Dave Meros (Spock’s Beard): “Šezdesete i sedamdesete bila su magična glazbena vremena”

879

Spock’s Beard je progressive rock bend kojeg su 1992. godine u Los Angelesu osnovala braća Neal i Alan Morse. Originalni line-up još uključuje bubnjara Nicka D’Virgilia i basistu Johna Ballarda, kojeg je ubrzo zamijenio Dave Meros.

Prvi album “The Light” objavili su 1995., kada se bendu pridružuje klavijaturist Ryo Okumoto. Kombinacija stilova koja ima uporište u herojima psycho-prog glazbe kasnih ’60-ih i ’70-ih, s kojim se miksa klasični rock, soul, R&B, fusion, jazz, ubrzo ih je izbacila na površinu i postavila na čelna mjesta novovalne rockerske progresive.

I tako sve bijaše mirno i prosperitetno do 2002. i konceptualnog albuma “Snow“, kada iz benda odlazi Neal i posvećuje se solo karijeri i drugim projektima. Usprkos Nealovom odlasku, to nije bilo pretjerano turbulentno razdoblje. Dapače, Nick preuzima vokale, Jimmy Keegan postaje ‘live’ bubnjar, te vrlo brzo izlazi “Euphoria” (2003.), a za njim i “Octane” (2005.), možda i najbolji album Spock’s Bearda. Ili barem ‘jedan od…’. Druga polovica uvodne dekade novog milenija je razdoblje u kojem rad benda nije bio eksponiran kao do tada, usprkos tome što su objavljena još dva albuma, “Spock’s Beard” (2006.) i “X” (2010.), između kojih je bila i najduža diskografska pauza. Početak novog desetljeća donio je preslagivanje redova, pa tako Nick odlazi, zamjena mu je pronađena u Tedu Leonardu (Encvhant, Though Chamber), a Jimmy se iz ‘pratećeg’, promovira u trajno rješenje za bubnjevima. Uslijedio je svojrsvrstan povratnički album “Brief Nocturnes And Dreamless Sleep“, a dvije godine nakon njega stiže i dvanaesto studijsko izdanje “Oblivion The Particle“. Upravo je taj album inicirao zanimljiv razgovor s Daveom Merosom, basistom Spock’s Bearda, o uobičajenim, a i nekim manje uobičajenim temama. Poput onih je li još uvijek aktivan u sastavu Iron Butterfly, gdje je zamijenio legendarnog, na žalost, pokojnog basistu Lee Dormana, a saznali smo i to da si je sam napravio instrument na kojem će svirati.

Dojma sam da je “The Oblivion Particle” melankoličniji, nekako tužniji od albuma “Brief Nocturnes and Dreamless Sleep”.
Mislim da je tvoja procjena poprilično točna, rekao bih da ti je procjena jako fer. Volim ipak reći da je ovaj album malo neraspoloženiji, čudljiviji, možda malo više promišljeniji i artistički.

Album je dramatičan, ima puno filmske atmosfere, čini mi se jedan od najepičnijih koje ste snimili do sada…

Da, iako mislim da “Octane” i “Spock’s Beard” imaju više filmskih trenutaka, ali da, i ovaj album također ima mnogo filmskih trenutaka. Slažem se.

Pjesme su uobičajeno raznolike, poliritmične, s puno progresivnih ideja. Što bi ti rekao u odnosu na one s ranijih albuma?
Pa, možda sam ja kriva osoba osoba koju si tako nešto pitao, jer mislim da svaki naš album ima otprilike isto toliko različitosti kao i ovaj novi.

Tu se slažemo, svaki album Spock’s Bearda sa sobom donosi raznolikosti. Ipak, čini mi se da je na ovom dosta snažan utjecaj klavijatura, a ima i dosta agresivnijih gitarskih dijelova.

Svatko je čuo ovaj album na drugačiji način i možda je to dobro. Ali isto tako, čuo sam dosta ljudi koji kažu da gitara ima veći utjecaj na ovom albumu. Mislim da svatko pronađe svoje svijetle trenutke, samo je pitanje koje će tonovi bolje ući u vaše uši.

Muziku podržava

Kombinirate (neo)progresivni i classic rock, psihodeliju, pop, jazz, R&B, fusion, jazz, soul… Jeste li planirali raditi tako raznovrsnu glazbu ili se to dogodilo spontano?
To ti se kod nas događa spontano. Zapravo nikada ništa ne planiramo, ali svi mi imamo puno glazbenih utjecaja. Progresivni rock je velika platforma koja nudi mogućnost izraziti sve te utjecaje, ako ih pravilno ‘uokvirite’ u pjesmama.

U press najavi spomenuo si pjesmu “Tides of Time” kao jednu od najznačajnijih. Misliš li da ona najbolje reprezentira cijeli album?
Nisam baš siguran, ali mislim da, iako se “Tides of Time” savršeno uklapa u njega, ne mora nužno predstavljati cijeli album.

Još neka?
Volim “To Be Free Again”, ima nekih gigantskih dijelova u njoj, a uvijek sam ‘padao’ na goleme dramatične dijelove u pjesmama. Posljednjih 45 sekundi te pjesme svaki me puta ‘ubija’.

“Dissapear” se meni dopada, raznovrsna je pjesma, a violina Davida Ragsdalea joj daje poseban ambijent. O čemu govori u tekstu?
Priča u toj pjesmi govori o želji da u potpunosti odustanemo od nadmoći i općenito nasilja u društvu i vratimo se, možda, u vremena kako je to bilo kad smo bili mlađi. David zvuči odlično u toj pjesmi. Autor te pjesme, John Boegehold, zna Davida Ragsdalea otprije i radio je s njim u prošlosti, pa kad je došao na ideju da violina bude veliki dio te pjesme, samo je podigao slušalicu i dobio Davida, koji ju je i odsvirao na snimanju.

Jimmy Keegan pjeva u “Bennett Built A Time Machine”?
Da, on je tu zaista napravio veliki posao. To je još jedna stvar koja nije bila planirana. Izvorno je tu pjesmu trebao pjevati Ted, ali je osjećao da njegov glas nije prikladan za to, tako da je Jimmy dobrovoljno probao, a ispalo je savršeno. Definitivno je pravi momak za otpjevati tu pjesmu.

Usrkos brojnim različitostima i trajanju više od sat vremena, album je ugodan za slušanje, nema zamornih trenutaka.
Pa, uvijek pokušavamo našim slušateljima dati nešto što ima vrijednost. Naravno da će biti i onih koji će reći da je to ‘samo’ 64 minuta i žalit će se da to nije dovoljno dugo.

Ted Leonard je jedan od najboljih prog rock pjevača. Vjerujem da ste zadovoljni što vam se pridružio…
O, da, raditi s Tedom uvijek je jako spontano, prirodno. Prijatelji smo već dugi niz godina, a kada nas je Nick napustio, prirodni izbor bilo je pitati Teda da li se želi pridružiti bendu. Znali smo da će se uklopiti vrlo dobro, ali on se uklopio čak i bolje nego što smo mislili da hoće.

Koji su planovi za turneju? Gdje ćete svirati u budućnosti?

Europsku turneju počinjemo 16. rujna, Najbolje je datume turneje pogledati na našem službenom webu i Facebooku. Također, u studenom ćemo svirati na Cruise To The Edge.

Često slušam vaš koncertni album “Gluttons For Punishment“. Mislim da je to jedan od 10 najboljih koncertnih albuma u zadnjih 20 godina. Planirate li možda snimiti novi?
To je super, puno ti hvala! Naša izdavačka kuća ne čini se previše zainteresirana za objavljivanje našeg koncertnog albuma još neko vrijeme. Kada smo sami pokušali objaviti DVD “Live At Sea, nije baš bio uspješan, tako da mislim da ćemo morati najprije vidjeti što nam donosi budućnost. Za sada ne postoje takvi planovi.

“She Is Everything”, koju ste odsvirali na tom albumu, najdraža mi je pjesma Spock’s Bearda…

O, hvala ti na tome, također je jedan i od mojih favorita. Imam dosta omiljenih pjesama, zapravo. Bilo bi teško ograničiti svoj popis na samo jednu ili dvije. “Walking On The Wind” i “Time Has Come” su neke od njih. Tu je pjesma koju svi volimo, a nije izazvala mnogo pozornosti, “All That’s Left”.

U dobi od devet godina si počeo svirati klavir, bas gitaru puno kasnije. Jesam li dobro informiran?
Da, jesi. Učio sam svirati klavir od svoje devete do trinaeste godine i bilo je jako dobro, ali sam postao zainteresiran za sviranje u mom školskom bendu, pa sam se prebacio na različite puhačke instrumente. Bas sam počeo svirati kad sam bio na sveučilištu, s 20 godina. Prijatelj je osnovao bend i trebali su basistu, pa su me naučili svirati bas (smijeh).

Pretpostavljam da su najveći utjecaj na tebe imali umjetnici ’60-ih i ’70-ih.
O, da. Tu bih ti mogao dati popis od barem sto bendova i umjetnika-individualaca. Ja sam star čovjek, tako da su moji utjecaji započeli u ’60-ima s The Beatles, a zatim i mnogim drugim iz svih ostalih rock, R&B, soul i jazz skupina koje su tada bile. Naravno, u ’70-ima je ‘procvjetao’ jazz-fusion i bio sam stvarno u tome. ’60-te i ’70-te godine bile su magična glazbena vremena, bio sam jako sretan da odrastam u tom, zlatnom, dobu moderne glazbe. U početku sam bio malo u prog glazbi, mislio sam da je to samo bio slab pokušaj klasičnog sastava rock glazbenika ili jednostavno previše čudno za moj ukus. Tek sam kasnije znao cijeniti što je to, zapravo, bilo.

Nedavno je preminuo Chris Squire iz grupe Yes. To je bio tužan dan za sve nas koji volimo glazbu. Jesi li ga možda osobno poznavao?
Susreli sam se tek nekoliko puta, ali to je bio vrlo kratak i formalan stisak ruke, pa ne mogu reći da sam ga znao. Osim da su mu ruke dvostruko veće od mojih. Da, bio je fantastičan glazbenik, njegov stil sviranja basa i osjećanje glazbene kompozicije promijenilo je način sviranja bas gitare. Chris je bio velika inspiracija za mene, još i prije nego što sam počeo igrati bas.

Još uvijek si angažiran u Iron Butterfly? Tamo si zamijenio još jednog velikog basistu, Leea Dormana…
Da, to je stvarno zabavan bend. Lee Dorman je doista jako dobar, vrlo zanimljiv basist. Dok sam ih počeo učiti, nisam uopće razumio njegove dijelove. Bio je majstor kombiniranja stvarnog glazbenog znanja i psihodeličnog stila sviranja. Mislim da je bio jako podcijenjen kao basist i uistinu je zabavno, a ujedno i velika čast za mene, da sviram njegove segmente.

Što te ispunjava, a da to nije glazba?
Istinski uživam u izgradnji i popravljanju stvari. Ted i se uvijek smije. Kada se slomi neki komad bendove opreme, uvijek ga nakon koncerta ‘ukradem’, a onda ga vratim pričvršćenog, ako to nije bilo pretjerao teško za popraviti. Također, radim puno stvari oko kuće, izgrađujem kutije za zvučnike, kućice za pse, bilo što. Upravo sam napravio svoj bas, projekt koji sam želio 20 godina i konačno sam to napravio. Nosit ću ga sa sobom na turneju u rujnu. To je 50/50 hibrid Fendera i Rickenbackera.

0 Shares
Muziku podržava