Posljednji album Darka Rundeka, “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da” nanovo je potvrdio kako je jedan od ključnih autora scene osamdesetih u stanju pronaći nove izazove i ostati sasvim svoj čak i ondje gdje bi drugi ispuhali.
Naime, nakon velikog comeback-uspjeha s “Apokalipsom”, Rundek je s Cargo Orkestrom na posljednje dvije ploče napravio i dodatni, potpuno neočekivani zaokret, pjevajući na čak četiri jezika, probivši se u međunarodnu distribuciju i stvarajući glazbu ponešto drukčiju od ustaljenih očekivanja publike. 
Stoga smo, nakon biranja mnogih pariških telefonskih brojeva, s Rundekom popričali o najnovijoj fazi karijere, prisjetili se nekih albuma Haustora i pogledali u bolju budućnost, podsjećajući vas pritom na veliki Rundekov koncert u subotu u zagrebačkoj Tvornici, 5. travnja.
Koncert u subotu nosi naslov ‘Najbolje od Rundeka’. Naziv sugerira određenu retrospektivu i rekapitulaciju svega što se događalo u proteklom periodu. Da li to znači da smatraš kako je, počevši od “Zagrebačke magle” iz 2003. godine, novim albumom zaokružena određena stilska i umjetnička cjelina?
Pa, mi smo postepeno s Cargom složili jedan repertoar koji se širio novim albumima, a kada je trebalo dodati nove materijale da se stvar dalje razvija, posegnuli smo i za mojim pjesmama iz vremena Haustora nadalje. Tako smo pod normalno svirali i “Apokalipso” i “Enu”, “Sejmene” pa “Uzalud pitaš”… pa je polagano taj udio haustorovskog nasljeđa u repertoaru Carga rastao i iz tih stvari smo uzimali ono što bi trebalo da balansiramo koncerte koji su predstavljali promocije novih albuma. 
Međutim kako je zadnji album izašao prije skoro dvije godine i formalna promocija obavljena u Aquariusu prije godinu i pol dana, sad više nekako nismo obavezni da repertoar vezujemo uz svega jedan album, nego smo slobodni svirat repertoar koji uključuje stvari iz raznih mojih perioda. 
Ja bih radije da se cijela stvar zove ‘Najbolje od Rundeka po Cargu’ jer te stvari koje sviramo iz vremena Haustora ne pokušavamo oponašat. Meni se čini najbitnije upravo to što ih činimo aktualnima za nas danas i publiku danas – jer to za Cargo i jesu nove pjesme!
Nešto čemu mediji i nisu posvetili previše pažnje u trenutku objave “Ruku” i “Zagrebačke magle” je – kako je zapravo oformljen Cargo Orkestar? Je li stvarno sve počelo u Isabelinom starom mlinu, gdje ste se upoznali?
Pa sve je počelo s moja dva solo-albuma – “Apokalipso” i “U širokom svijetu” – koje sam snimio s odličnim muzičarima u Zagrebu. Ti su muzičari prerasli u bend, ali s njima nisam imao priliku kontinuirano raditi jer nisam bio trajno u Zagrebu. Tako da sam imao potrebu da ponovo skupim jedan bend u kojem ću autorski surađivati s muzičarima, a ne se sastajati s njima s vremena na vrijeme pa nastojati što efikasnije aranžirati stvari koje sam donio sa sobom.
Scenarij je dakle bio potraga za ljudima s kojima bih mogao kreativno surađivati. Prvi su tu bili Djani Pervan i Isabel, nakon što sam Đanijem Pervanom i Dušanom Vranićem – koji su došli u Pariz iz Sarajeva krajem ’94., dakle pred sam kraj rata uspjeli su se izvući iz Sarajeva – već bio radio na jednom projektu pa sam tako već vidio da s Đanijem dobro komuniciram. Onda se tu pojavila Isabel kod mene doma, Đani je znao kod mene nekad i stanovat, pa bi se skupili kod mene doma i jammali i tu su počele nastajati neke stvari… Tu je nastala jezgra budućeg Carga: perkusije, violina i gitara.
Onda smo htjeli upotpuniti zvučnu sliku, da Duca svira klavijature, čak smo mislili da je bolje ne uzeti basista, nego da on lijevom rukom svira baseve pa smo neko vrijeme tako radili. Tad smo vidjeli: ‘Aha, fali nam malo čudnog zvuka’ pa smo pozvali Vedrana (Peternela) s kojima sam također ranije surađivao, koji radi sa sampleovima i elektronikom, da ono što su prije bili bas-gitara i brassevi sad je trebalo izlaziti iz njegovih mašina…
Pa smo onda skužili da za mnoge teme koje su mi padale na pamet treba trombon, sa svojim bariton-zvukom i glisandima, i na jednom muzičarskom tulumu gdje se dosta sviralo pronašli smo jednog trombonista koji je super svirao – to je bio Manu – i tu se zapravo počeo stvarati novi Cargo.
No velim, u početku tu je bilo svega četvero ljudi: Đani Pervan, Duco Vranić, Isabel i ja. I Vedran koji je snimao i puštao svoje sampleove. Na sceni nam se pridružio Igor Pavlica, Herve Puliquen je bas prepustio Bruni Arnalu, prije godinu dana Vedran je otišao iz benda.
Koliko je uspjeh “Plave turneje” – za koju su ovdašnje novine pisale kako je vratila nešto od autentičnog zagrebačkog duha boemštine – zapravo konačno učvrstio namjere o Cargu kao trajnoj formaciji? Je li takva namjera postojala i od ranije?
“Plava turneja” zapravo je kronološki došla već nakon koncertne promocije “Ruku”, koja je bila 2002. godine… Dakle, nakon što je Cargo već odjahao jedan komad puta po europskim koncertnim scenama i ustalio se, dobio konačnu formu. Plavom turnejom smo pokušali afirmirati Cargo kao umjetnički kolektiv koji se slobodno kreće između pop koncerta, multimedije i improvizacije. Tu nam se pridružila videastica Biljana Tutorov.
Posljednji album, “…Oh Yeah Da-Da” zvuči kao sukus načelno negativnih emocija. Okus je izrazito rezigniran i težak – od kaosa jezika do gotovo cirkularnih tvrdnji “Pripadamo Babilonu” (što zapravo znači da ne pripadamo nigdje)… Je li iskustvo života na stranom teritoriju uvijek načelno negativno? Da li je to samo plod nostalgije, straha od nepoznatog, ili u svemu za tebe ima i još nešto?
Prije svega, ja na “Mhm A-Ha Oh Yeah Da-Da” ne osjećam rezignaciju, o kojoj u vezi s njim u Hrvatskoj često čujem govoriti. U njemu vidim realizam, možda malo tvrd i neudoban, ali i čvrst u odnosu na život. Nikako rezigniran.
Čini mi se kako je osnovna razlika u odnosu na tvoj prethodni rad u tome što zadnji album (pa i sam Cargo Orkestar kao formacija) uvelike predstavljaju zaokret u odnosu na, primjerice, “Apokalipso” koji se gotovo isključivo bavio domaćim, ‘naškim’ temama u pjesmama “Štrajk željezničara”, “Za nas”, “Uajdalalaj”… Gotovo da se može reći kako je riječ o zaokretu od 180 stupnjeva?
U tome ima neke prirodne istine, da. “Apokalipso” je stvarno bio okrenut prema domaćoj realnosti. “Ruke” su već negdje između tog dvoga, a zadnji album je… on se na neki način bavi, zapravo, životom apatrida. To je i logično, obzirom da se cijeli Cargo sastoji od ljudi koji – osim basista Brune Arnala – ne žive tamo gdje su rođeni i odrasli. Isabel je odrasla u Genevi, Manuo negdje na jugu Francuske na adresi portugalskih roditelja i školske ferije je redovito provodio u Portugalu, dakle, polu-Portugalac… Duco i Đani su Bosanci, Vedran je došao u Pariz živjeti kad je imao 12 godina, ali opet je pola njega negdje u Zagrebu…
Riječ je dakle o svakodnevnici ljudi koji su izašli iz okvira u kojima su se formirali i iz raznih razloga se našli u jednom novom ambijentu, u jednom drukčijem svijetu… Što ima svoje i pozitivne i negativne strane, pri čemu sudjelujemo u jednom fenomenu modernog vremena u kojem u velikim gradovima sigurno nema ni pola nekakvog autohtonog stanovništva, gomila ljudi je od negdje drugdje i to postaje gotovo kao neka nova nacija, nova kategorija ljudi koji su imigranti… I s tim smo se htjeli nekako uhvatiti ukoštac.
Bogme i jeste – “…Oh Yeah Da-Da” je izdan za etiketu Piranha, čime si postao prvi hrvatski izvođač čiji se aktualni album nalazi u svjetskoj diskografskoj i internet-distribuciji, može se naručiti i preko “Amazona”… Što je ta činjenica donijela novoga za tebe kao izvođača, ima li neke drastičnije razlike u odnosu na tvoju prijašnju poziciju?
Pa razlika je u tome da se sada obračam drugoj publici, koje je moja prijašnja publika samo dio. Postojala je lakša opcija – da kao Hrvat, Balkanac za njih, krenem za stereotipima kroz koje nas vide i napravim nešto između folklora i egzotike, što bi se možda dobro prodalo. Mene je privukla teza – pronaći ono autentično u bendu i sebi što će biti čitko i domaćoj i stranoj publici. Muziku koja traži nešto zajedničko na dubljoj razini od medijatizirane internetizirane i potrošačke.
To što su nam albumi u distribuciji u tridesetak zemalja, iako se ne radi o basnoslovnim brojkama, što mi se ljudi javljaju s raznih strana, oduševljeni da su nas otkrili, meni puno znači i nadam se da će nastaviti pratiti priču i širiti krug.
Dakle, pokazuje se da su te, nazovimo ih, duhovne poveznice zapravo općevažeće?
Da, upravo tako.
Kad već govorimo o duhovnim poveznicama, interesantno je kako je zadnja ploča doživjela nešto slabiju percepciju u ovdašnjoj javnosti. Obzirom da šarolikost glazbenih nasljeđa u tvojoj glazbi nikad nije ni bila problem, proizlazi da je razlog za to prije svega činjenica da si na ovom albumu intenzivno miješao jezike. Čini se da publika i nije baš najspremnija prihvatiti tebe kao pjevača na njemačkom, engleskom i francuskom, jer se to, izgleda, ne doživljava autohtonim jezikom tvoje poetike? Jesi li očekivao tako nešto?
Pa nisam puno, zapravo, o tome razmišljao. Htio sam napraviti album koji je najtočniji i najiskreniji u odnosu na situaciju koja je i kako sad živim. Iako, ako logično promisliš, sasvim je normalno da ako pjevam pjesme o životu apatrida, onda u Zagrebu u kojem takvih ljudi formalno gledano ima relativno malo – doduše, kad uzmeš Dalmatince, Hercegovce, sve one koji su tu došli, koji tu nisu odrasli, i u njemu ima valjda pola ljudi koji su prva ili druga generacija koja živi u Zagrebu – ali treba prepostaviti i taj jezični problem, obzirom da se naši lokalni dijalekti dobro miješaju, nema tu onog lingvističkog šarenila toliko izraženog kao kad je netko Kinez pa dođe u Pariz.
Zato mislim da je ipak logično da ljudi koji u Zagrebu razmatraju taj fenomen vlastite izglavljenosti iz svog, lokalnog ambijenta, u ambijentu metropole nisu prepoznali to šarenilo jezika kao svoju vlastitu realnost.
U svakom slučaju, uskoro ponovo otvaramo website, www.darko-rundek.com, tu već stoji stranica s korisnim linkovima, a kad bude gotov, na njemu će biti svi tekstovi pa onda rječnik u ruke. Meni “Slick Senorita” ili “Wanadoo” imaju na razini poetike veze s “Duhovima” naprimjer.
Još jedna usporedba nameće se glede posljednjeg albuma. Da li je moguće ovakav,’multi-kulti’ album – jer mislim da je pogrešno okrstiti ga world-music albumom – usporediti s “Trećim svijetom” Haustora, koji je ne samo najčistiji primjer istinskog world-musica (i to prije nego što je čitava stvar postala trend!) već i jedan od najboljih albuma jugoslavenske scene uopće?
Zanimljivo bi bilo napraviti tu usporedbu, da… Stvarno se tu radi o dva kraja jedne priće. Kao kad je Sacher otišao u Boliviju, tragom te mašte koja je radila oko “Trećeg svijeta”, da bi se vratio pa rekao kako ‘Siromaštvo nije romantično’, siromaštvo tih bosih žena koje nose tajni teret metaka u korpama s paprom…
Kad čovjek tamo dođe, to je stvarno bitno drukčije, manje romantično od neke, recimo, ‘cortomaltezijanske’ perspektive gledanja na odlazak u egzotične krajeve. Druga su ovo vremena.Tako da je ovaj album, “Mhm-A-ha“, kraj jedne osobne utopije o širokom svijetu jer postaje konkretna.
Dakle, utopija započeta “Trećim svijetom” ovim je albumom konačno dovršena?
Pa da, moglo bi se i tako reći. Na razini doživljaja i slika. Ali “Treći svijet” ima i unutrašnji aspekt, kvalitete prisustva, čiji je izazov uvijek jednako otvoren.
Ono što glede “Trećeg svijeta” fascinira i četvrt stoljeća nakon izvornog objavljivanja, jest nevjerojatna zrelost i zaokruženost ukupne zvučne i poetske slike. Teško je zapravo vjerovati da je album složila ekipa iz Zagreba koja nije po trećem svijetu šetala tri godine i upijala sve utjecaje 24 sata dnevno?
Što se glazbe tiče, taj album je stvarno i do kraja – Sacher. On potpisuje sve pjesme, ne samo kao kompozitor nego i kao osoba koja je koncipirala čitav album. Ja sam se u tom smislu samo stavio u službu njegove vizije, koju je on pekao dok je prije toga bio u vojsci.
Tad je još bio, mislim, student etnologije pa je imao dovoljno konkretnog interesa za razne kulture, a i dovoljno vremena. Došao je iz vojske s gotovom glazbom, jedino nije imao tekstove, osim nekih komadića koji su određivali teme pa sam ja pisao tekstove za cijeli album, pri čemu je glazba bila pogon za materijal koji sam crpio iz knjiga i slušanja glazbe.
Pri kraju intervjua, ne možemo ne konstatirati da si ti jedan od rijetkih naših glazbenika koji ne zasićuje publiku svojim koncertima – nastupaš praktično u intervalima od godinu i pol dana. Što se događa u međuvremenu? Kako izgledaju tvoji radni dani između dolazaka u Zagreb?
Mi smo dosta kompliciran bend za organizirat, makar ovdje imamo menadžera za većinu koncerata izvan teritorija ex-Yu. Na mene otpada komunikacija unutar benda: nas je ‘on the road’ osam, nekad nas je bilo i devet, sad je Peternel izašao iz benda….
Već sama koordinacija oko putovanja – kad tko može, ne može, tko odakle putuje – to su stvari koje ja moram prenijet menadžeru da bi radio bookinge i ostalo. Sve to uzima puno vremena. Osim toga, ja radim godišnje barem dvije-tri glazbe za predstave i film pa se onda još i dogodi da nekad i igram u nekom filmu… Tako da, zapravo, nemam ni puno vremena za landranje: dani brzo prolaze.
A kakvi su stvaralački planovi za ubuduće?
Od prošle jeseni pa do sad dovršio sam dvije predstave u Parizu, upravo završavam glazbu za jednu predstavu u Frankfurtu, pretpostavljam da će do sljedeće jeseni doći na red i predstave jedne kompanije za koju radim redovito ovdje, pripremam materijale za novi album, radim istovremeno s Isabel jedan duo koji sad pokušavamo staviti na noge, duo koji svira improviziranu muziku gdje Isabel svira violinu s loop-pedalama i efektima, ja sviram gitaru, bas i udaraljke…
Počet ćemo raditi i na novim stvarima kao trio – Isabel, ja i Duco – pa ćemo dodavati još onoliko muzičara koliko bude trebalo, jer bih htio da sljedeći album bude napravljen s minimalnom orkestracijom, kao zaokret od dosadašnjeg zvuka Carga.
