Kanadski bend Destroyer još je jedno vrlo zanimljivo ime koje nas je nedavno posjetilo na šibenskom Terraneo festivalu gdje su predstavili svoju viziju orkestralno melankoličnog indie popa.
Alfa i omega benda je Dan Bejar koji vuče Destroyer već više od 15 godina u kojima je bilo uspona i padova, posebno kod kritičara koji su neke albume proglasili remek-djelima, dok su druge svrstali u donju ladicu.
Osim Destroyera, Dan je član mnogih projekata gdje nije u prvom planu, a niti to ne želi biti, poput The New Pornographers, Swan Lake, Hello, Blue Roses i drugih, tako da je bilo mnogo tema koje smo prošarali s njim u ugodnom razgovoru prije njegovog nastupa prvog dana Terraneo festivala. 
Kako si?
Mogu reći jako dobro. 
Prvi put si ovdje?
U Hrvatskoj sam drugi put. Prvi put sam bio prije nekih šest, sedam godina kada sam s bendom nastupao u Zagrebu. Ovdje sam prvi put i mogu reći da mi se jako sviđa.
Terraneo festival ima i ekološku stranu, pa u svezi toga, kakvo je tvoje mišljenje, možemo li zaustaviti sve veća onečišćenja Zemlje? Kako glazbenici mogu utjecati na to?
Ima li šanse? Naravno da ima šanse, trebamo se svi potruditi oko toga. Kako i drugi ljudi, tako i glazbenici moraju krenuti od malih stvari i svima će biti bolje. Za ukupnu svijest kod ljudi treba promijeniti više toga, ne samo ekologiju, a sada ne bih o tome jer je to previše depresivna tema.
Destroyer postoji već 16 godina u kojima je izdao devet albuma. Koji period karijere s Destroyerom ti je najljepši?
Zadnjih nekoliko godina je jako dobro, pa se nadam da će se tako i nastaviti.
Negdje sam pročitao da si izjavio da je glazba Destroyera kao ‘europski blues’. Što si mislio pod time?
Ja to zapravo nisam nikad izjavio, to je netko iz diskografske kuće rekao. To se odnosilo za određenu ploču koju sam izdao prije sedam godina. Kada malo bolje razmislim, podosta je slična posljednjem albumu “Kaputt”, iako je potpuno različita, mnogo eksperimentalnija, prepuna melankolije… Jednostavno me asocirala na Europu između dva rata, pa je tako i album bio ambiciozan i tužan u isto vrijeme, bilo je to vrlo znatiželjno istraživanje ekspresija koje nitko nije još izrazio. U Europi se to zove tužna glazba, dok mi imamo izraz blues zbog čega se to spojilo u jedan izraz, europski blues.
Dosta kritičara obožava tvoje albume. Sjećaš li se neke najgore kritike?
Naravno. Ne znam zašto ljudi imaju osjećaj da kritičari vole albume Destroyera. Kada bolje razmislim, vole nas svakih pet godina. Dobro je prošao posljednji “Kaputt”, prije toga “Destroyer Rubies”, “Streethawk: A Seduction” je odlično prošao… Drugi albumi i nisu pretjerano dobro prošli.
A koliko ti je uopće bitna dobra kritika?
Već sam nešto stariji i iskusniji, tako da me one s jedne strane uopće ne zanimaju i ne utječu na mene. Opet, s druge strane postoji mali strah da bi loše kritike mogle utjecati na moju djecu, odnosno da sve odjednom ne propadne i da se ne mogu više brinuti za njih.
Posljednji album “Kaputt” poprilično je drugačiji od drugih. Što se dogodilo? Ima jako mnogo utjecaja ’80-ih. na njemu…
I ranije sam znao koristiti ’80-e. kao motive u svojim pjesmama, ali nikad u tolikoj mjeri da zauzmu cijeli album. Iskoristio sam elektroničke bubnjeve, program s bubnjarskim dionicama, prepustio sam klavijaturama da nose refrene, pjevam tiše, uravnoteženije, elegantnije… Više sam pokušavao pjevati uz melodiju i jednostavno se emocionalno isprazniti prilikom toga. Manje rock utjecaja i povećanje jazz utjecaja bilo je neminovno jer sam u posljednje vrijeme mnogo slušao jazz. Naravno, ima tu i disco glazbe jer volim tužnu i laganiju disco glazbu.
Uvijek obraćaš veliku pažnju na tekstove pjesama i melodiju. Što je najbitniji dio za odličnu skladbu?
Hmmm, teško pitanje, ali mislim da definitivno moraš imati ugođene vokale i bubanj. Tekstovi jesu bitni, ali iskreno, malo tko ih sluša. Ne znam kako je ovdje u Europi, ali tako je barem u Americi. To je jako frustrirajuće, ali tako jest, tako to ide. U pop svijetu je od svega najbitnija produkcija.
Slažem se. Mnogi ljudi ne vole istraživati u glazbi, pa slušaju ono što im se ponudi, a ta komercijalna glazba ima vrlo male kvalitete…
Da, to je jako uznemirujuće, ali ne možemo protiv toga.
Kako pišeš pjesme? Imaš li gotove pjesme prije odlaska u studio ili mnogo improviziraš u samom studiju?
“Kaputt” je prvi album za koji sam snimao demo materijale. Do sada je bio običaj da mi cijela pjesma dođe odjednom, i tekst i glazba, pa sam samo morao odlučiti kakvu će atmosferu pjesma imati, odnosno kako ću se poigrati s orkestracijama i aranžmanom. Akordi, melodija i stihovi obično dolaze jako lako.
Osim Destroyera, član si i drugih glazbenih skupina. Što se trenutno događa s njima?
Ništa, potpuno ništa. Većina tih projekata ne ovise baš o meni. Ja sam samo mali djelić njih. U Hello, Blue Roses ne pišem pjesme, pa čekam da se napišu pjesme da krenemo dalje. The New Pornographersima pridonosim s tri skladbe svake tri godine nakon kojih malo idem s njima na turneju…Rade oni mnogo toga i bez mene. Swan Lake je strogo studijski projekt gdje ponovno samo povremeno pridonosim u spisateljskom dijelu dok su glavni spisatelji Spencer Krug i Carey Mercer.
Kako odabereš koja je pjesma za koji bend?
Zbilja ti to ne mogu odgovoriti. Ne pišem više toliko kao što sam nekad znao, posebno u zadnje tri godine gdje mi je cijeli fokus bio na albumu “Kaputt” i ni na čemu drugome. Destroyer ne vidim kao rock bend, pa ako napišem kakvu rock pjesmu, pokušam ju progurati u neki drugi bend kao što su The New Pornographers. Sve što mi je tekstualno vrlo dragocjeno, uvijek ću ostaviti za Destroyer.
Kakve nastupe najviše voliš?
Najviše volim male intimne koncerte. Vjerujem da je to zato što i nemam nekih prevelikih iskustava s velikim nastupima. Što ih više sviram, to se više opuštam i lakše mi je. I veliki i mali nastupi imaju svoje prednosti, ali u klubu je ipak mnogo lakše postići željeni zvuk. Nikako se ne mogu naviknuti da nastupam dok još sunce sja, oduvijek sviramo u zamračenim prostorima, tako da mi je svakako bolje na klupskoj svirci.
Znači, danas bi te moglo biti malo strah tijekom nastupa?
Vjerojatno hoće malo, ali sve će biti pod kontrolom, bit će sve u redu.
Voliš li biti na turneji?
Volim svirati s bendom, ali ne volim živjeti u hotelima, backstagevima, autobusima i slično. Razumijem da se tako živi mjesec, dva, tri u godinu dana, ali više stvarno ne bih mogao izdržati. Vjerujem da je mlađim bendovima to ludilo jer se mogu zabavljati cijelo vrijeme, ali mene mnogo toga čeka doma da se vratim, pa nastojim ne izbivati predugo.
Koji je najljepši grad koji si posjetio tijekom turneja?
Imam jako malo vremena vidjeti bilo što, tako da sam jako malo toga i vidio, ali nekako sam emotivno najvezaniji za Lisabon, pa bih njega izdvojio.
Gdje ti je ljepše svirati, u Europi ili Americi?
Ovo je teško pitanje. Na prošloj europskoj turneji bilo je jako dobrih koncerata… U Americi smo ipak mnogo više putovali, svirali smo po mnogo većim gradovima. Tamo imaš neki osjećaj da to nije ništa posebno jer opet možeš doći za godinu, dvije i svirati. Iz tog razloga su ljudi mnogo uzbuđeniji ovdje u Europi jer smo mnogo rjeđe kod njih.
Koji album te najviše oduševio u proteklih nekoliko mjeseci?
Jako mi se sviđaju albumi Billa Callahana, a jak album izdala je i PJ Harvey.
Što možemo očekivati od Destroyera u budućnosti?
Za početak, vjerojatno veliki odmor, treba mi odmor. Nakon ove turneje u kolovozu, otići ću se odmoriti na malo duže vrijeme od glazbe. Mislim da će mi dobro doći da se bavim malo i drugim stvarima, ne samo glazbom.
