razgovarali smo na sunčanoj terasi hotela, nekoliko sati prije njegovog nastupa na Terraneo festivalu.

U usputnom razgovoru otkrili smo da mu je prvi kupljeni album bio od Sex
Pistolsa, a prvi koncert na koji je išao Hüsker Dü. Punku unatoč, David
se očito koncentrirao na druge utjecaje.

Slušajući Wovenhand i 16 Horswepower, David se doima kao mračna figura u crnom koja propovijeda svoju glazbu zabitima američkog juga. Sa čvrstim religijskim utjecajem i grubim imidžom očekivao sam prkosnog Amera, opterećenog prošlošću, no tetovirani čovjek u kaubojskim cipelama pričao je ugodno i razgovijetno, strpljivo objašnjavajući što misli o glazbi i religiji.

Wovenhand je počeo spontano kao vaš solo projekt. S vremenom je prirodno evoluirao u bend. Je li spontanost važna za vašu kreativnu slobodu?
Ista je kao i kod 16 Horsepower. Još uvijek radim glazbu na isti način, dakle radim ono što želim. Razlika je samo u tome što me sad okružuju drugi ljudi. Kada smo došli do kraja života kao bend, ja sam jednostavno nastavio raditi glazbu. Nisam to htio nazvati 16 Horsepower jer to nije ista stvar. Ali je to još uvijek iz istog mjesta, stvoreno na isti način i zbog istih razloga.To nije drugi pristup?
Nije drugi pristup. Naravno idem u drugim smjerovima ali čak i uz 16 Horsepower nije sve isto od albuma do albuma. 16 Horsepower imao je veliku diskografsku kuću koja je gurala imidž toga što je bend bio u to vrijeme, ta americana, što Amerikanci ne vole. U Europi su nas smatrali americanom, a za Ameriku smo bili prečudni.

Vidite li se u tradiciji američkih tekstopisaca? Vidite li se kao dio njih ili ste previše različiti?
Ima dosta sličnosti. Krećete iz mjesta koje znate, a ono što znam je Amerika i sve različite stvari koje su dio nje. Američki domoroci, afroamerička kultura, latino… Sve je to uključeno u utjecaje, čak je i Johnny Cash slušao gospel, škotsku, gorštačku glazbu, tako da postoji sličnost među utjecajima iz korijena svih američkih kultura, ali i istovremeno čuvajući vlastite priče i pjesme. Nastavljam u tom uzorku nalaženja inspiracije u vlastitoj kulturi koja uključuje prošlost mnogo različitih ljudi.

Vaša glazba vrlo je religiozna, vrlo je pod utjecajem religije, ali različiti ste od američke kršćanske glazbene scene, to je totalno drukčija glazba od vaše i dok možda jeste propovjednik, ne propovijedate…
Ne znam. Zaista ne slušam tu glazbu. Zadnji puta kada sam čuo nekoga iz te scene bio sam još tinejdžer, nisam tu glazbu slušao od onda. Nisam ju volio onda, a sumnjam da bi ju volio i danas. To ne znači da se možda ne slažem s nekim stvarima o kojima pjevaju, ali ne razumijem njihov glazbeni jezik.

Kao umjetniku, što vam prvo dolazi, riječi ili glazba?
Glazba. Riječi su mnogo teže, dolaze mnogo sporije i veći su napor. Glazba je jednostavnija.

Vaša pjesma “Orchard Gate” ima utjecaje Bliskog istoka, možete li reći kako je došlo do toga?
Volim glazbu iz cijelog svijeta, naročito iz nekih mjesta. Volim glazbu američkih Indijanaca, arapsku glazbu, naročito iz Irana… Tursku volim… no poglavito iranska glazba, neka marokanska, sjevernoafrička glazba. Specifičan sam oko toga što volim, nije mi svaka arapska glazba dobra, a ono što tražim teško se može opisati riječima. Upravo smo svirali u Istanbulu i kupio sam instrument na tržnici, nešto kao lutnja, i na njoj sam napravio tu pjesmu, na istanbulskom aerodromu. Ovako je već bila uštimana u dućanu kad sam ju kupio.

Govoreći o glazbenim utjecajima, spomenuli ste dosta arapskih, ali čuje se i dosta srednjovjekovnih madrigala, najviše u preradi “Down in Yon Forest”. To je dosta opskurna pjesma za preraditi. Kako ste nju odabrali?
Mislim da sam ju čuo od Shirley Collins, engleske folk pjevačice iz ’60-ih. i sviđalo mi se kako ju je izvela. Volim srednjovjekovnu glazbu, ali i iz raznih kultura iz tog vremena.

Kako spajate stare teme poput religije i moderne poput rock’n’rolla?
Prvo, ne gledam na religiju kao staru u smislu da je iz prošlosti. Odrastao sam uz ono što je bilo svirano oko mene, ali i uz ono što su me učili. Kako sam prolazio kroz sve odlučio sam u što vjerujem i što je ispravno. Nije me briga za rock’n’roll, u osnovi me nije briga niti za religiju, briga me samo za Boga i umjetnost. Ljudi su ti kroz koje se sve događa. Bog radi kroz ljude i kroz umjetnost i tražim Njega u tim stvarima. Nije bitno kakva je glazba ili otkud je osoba. Živimo u specifičnom periodu, ali i u prošlosti je bilo glazbe koja je pripadala tom vremenu i onda glazbe koja je bila van normi.

Mislite li da biste se jednako izražavali i u tom dobu? Stavljate li glazbu ispred ideje ili obratno?
Sigurno ne. Vjerujem da je sve podređeno istini, bilo jezik, glazba, slike ili literatura. Ljudi su slobodni da vjeruju i govore što god žele, ali to ne mijenja što je istina a što nije. Na to se pokušavam koncentrirati, na ono što je meni istina. Sve što koristim, bilo da je glazba ili sve što radim u životu, usmjereno je prema saznavanju što je istina. Za mene je to važno. Ne želim živjeti u laži ili iluziji.

Američka folk scena trenutačno se širi. Možete li objasniti taj osjećaj u zraku? Dosta američkih bendova traži se u tim korijenima.
Mislim da te stvari idu u ciklusima. Ako pogledate u prošlost, ’60-e., ’70-e., čak i ’80-e., mladi ljudi počinju se interesirati za glazbu njihovih predaka, bilo da je folk, bluegrass ili gospel, što god je iz njihove kulture. Uvijek se ljudi vraćaju i pokušavaju oduprijeti toj utrci za budućnošću. Razumijem taj povratak i sam ga radim, ali nisam zabrinut oko toga.

Mnogo ljudi koji vole tu vrstu glazbu ne vole što ja radim jer im je prečudno. Nisam koncentriran da napravim nešto na pravi, čisti način. Ne pripadam nigdje, ne pripadam u budućnost niti u prošlost, a jedva pripadam u sadašnjost (smijeh). Nemam dom u tom smislu, ali ne brinem se oko toga, nisam uznemiren, samo nastavljam dok ne umrem.