U rijetko kojim slučajevima je tako nomen – omen.
Kad je već obdaren prezimenom Urban, onda stvarno ne bi bilo fer da pjevač s takvim imenom izvodi neke kičaste petparačke pjesme. Neobične umjetničke puteve Damira Urbana možemo čuti na nedavno izdanoj kompilaciji Croatia Recordsa, “The Ultimate Collection Laufer i Urban &4“.
Rijetko koja grupa je počela karijeru tako glupim stihovima kao što je to grupa Laufer, u kojoj je stasao Damir Urban i rijetko tko je pokazao tako žilav nagon za preživljavanje kao Damir Urban. Podsjetimo se još jednom: “Budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjet’ ću. Prolij se po meni, budi sve šta želim, ja živjet’ ću.”
I tko onda ne bi u tako komotnoj poziciji zakucao jedan album, kao konačni trijumf svega? Urban ne. Najavljeni album “Merkur” nikad nije izašao, a komadi “Aroma satanica” i “Moja” su plijenili pažnju svojom zlokobnošću, kao i electro-jazz akcentima. Gotovo svaki album koji bi imao pjesmu kao “Moja” bi mogao mirne duše biti izdan, no kod nekih ljudi perfekcija se ne rađa uvijek najjednostavnijim putem.
Glavno jelo nismo vidjeli, ni čuli, “Merkur” nikad nije izašao, a Urbanovi sljedeći projekti slijetali su na poznatiji teren. “Retro“, “Hello” i “Mamut” su Urbanu dali zdravi kompromis: malo hitova (“Mjesto za mene”, “Magnet”, “Kundera”, “Priđi mi bliže”…) i malo zahtjevnijih komada ukomponiranih u suvislu cjelinu.
Zlobnici će reći da je relativno rijedak tempo izdavanja albuma omogućio Urbanu da mu slušatelji zaborave što je radio na prethodnom dugosvirajućem projektu, pa da opet iznova budu iznenađeni relativno poznatim muzičkim izričajem.
U svojoj zrelijoj fazi Urban se sve više koristi grlenim glasom poput Branimira Štulića, što će do svog nadira doći na albumu-suradnji sa Stjepanom Hauserom. Suradnja s Gibonnijem je ipak bila plodonosnija, rezultirala je pjesmom “Glas jeka“, za koju je Gibonni kreirao bas-dionicu.
I sam Urban je zapravo nesuđeni basist, koji je svirao taj instrument u svojim ranim danima, dok je pjevač Laufera bio glumac Alen Liverić. Veze Urbana i kazališta nisu slabile vremenom (nedavno se Rade Šerbedžija pohvalio da se dosta družio s Urbanom), a teatralnost je blagotvorno djelovala na Urbanov umjetnički izraz.
Iako će prva asocijacija na Urbana biti tugaljiv vokal i pjesme pomalo hermetičkih i destruktivnih slika, Urban je u svojoj karijeri do sada pokazao da je njegov muzički modus operandi mnogo proaktivniji i mnogo širi nego što bismo očekivali od alternativnog rockera iz rockerskog grada kao što je Rijeka. Iako mu pjesme katkad na prvo slušanje izgledaju da ih je načinio tako što je uzeo gitaru u ruke i zaurlao: “Jaaaaaa” te nasumično nalupao varijacije na temu, u Urbanovom radu je čitav spektar različitih utjecaja.
Čak je i njegova rockerska faza prošarana utjecajima heavy metala iz ’80-ih, EKV, punka, i na kraju grungea, a u recentnijoj fazi karijere nije mu bilo strano ni sudjelovanje na Runjićevim večerima gdje je izvodio pjesmu koju je proslavio Oliver Dragojević “Ostavljam te samu”. Damirova je izvedba podijelila publiku i kritiku, no kod njega je to tako očekivano.
Iako ne bez teškoća, Urban je svojim radom i nepredvidivim mijenama od rock-nihilista postao ekstravagantni boemski kicoš kojem je dozvoljeno biti originalan, što se u učmaloj sredini ne omogućuje bilo kome. Čak i ako očito falša, naći će se znatna grupacija ljudi koja će reći: “Pustite ga, samo je emotivan“. Do tog statusa kod publike treba znati i moći doći, put do toga je mukotrpan i dug.
Urban ga je uspješno prešao i sada zasluženo uživa u plodovima svoga rada. Iako, uživanje u plodovima svog dosadašnjeg rada je nešto što kod njega nikad nije predugo.