Porečka pjevačica osebujna i atipična glasa Đana Šegon, iz nekadašnje rock grupe Kultura, danas je pred većim glazbenim ali i životnim izazovom nakon objave albuma prvijenca čvrstih temelja, jednostavna no sugestivna naslova “Luna“, koji čeka dan kada će biti prenesen novoj (staroj) publici.
U danima odbrojavanja, ležerna i nepretenciozna Đana čvrsto se i trezveno osvrnula na netom završenu glazbenu eru.
Kada je zapravo došlo do prve ideje odlaska u studio?
Robert Nappholz, veliki prijatelj i producent “Lune“, dugo me nagovarao. Nisam dugo pjevala, željela sam, a nisam imala što. Onda smo prije tri godine počeli raditi na odabiru tekstova i glazbe. Veliku važnost smo dali tekstovima jer mislim da je moj prvi instrument riječ, a glas medij koji je prenosi; instrument koji priča. 
Mislim da je album vrlo iskren, kako iz perspektive mojih godina, tako i iz ženske vizure. Prenosila ja svoje priče ili žena koje poznajem ili uopće ne poznajem, puno je toga realnog prenesenog. Uslijedio je odlazak u studio, što je nekome tko duže vrijeme nije snimao, bilo divno obnovljeno iskustvo.
Kako je izgledao sam proces snimanja?
Isto kao što dugo nisam nastupala uživo, dugo nisam snimala i sam osjećaj je odličan. “Luna” je u cijelosti nastala u studiju i snimana je kroz 16 mjeseci. Proces stvaranja mi je od snimanja još i draži. Pratiti kako nešto nastaje, dobiva formu, način na koji emocije i instrumenti traže svoj prostor.
Recimo, “Lunu” (pjesma) sam napisala i dugo je nisam pokazivala. Sjećam se momenta kako kad sam je napokon dala dečkima, uglazbili su je jedne noći, i kad sam drugo jutro došla…bila je živa. Moj prvi tekst koji je jučer bio samo slovo na papiru, danas je pjesma. To je divan osjećaj!
Jesi li se bojala reakcija publike, onih kojima upućuješ album?
Baš i ne.. nije da mi nije stalo do tuđeg mišljenja, povrat mi je silno važan, no “Luna” je rađena bez kalkulacija i ona je istina, stvarna istina. Nisam se bojala jer smo radili stvarno iskreno. Nekome se, naravno, može i ne svidjeti, neke će moj vokal iritirati i to je u redu. Ali rad u Superneonu je slobodan i iskren.
S obzirom da u ovom trenutku nema povratka i dorađivanja, dolazi li do nekih premišljanja i kajanja što nešto eventualno nije ispalo kako je očekivano na samom albumu?
Znaš li zašto ne? Zato što stojim iza tog jednog neodređenog momenta kad su snimljene neke dionice, pogotovo one u jednom take-u što je jedan live-performance kojeg smo tada snimili i zato ne bih ništa mijenjala. Mislim da i ostatak ekipe misli jednako.
Sada kad je album vani, razmišljate li isključivo o koncertima ili i o nekim novim, nadolazećim materijalima?
Naravno, razmišljamo i o novim stvarima jer su to dva odvojena posla. Ovo što će biti na stageu je ono što ćemo prenijeti od snimljenog, ali svatko od nas neprestano piše, pa i ja sama stalno pišem.
Dakle, Đana Šegon je sva u glazbi i samo u glazbi?
Pa gledaj, “Sama na plaži” je odgovor na sve. Radim preko ljeta u na moru, posao koji obožavam a radim ga duže nego što pjevam i ta pjesma je zapravo mala parodija na to.
Kada se krenulo u snimanje “Lune“, koliko je na posljetku snimljeno pjesama? Ili je ovih jedanaest u samom početku definitivno odabrano za album?
Ovih jedanaest smo postavili i napravili. Neke stvari su ostale i nisu bile kompletne kad smo se odlučili za ovih jedanaest, ali u svakom slučaju za novi materijal je ostalo i tekstova i glazbe.
Je li “Lunom” došlo do ponovnog okupljanja s ljudima iz Kulture, s kojima si se službeno razišla?
S “Malim stvarima” je bilo zgodno recimo spojiti priče i reći ljudima da je to dio one Kulture. Danijel Damjanović je napisao ‘samo’ tu uvodnu pjesmu pa se ne radi o kompletnoj suradnji. No surađivali smo i na njegovom skoroizlazećem samostalnom albumu…
A što je onda Superneon?
Superneon je nazivnik za sve kreativne i izvođačke snage koje su radile na “Luni“, to nije samo Đana Šegon. Ja prenosim kao medij, ali puno nas je radilo. Superneon je cijela vojska od 10 autora, pridodajući i mene, gotovo 20 izvođača, a isto tako i bend koji će taj album prenositi uživo.
Ok, ali ipak si ostala vjerna zvuku Kulture. Kako to objašnjavaš?
Može se reći da sam ostala dosljedna rocku, no skupina autora iz različitih područja, proizvela je jedan šareni album, i teško ga je smjestiti u neke žanrovske okvire. Neke stvari se mogu nazvati rockom, ali isto tako neke to uopće nisu. “Luna” je jedna zgodna mješavina stilova unutar samih pjesama, pa tako i unutar cijelog albuma.
Ipak, tu je vremenski odmak, jer je od zadnjeg albuma prošlo gotovo osam godina i deset godina od Kulturinog prvog albuma, a proporcionalno tome sam ja zrelija i manje buntovna. A što se zvučne slike tiče, mislim da je Robert Nappholz znalački objedinio materijal i napravio odličan posao!
Vidim da si doista zadovoljna albumom, pa mi reci, što cijela ekipa očekuje od njega?
Vidjet ćemo. Kako je ovo studijski album, sada kad ga reproduciramo s bendom uživo, pjesme oživljavaju na sasvim drugi način i jedva čekamo da se “Luna” konzumira na pozornici, da zarokamo, dobro se oznojimo (smijeh) i da se ona svakim nastupom preformira.
Očito je da se pjesme jako međusobno razlikuju, no ipak “Luna” kao naslovna pjesma, nekako odskače. Je li doista riječ o jednoj posve intimnoj pjesmi?
Da, vjerojatno je najintimnija. Napisala sam je prije dva ljeta kada sam znala da uskoro ulazim u studio. Mjesec kao metafora ciklusa, ženskog mjesečnog ciklusa, prolaznosti vremena opominje da godine prolaze. Najintimnija je kao premišljanje hoću li se i dalje baviti glazbom ili ne. Načinom na koji je uglazbljena i aranžirana dobila je jednu posebnu atmosferu koja je čini prekrasnom i još intimnijom.
Eto, kada suprotstavimo naslovnu “Lunu” s podnaslovnim “Superneonom”, imenom jedne od pjesama, primjećujemo apsolutan kontrast kojim se naglašavaju sasvim druge stvari, a opet se čine skladno.
Dvije su slike, vrlo jasne. Prva u kojoj nam prijeti frka da ‘neće ići nabolje’ i druga u kojoj razgrćem ‘smrdljive zastore’ i dolazi sunce…da bi u refrenu krilima ‘superneon boje lila’ odletjela u svemir gdje “nikad nisam bila”…ta mi je slika posebno draga…jer u trenutku kad sam zapela s tekstom dečki, posebice Brex, su pomogli. Tu je zapravo, imaginarna svjetlost Superneon i dobila svoj smisao. Sve što smo radili prolazilo je opaku cenzuru i išlo se dalje tek kad smo svi bili zadovoljni.
Otkud takva bizarna inspiracija i jednako takve asocijacije?
Pa recimo, metafora u “Dlakama” bila je odlična jer prikazuje odnos dvoje ljudi. Po samim dlakama možeš znati kakva je određena osoba. Kao žena se u jednom trenutku ne nerviraš zbog muškarca koji ih ostavlja posvuda, a s druge strane dođe ti da poludiš, nazoveš mu mamu i pitaš kakvog li je to sina odgojila. Jedna neobična, a meni jako zgodna slika u kojoj postoji ta jedna doza sarkazma koja mi odgovara. Dlake su u konačnici vrlo pozitivna pjesma jer u refrenu stoji jasna poruka…volimo se bez obzira na sve.
OK, Đana, upravo ta riječ – “Dlake”? Ajme, kako je došlo do te ingeniozne pjesme?
Ma šta nije dobra? Dlake su snažna, a opet neuobičajena metafora. Prvotno sam tekst pisala ja pa ga dala na korekciju Pavi Tonkoviću koji me kasnije nazvao i rekao: “Stara, skoro ništa tvoga nije ostalo”, na što sam rekla kako nema veze jer prihvaćam sve što je bolje.
Novu verziju pjesme sam uglazbila s Davorom Vidukom i Robertom Nappholzom. Posebna je, potpuno dočarava ženu dvoji, a ne može se oduprijeti PMS-ovskim lamentacijama i sviđa mi se što je jako direktna. Glazbeno je super razrađena prema stanju žene, koja je u prvom dijelu mirna i onda u drugom poludi. Neki je ne vole, ali ja sam sretna jer sam imala slobodu izraziti se.
Pa kao jedna o najboljih, ako ne i najbolja pjesma, vrlo je pametno stavljena kasnije na poretku izlazaka singlova, dakle nije prva kao što je to uobičajenu za najbolju pjesmu albuma.
Ja sam to prepustila Menartu jer oni to svakako znaju bolje od mene, iako se o svemu zajedno dogovaramo.Jako sam zadovoljna “Malim stvarima” jer gotovo pet mjeseci nakon što se kao najavni singl pojavila, još uvijek se nalazi na ljestvicama, što znači da se vrti. Sljedeći singl, “Dišem”, bit će popraćen spotom koji je snimio Messmatik iz Barcelone.
U pjesmama se dotičeš i tabua, kao što je primjerice u “Kopcu”, ali opet na jedan sasvim drukčiji način u kojem ti ne osuđuješ kao osoba koja progovara.
Da, kobac je i inače jedna od najbezazlenijih predatorskih ptica i personificira određenog gospodina koji je ulazio u stan koji mi je iznajmio, što me jako nerviralo, iako je bio uglađen s djecom mojih godina.
To je autobiografski dio mene, ali nisam pjesmu napisala iz bunta, više posprdno. Radi se o tome da sam silno htjela tu priču ispričati zbog sreće koju sam imala što to nije bila neka gora, snažnija ili agresivnija osoba, sprdajući se sa svojom pričom upozoriti nekoga/neku na moguće slične situacije.
Unatoč pretežnom rocku, na albumu se pojavljuje i izrazito instrumentalna, cabaret pjesma “Sklonište”, kao pjesma koja instrumentalno najviše odskače od ostalih.
Je, odskače zbog autora Srđana Berdovića, magistra kompozicije, koji je aranžirao i sve violine na albumu. To je to, kad se priča o različitim stilovima, uplivima, i to daje čaroliju pjesmama. Ova pjesma je napisana za oktet klarineta, i otpjevana je u dva tona – izjavnim, a zatim upitnim tonom.
Zapravo, ako uzmemo u obzir da poznajemo žene koje tu i tamo ‘dobiju koju’, istovremeno ih razumijem što ostaju sa svojim muškarcem, ali se i pitam je li ona ta koja treba neko sklonište, ili je upravo on njeno sklonište. Cabaret i kaos nisu nikako slučajni. Instrumentalne i vokalne solaže ostavljaju dojam batina koje na sreću nisam nikada dobila, ali se pitam kako je ženi koja jest i koliko će ih dobiti jer će ostati.
Čemu obrade na prvijencu?
Viduka je “Zagora” napisao prije više od deset godina u hip-hop aranžmanu s Central problemom, i dugo je imao želju da ju rockerski reinterpretira i među prvima je koju smo snimili. U toj prvoj verziiji nije imala određene dijelove, to smo promijenili i dodali kiticu koja tad nije odpjevana. Sada “Zagor” dobiva neki drugi smisao jer imamo dovoljno veliki odmak od vremena komunizma i ponašamo se kao podivljali pioniri i to je totalna fora.
Što se “Ogledala” tiče, obrada pjesme Fali V, oduvijek sam je htjela obraditi jer mi je tekst naprosto divan, a u originalu je u trećem licu.Transponirajući je u prvo lice, interpretirajući je iz ženske perspektive dobila je sasvim drugi ton. A mislim da je dečkima iz Fali V bilo super obraditi same sebe i nanovo proživjeti svoju pjesmu.
Kako je album vrlo specifičan i zbog svoje detaljne dorađenosti, tako je i estetski dio isto vrlo promišljen, zar ne? Sama naslovnica i knjižica vrlo su sugestivni, gotovo podjednako kao i tekstovi.
Da, to je radio Messmatik iz Barcelone i uopće mu se nisam uplitala u njegov rad. Boje na ovitku totalno prate sam glazbu na albumu, od najmračnijeg dijela mene do najstvetlijeg u svim bojama, a najvrijednije mi je bilo da on reagira na ono što čuje i da pri tome bude potpuno slobodan. Jedino mi je bilo važno da slušatelju, u čiju sam se poziciju jako puno puta postavila, tekstovi budu jasno istaknuti jer me strašno ljuti kada tekstova nema, kada su polovično napisani ili pak ispisani nekim malim nevidljivim slovima.
Kao što sam rekla, moj prvi instrument je riječ, a tek onda glazba. Ako netko ne čuje tekst iz same pjesme, onda je u redu da ga ima pred sobom. To je bila jedina želja. Mess je napravio pravo malo remek-djelo….Elementima mora, mjeseca i mnoštvom mikrodetalja dao je vizualnom ono nešto…Eto, ima i taj jedan mali simbol slobode, cepelin, mala žaruljica slobodne svjetlosti. Ono što se na omotu vidi je baš puka sloboda – od malih šarenih superneonića, do zvučnika.
