Damir Avdić: “Danas je izgleda najteže reći Volim te”

Prošle su dvije godine od našeg posljednjeg intervjua s bosanskim glazbenikom i umjetnikom, Damirom Avdićem.

Od najsvježijih aktualnosti, povod za još jedan razgovor je nedavno izdavanje 12 novih pjesama.

One su svoje mjesto našle u sklopu jedne zaokružene cjeline, na albumu “Manjina“, snimanom u ljubljanskom Studiju Metro.Novo izdanje će u petak, 6. listopada, biti predstavljeno na koncertnoj promociji zagrebačkoj publici u Močvari. A što nam najžešći balkanski pjesnik ima novoga za reći pred sam nastup, pročitajte u nastavku.Koja su glavne teme na albumu “Manjina” i novine u odnosu na starija izdanja?
Pola pjesama na albumu su ljubavne, tako da mi je očigledno to najviše u mislima, mada znam da se prvo izdvoje pjesme koje imaju neku političku konotaciju, ili se tako mogu razumjeti. Što je i normalno, s obzirom na okolnosti u kojima živimo i koje se ne mijenjaju već par desetljeća. A novo je, možda, dilej na nekoliko pjesama, ali oni koji dolaze na koncerte znaju da ga koristim već nekoliko godina, tako da i nije neka novost.Što te najviše smeta u današnjem vremenu u kojemu živimo?
Može se biti direktan i iskren a da ti ništa ne smeta. Recimo reći nekome ”Volim te”. A to je izgleda najteže danas. Puno teže nego prihvatiti svijet u kojem živimo. Nadam se da će to početi smetati mnogima.Zbog čega si se odlučio za naslov Manjina?
Podsvjesno, vjerojatno, jer se taj izraz provlači kroz nekoliko pjesama na albumu. Osim toga, sam taj epitet ima toliko značenja i mogućnosti za manipulaciju, a kad ga god čujem, zvuči toliko izlizan i prazan, da niti što znači, niti taj koji ga upotrebljava želi nešto reći. Osim da pokaže svoju ‘multikulturu’, ili da uperi prstom u drugačije od sebe. Te dvije krajnosti, za koje se s lakoćom poteže, pokazuju koliko je manjina jadna. A jadna je najviše zbog toga, što je uvijek negdje većina i nema senzibilitet da prepozna sebe u slabijem.

Singl “Čuvaj se” najavio je album, s porukom da se moramo čuvati patriotizma i kloniti zajedništva. Što te sve inspiriralo za pisanje stihova u toj pjesmi?
Nemam ja inspiraciju za određenu stvar. Pratim jedan stih, riff na gitari i idem za tim. Ako u tom trenutku ne znam gdje idem, znat ću kad stignem. Nekad to ide polako, a nekad provali iz mene kao već gotova stvar. To nastaje intuitivno i podsvjesno, a gonjeno onim čime sam najviše zaokupljen u tom trenutku.

Nekoliko godina si živio u Americi, točnije u San Franciscu, a sada već neko vrijeme živiš u Sloveniji… Ne razmišljaš o vraćanju u Tuzlu?
Ne vraća se čovjek nikad, zato jer ono što je ostavio nikad ne ‘ostaje’, nego ide s njim i mijenja se kao i on, zbog toga uvijek zatiče nešto drugo kad se vrati i traži ono što je ‘ostavio’. I tako u krug. Ali ako pišeš na svom jeziku, onda nikad nisi daleko.

Reci nam nešto o razdoblju kada si bio aktivan s bendom Rupa u zidu… Kako ti je bilo svirati i stvarati u to vrijeme?
Praviti pjesme je isto, ali sve drugo je bilo drugačije. Kad smo snimili prvih pet pjesama, u pravom studiju, nosio sam tu kasetu u ruci kao bombu, to je bilo uau! Tad se to iz nekog razloga zvalo ”demo” i trebao si ga dati nekome da ga čuje, samo ja sam i tad radio po svojem. Ono što smo snimili to smo i objavili, jer to je najbolje što se da u tom trenutku i tako treba da zvuči. Ni danas ne bih ništa mijenjao. Albume koje smo snimili u ratu, snimali smo za vrijeme policijskog sata. Ušli smo u studio, zaključali se, i ujutro imali snimljen album. U suštini, ne radim ja drugačije ni danas. Uđem u studio i snimim. Uvijek može drugačije. Ali zašto? Pjesma treba uhvatiti trenutak u kojem jesi.

Kada je riječ o glazbi, što ti je tada bilo bitno, a što posljednjih 10 godina tijekom kojih si pokazao svoju svestranost kao kantautor, pisac i glumac?
Ma u biti ista stvar. Da mi je lijepo dok to radim. Kad počneš to raditi po kriterijima, standardima, ili ne daj bože po očekivanjima, onda je gotovo. Zadovoljstvo nikad nije tvoje, a frustracija uvijek. I onda imaš savršen proizvod, nesavršenog bića. Ja neću imati savršen proizvod. Ja ovo volim.

Koliko je zapravo teško biti strastven i oštrouman na toliko područja kojima si se posvetio?
To jesu različita područja, ali sva izviru iz iste stvari, iz stiha. I gitare. Gitara je tu i kad se ne čuje. Zato je strast ista. Jer je ista i ljubav. Kad je ima nije teško.

Do sada si objavio nekoliko romana i jednu zbirku pjesama. Moglo bi se reći da tvoja glazba predstavlja svojevrsni ‘soundtrack‘ za ono o čemu pišeš u knjigama?
Isprepleteno je zato jer dosta toga nastaje u isto vrijeme. Negdje su čitave pjesme utkane u roman, bilo kao dio priče, ili čak u nekoj dijaloškoj formi. Recimo iz pjesme ”Napustiću te”, s prvog albuma, nastalo je čitavo poglavlje u romanu ”Na krvi ćuprija”. Ima još takvih primjera, zato mi je prilično lako na koncertu u sred neke pjesme uletjeti u priču koja će otići u nekom drugom pravcu. Osim toga, neke pjesme su kraće na albumima, pa im uživo dozvolim širinu priče.

Možemo li uskoro očekivati tvoje dojmove o životu u Americi u pisanoj verziji?
To sam obećao još prije par godina, ali uvijek uleti nešto drugo, zato sad neću ništa obećavati. Ali na fizičkom izdanju ”Manjine”, osim tekstova je i priča iz San Francisca koja još nigdje nije objavljena. Trenutno pišem novi roman, ali polako, jer sam počeo raditi na tekstu za jednu predstavu.

Što u posljednje vrijeme slušaš od glazbe i koja te se knjiga posljednja dojmila?
Jučer i danas sam slušao Clutch, ovaj zadnji album, neki živi snimak Sleaford Mods i jedan prastari bend, The Groundhogs. A knjiga je ”Moja fabrika”, Selvedina Avdića, o zeničkoj željezari, ali i samom gradu. Sjetila me na jednu staru fotografiju, snimljenu pred jednim od pogona željezare, puno radnika, neki stoje, neki sjede, a jedan tip leži na betonu ispred svih, oslonjen o lakat i nasmijan kao da je sav svijet njegov. Amidža mog oca. Život tvrd ko kamen, a on nije skidao osmijeh s lica. Najbolja muzika, pjesme i knjige su one koje te vuku da odmah napraviš nešto svoje. Ima dosta dobrih stvari danas.

Kakve su reakcije na dokumentarac “Pravi čovjek za kapitalizam” slovenskog redatelja Dušana Moraveca u kojima se predstavlja tvoj lik i djelo?
Dule kaže da su dobre, a kako ga još nisu stavili na net znači da ih i dalje zovu na festivale. Zadnje što sam čuo je da nastoje dogovoriti da se prikazuje ovdje u Ljubljani u jednom kinu. To sam čuo prije nekoliko dana, tako da ne znam je li im uspjelo.

Kako je došlo do susreta tebe i Dušana, ali i same ideje o snimanju tog dokumentarca?
Upoznali smo se davno, još na mojim prvim koncertima po Sloveniji. On je dio one slovenske punk priče s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Svirao je u bendu Kuzle. Poslije se počeo baviti dokumentarcima. Snimio ih dosta. Jako različitih. Od boksera, do muzičara. Bio je čak na nekom festivalu dokumentarnog filma u Sjevernoj Koreji. Puno prije Laibacha (smijeh). Dok je Kimov tata još bio živ. A ideja je njegova. Gledao me na koncertima, to mu se svidjelo i preko zajedničkog prijatelja krenuo priču o filmu. Tad sam imao samo prvi album i bilo mi je svejedno. Dobro smo se skontali, tako da je to više bilo druženje nego snimanje. Pratio me, zajedno sa snimateljem, na masi koncerata. Danas bih teško pristao na tako nešto. Vjerojatno samo na takav, prijateljski način. Bez ikakvih obaveza.

Slijedi koncertna promocija albuma “Manjine” u Močvari, 6. studenog. Kako će to izgledati, možemo li ponovno očekivati jedan katarzičan nastup prožet elementima glazbe, pjesništva i glume?
Ja bih ‘katarzu” ostavio po strani. Samo bih došao na koncert.

Koliko su tebi važni tvoji ‘live’ nastupi? Doživljavaš li ih ispušnim ventilom, kao svojevrsnu terapiju koju prolaziš zajedno s publikom?
Živi nastup je sve. Ali ne kao ispušni ventil. Što dam, to i dobijem. Od zvuka, publike i prostora. Nisam prazan poslije. Umoran jesam, ali pun.