“U Maloj dvorani Doma sportova sam uvijek volio svirati, prirodno je da taj brod ‘ApoCalypso’ pristane u svoju luku, tu dvoranu jako voli, i svaki put kad sam tamo svirao mi je bio super koncert”, rekao je Darko Rundek najavljujući koncertno obilježavanje 20 godina svog prvog solo albuma “Apokalipso”, koji je u reizdanju prekršten u “ApoCalypso”. Bila je to prilika da popričamo o poznatim i manje poznatim zakučcima njegove, po svim kriterijima, velike karijere…

Kad ste snimali “Apokalipso”, jeste li očekivali da bude tako primljen i popularan?

Rundek: Za tu pjesmu jesam jer smo je svirali uživo prije izdavanja, na Fiju briju festivalima. Prvi put kad su je čuli, prije nego što je bila objavljena, dobro su reagirali na nju i odmah počeli pjevati refren koji nema riječi pa se lako primila. Za ostatak albuma nisam bio siguran, no bilo je dovoljno da ima na albumu jedan takav hit pa da album dobro prođe.

Muziku podržava

Snimali ste na etiketi ‘Jabukaton’, za koju su snimali Majke, Pipsi, Hladno pivo; izvođači čija je muzika bila dosta različita od onog što ste Vi pjevali na “ApoCalypsu”. Čini mi se da je upravo ta publika, koja je slušala Majke, Pivo i Pipse, najbrže prepoznala i najviše voljela “Apokalipso”, album na kojem zapravo nema puno rocka. Kako to komentirate?

Rundek: Što se mene tiče, ja tu ne vidim bitnu razliku između njih i ovoga što sam ja radio. Tad je postava na sceni bila bubanj, bas, gitara; sad, ima li to baš bluesa u sebi, to je manje bitno i nije me začudilo. To je bio jedan mali novi valčić koji se tu zavaljao. Tomica i Pajo su bili velika podrška u tome i jako sam im zahvalan.

Na tom albumu se nalazi i pjesma “Štrajk željezničara”, koja u novim vremenima ima novi kontekst. Kad ste pisali pjesmu, jeste li imali kakav poseban pogled na željezničare?

Rundek: Sa željezničarima me vežu razne veze, od toga da je moj djed, tatin tata, bio željezničar pa je i tata kao mlad radio na željeznici, pa do toga da sam uvijek vidio neke vlakove kako prolaze u životu, kao klinac sam volio miris pragova na pruzi od kolomaza i onog što je iz zahoda ispadalo i to je jako filmično, na filmu sam volio gledati lokomotive, pruge i to sve skupa. Tamo gdje sam na Trnju odrastao, kroz moj prozor sa šestog kata vidio sam željeznički most i često sam gledao vlakove. To je sasvim dovoljna veza. Sama pjesma je nastala u Mostaru 1990. kad smo radili predstavu “Ne!” Sanda i ja smo skupili internacionalnu ekipu, bila je jedna Amerikanka, Capri iz Cul de Sac je svirao u predstavi, Sonja Savić, Rocco (kasniji producent “Apokalipsa”) je snimao glazbene komade, bila je to kolažna predstava. Bilo je tu par slika, jedna od njih se zvala “Štrajk željezničara” i tako sam napisao pjesmu. Da nije bilo te predstave, ne bi bilo ni te pjesme.

Pjesma se fino primila.

Rundek: Pjesma je super. Bili smo u Povljima jednu večer. Otišli smo na ples s prijateljima, na haciendu gdje je disco klub, došli smo u 11 navečer, žive duše nema, samo jedan dečko pere šank. Pitamo mi: “Gdje su ljudi?”, a on kaže: “Obično dolaze oko 00:30, 1…”, a mi smo mislili da smo došli kasno. I onda je navijao muziku, a mi smo imali cijeli podij. Uz tu se pjesmu super pleše, mislim, onak’… mesijanski.

Spomenuli ste Davora Rocca. Mislim da ste to u bilješci za “ApoCalypso” spomenuli da ste dosta dugo imali formalan odnos, a da ste tek poslije ‘kliknuli’. Kad se dogodio taj moment?

Rundek: Nije bio baš neki događaj. Naša različitost se pokazala kao komplementarnost. Radili smo zajedno na radiju pa smo imali tampon zonu u kojoj bih ja bio režiser, a on muzički urednik koji je birao muziku za radio-drame koje sam tamo režirao. Ono što je birao je bilo točno i onda smo radili muziku za radio drame, pa bi on po službenoj dužnosti bio producent ili muzički urednik i ja sam skužio da je izuzetno komunikativan, osjetljiv i nadasve ne-tašt. Nije uvredljiv, i s druge strane vrlo vješt u tehnici baratanja zvukom. Često bi neke moje izlete u free-jazz držao vrlo taktično, to bi zadržavalo muzički avanturizam, ali opet ne bi išlo toliko predaleko da se ne bi moglo slušati. S vremenom smo našli super balans.

Na “ApoCalypsu” je malo rocka, mene više asocira na šansone ili starogradske muzike…

Rundek: Kao klinac sam volio američki folk, gdje nema toliku ulogu baterija basa i bubnjeva, eventualno u pozadini. Na svom prvom solo albumu sam se opustio, nisam više morao zvučati rockerski kao što je Haustor po svom opisu rock benda ipak donekle morao zvučati rockerski.

Kad ste spomenuli folk, primijećeni ste u Začaranoj Močvari na koncertu Nevjernog Tome i Miloša Zupca te Kristine Lapajne i Dejana Juvančića. Slušate li moderne kantautore novije generacije?

Rundek: Za mene su najbolji kantautori koje sam čuo u zadnje vrijeme ‘mali’ Mance i Avdić. To su kantautori kakvi bi trebali biti. Znam da postoji ta scena kantautora koja koristi akustičnu gitaru i pjesme gdje su riječi važne. Od puno toga što se danas označava kao kantautori, malo toga mi se primilo. Kad čujem poeziju na glas uz gitaru, to mi je dosadno. Kad čujem dobru poeziju na glas uz gitaru koja ima neke ‘greške’, kako je to kod Mancea i Avdića onda da, ali kad je neki krug harmi koji prati ne znam koliko hiljada pjesama, uz tekst koji me ne dira nego je samo lijep, onda mi to nije zanimljivo.

Mancea ste uzeli u bend…

Rundek: Ne, to mu je sin, ‘mikro’ Mance, a tata mu je ‘mali’ Mance.

Ima kakve šanse da ga zovete kao gosta na koncert?

Rundek: Zvao sam ga kao gosta 2005. kad smo imali turneju po Zagrebu koja se zvala Plava turneja, za koju je izašao live-album. Na albumu je i jedna njegova pjesma koja se zove “Potok”. Tu je on bio gost, na koncertu koji je bio u Teatru Exit. Ta pjesma je ostala na albumu. Mislim da on u zadnje vrijeme ne nastupa i da nema namjeru nastupati. A možda i dođe, ali ne može se baš na to računati…

Okupili ste novi bend, više nije Rundek Cargo Trio, sad ste Darko Rundek i Ekipa.

Rundek: Konačno sam izašao iz tog Cargo okvira. Sad smo došli u realnost koja se najbolje vidi kad prelazimo granice. Kada šofera na granici, recimo srpskoj, pitaju koga vozi, on kaže: “Darka Rundeka i ekipu”, a oni kažu: “Onda može”. I tako je ostalo Rundek i Ekipa.

Kad je izlazio novi singl nije bilo pravedno da to bude samo pod imenom Darko Rundek, kad smo to zajedno napravili, i bend je postao Ekipa.

Novi muzičari su dosta mlađi… kako ste odlučili proširiti postavu?

Rundek: Kad smo krenuli u avanturu koncertnog obilježavanja “ApoCalypsa”, postavilo se pitanje kako to napraviti. Prvo što pada na pamet je uzeti ljude s kojima smo to radili pa da to bude ponovni susret starih desperadosa, ali nekako mi se to činilo krivo jer “ApoCalypso” kao album nije nastao iz bendovske svirke, nego iz pozivanja muzičara u studio. Mislio sam da je bolje onda da krenem po istom principu, da pozivam ljude s kojima bih volio svirati, par mjeseci sam odlazio na koncerte, savjetovao sam se s ljudima do čijeg mišljenja držim, koji su me upućivali na muzičare, pa sam probavao s raznim ljudima i na kraju sam skupio ovaj bend koji mi je super.

Izdan je i novi-stari singl, “Tigidigi rege”, pod imenom “Tamni jorgovan”… zašto ste promijenili ime?

Rundek: Pa, prvo, taj ‘tigidigi’ je izbačen, pa se pjesma više tako ne može zvati, onda su bili neki dijelovi koji su pjesmu koja je imala neku drugu vrstu ljepote banalizirali i vodili u krivom smjeru. Neka mi se prijateljica javila i rekla: “Sad je proljeće i stalno mi svira ‘Tigidigi rege’ i ne mogu ga se osloboditi”. Tada smo baš tražili pjesmu koja bi mogla dobro otvoriti koncert nakon “Tranzita” koja je neka vrsta predgovora koncertu. Pokušavali smo razne stvari, imao sam dojam da sam je, kao i neke druge pjesme, nedovršenu pustio ‘van’ i sad sam malo smirio savjest i dao mogućnost pjesmi da bude ono što je.

U toj prvoj verziji pjesma je djelovala kavanski, pri čemu ne bih htio da se shvati u pejorativnom kontekstu. Kavana je mjesto za druženje, gdje se može dobro popiti, veseliti družiti se i slušati muziku.

Rundek: Da, to je šteta jer kavanska, živa glazba nije vezana samo uz Balkan, uz ono što je možda prisutnije u Beogradu, Novom Sadu, Šapcu ili Nišu (nedavno smo bili tamo u jednom restoranu, super je bend svirao), nego ima toga i u Parizu. Postoje kavane gdje se svira gypsy jazz, swing, šansona, cijeli američki folk je nastao iz malih klubova u New Yorku. Sigurno je trenutak u kojem su ljudi razgaljeni, emocionalno oslobođeniji i srdačni jedni prema drugima dobar moment za muziku i to je kompliment da postoji neka stvar koja bi ljude u kavani oduševila.

Kad ste već počeli s novom pjesmom, što je s novim albumom?

Rundek: Nekako mi se već sad čini da ovaj moj bend Ekipa ima sve da bi opstao kao bend, tako da smo se na jednom malo koncertu zaigrali i napravili jednu pjesmu zajedno. Do sad smo snimili tri pjesme za novi album, pa tako i pjesmu “Pustinjske oluje”. Nastala je na rifu koji je bio osnova pjesma “La comedie des sens” na albumu “Ruke”, ali je potpuno druga pjesma. Imam doma dosta skica, oko tekstova sam surađivao s Rokom Crnićem koji ima uho za to i sam piše pjesme, još bi mi bilo najdraže da muziku i tekst radimo skupa, iz proba, iz zajedničkog muziciranja i iz toga razmišljamo što bi tu točno trebalo reći.

Primijetio sam koincidenciju – vi sad imate koncert u Domu sportova, Parni valjak ima koncert u Areni. Vaš prvi producent je bio Hus…

Rundek: Da.

Možda to baš i nije to bilo uobičajeno za to vrijeme, ali on je praktički bio Vaša generacija. On je od vas stariji tek dvije godine…

Rundek: Ja sam ga doživljavao kao dovoljno starim da ima neku vrstu generacijskog autoriteta jer je krenuo ranije od mene. Haustor je ozbiljno izašao na scenu 1980., kad sam imao 24 godine, a Hus je pripadao onoj vrsti muzičara koji su od svoje petnaeste u garaži, svoje prve koncerte su imali valjda sa 16 ili 17. Iako je bio samo malo stariji, imao je mnogo više studijskog iskustva, po stažu je bio dovoljno star da bude producent i to je bila odlična suradnja na obostrano zadovoljstvo.

Moglo se čuti: “Mlinarec je zeznuo Azru”, ali nikad nisam čuo “Hus je zeznuo Haustor”…

Rundek: Hus je svoju ulogu producenta shvatio na najtočniji mogući način, a to je da producent treba biti s bendom na probama. On je nas odveo kod Karlovca, bili smo u karanteni tjedan dana, tamo smo pročistili aranžmane, dogovorili smo se što hoćemo i kako ćemo to snimiti i to smo napravili za 60 sati. Snimili i smiksali. Toliko smo dobili od Jugotona, 60 sati plaćene ‘četvorke’ na radiju i – to je to. Hus je kao pravi producent organizirao posao da bude napravljen u zadanom vremenu. Još je imao neke producentske zahvate na nekim pjesmama, recimo sintesajzer na pjesmi “Lice”.

Danas se smatra producentom onaj tko će u studiju dodati tehnologiju, jeku, ‘delay’ ili neke cvebe koje će materijal učiniti zanimljivijim, ali to je prekasno – treba doći na probe.

Radili ste muziku za animirani film “Ježeva kućica”. Kako je to bilo raditi?

Rundek: Vrlo zanimljivo. Kao i mnogima, ta slikovnica mi je bila jedno od glavnih dječjih štiva koje su mi roditelji kupili, tako da ti to ostane u podsvijesti u jednoj važnoj ladici. Javila mi se Eva Cvijanović s istim osjećajem za to, s idejom da napravi animirani lutkarski film. Još je to bila kombinacija kanadske i zagrebačke produkcije i sve je bilo postavljeno na visok profesionalni i produkcijski nivo i dovoljno unaprijed organizirano. Eva mi se javila rano, dvije godine unaprijed, jer je trebalo puno rada. Jedna minuta animacije treba 30 dana rada. Vodila me, imala je jasnu viziju kakvu muziku hoće, htjela je da jež bude šumski desperados koji se smirio i da tu ima nešto od Morriconea. Čini mi se da je film lijepo ispao i drago mi je da sam to radio.

Je li Vam lakše raditi muziku za kazalište/film ili za ‘regularne albume’?

Rundek: Lakše mi je za film ili kazalište jer mi ne visi nad glavom persona Darka Rundeka koja to pjeva i koja ima neki svoj karakter. I to je isto neka vrsta okvira. Manje sam opterećen, mogu se baviti nekim drugim svjetovima.

Ima još jedna stvar koju sam primijetio u Vašem radu. Politički se ne definirate, ali imate nekoliko pjesama koje govore o ‘malom čovjeku’: “Radnička klasa”, “Štrajk željezničara”, “Ima ih”… Kako to da ne izađete iz ormara i kažete: “Eto, ja sam … to?”

Rundek: Ja sam… anarhist. Čini mi se da su se sve te političke struje ‘znucale’ i čine mi se nedjelotvornima, pa kad me netko tako izravno pita, ja kažem da sam rojalist. Mislim da je za malog čovjeka to najbolje.

Prosvijećeni apsolutizam?

Rundek: Tako je. Zapravo, u ovom trenutku mi se čini da su skandinavske demokracije uzor kako razumno organizirati život, bez da to bude ‘ova stranka će za inat onoj stranci napraviti ovak’, nego se svi dogovaraju kako da svima bude dobro. To je očito moguće u zemljama s tradicijom protestantizma. U onim zemljama koje nemaju tu tradiciju to treba drugačije organizirati. S druge strane, tim dobrim demokracijama fali vertikalni osjećaj. Ali za sad, one su uzor i trebale bi svima biti uzor.

Rekli ste nedavno da u osamdesetima nije sve bilo bajno, da je trava bila loša, i da je bilo puno heroina.

Rundek: Nedavno sam to gledao, ispravio sam se poslije, trava nije bila loša, bila je domaćica. Još je ta bila najbolja.

U nekadašnjoj Jugoslaviji, što je više bendova ubilo – droga ili odlazak u JNA?

Rundek: Od bendova koji nisu uspjeli postati profesionalci, najviše ih je rastočio familijarni život, poženili se, dobili djecu. S druge strane, neki bendovi su opstali zahvaljujući tome, da se nađu triput tjedno i sviraju i da malo momački žive, ali to je onda ‘low scale’ funkcioniranje.

Mislio sam na situacije: bend svira, snima, dođe do ugovora za album i onda – stop, bubnjar mora u vojsku pa ga nema godinu ili koliko, a slično čeka i ostale…

Rundek: Koliko ja znam, nijedan od bendova koje znam nije ubio odlazak u JNA, ali heroin je najviše ubio Katarinu odnosno Šarla, a ostale – djelomično. U tom krugu bendova iz prve lige, mislim da je heroin ubio najviše bendova.

Muziku podržava
Stisni