Dobili smo priliku popričati s jednim od najzanimljivijih i kontroverznijih bendova na našoj sceni. Bend koji je utočište dao našem poznatom strip crtaču, zanimljivom čovjeku svjesnom svih naših prilika i neprilika, bend koji nastupa na ovogodišnjoj Brucošijadi FER-a. Preko maila javio nam se Dubravko Mataković, frontman benda Septica!
Za početak te moram pitati “Kako život?”, jer ipak u našoj državici nije svakodnevnica baviti se glazbom i crtanjem stripova?
Ma nije svakodnevnica baviti se rock and rollom, a o stripovima da i ne govorim. Međutim, među striperašima u Hrvatskoj, kojih nije puno, ima i glazbenika, a jedan je čak akademski obrazovan muzičar. Dakle, ako pogledamo to u postotcima, nije to tako malo s obzirom da nas je malo. A nekako, opet, rock i stripovi idu zajedno, pa mi to dođe kao normalan hobi, a ne tamo da skupljam salvete, ratkape i štajaznam šta sve ljudi rade iz hobija.
Budući da je ovo intervju ipak malo više nastrojen na glazbu, zanima me kakva je tvoja glazbena prošlost i kako je došlo do Septice?
Imao sam tri benda između 1979. i negdje 1986. u kojima sam svirao bas gitaru, nakon čega sam se povukao u mirni obiteljski život, a nakon što sam dopola podigao djecu vratio sam se na trnjem zaraslu rock stazu. U biti je ova druga faza počela krajem devedesetih kada je tehnologija omogućila svakome da prčka po računalu. Tako sam i ja nabadao nekakve hip-hop rap podloge na koje smo onda moj vječiti vokal Zolja aka Bumušku Kušlu i ja nešto, kao, repali. 
Tom nazoviprojektu sam dao ime Septica (od septičan – zarazan, onaj koji širi zarazu, a ne od septičke jame kako neki misle). Kako se to sviđalo nekima koji su to čuli došlo je do oformljivanja živog benda za jedan nastup, a onda se i to nazočnima svidjelo pa smo odlučili nastaviti. U roku godinu dana smo imali snimljeni materijal, 13 pjesama za album i još nekoliko pjesama za, nadam se, drugi.
Kako nisi u poziciji The Rolling Stonesa, Metallice ili ostalih rock dinosaura, objasni osjećaj i tu zaluđenost sviranja i zajebancije s bendom u četrdesetim godinama? Pogotovo jer nije riječ o nekom staromodnom ‘Bijelo dugme’ rock bendu, već o malo brutalnijem stilu…
Jooooj, nemoj mi samo o Dugmetu, to je jedno od najvećih zala koja su na ovim prostorima pogodila muziku. Kakvo je to samo ime!?! Dakle, četrdesete, bliže sam pedesetima, ali još imam tu četvrticu… Kada čovjeka opiće te krizne četrdesete onda, tko može, kupi Ferrari pa zavodi maloljetnice, a tko ne može… ma ne znam uopće na što briju moji vršnjaci, većinom je to stara krama. 
Meni su koma te godišnjice mature, kada se okupe babetine, uspješni poslovnjaci i neuspješni alkoholičari pa odvale uz tamburu. Sjetim se odmah citata iz knjige mog prijatelja i intimusa Gordana Nuhanovića “Posljednji dani panka”: “Nema ništa tužnije od slike mladog pankera na tamburaškoj zabavi.” 
Meni je glazba i inače sastavni dio života, imao bend ili ne, uvijek mi ronda nešto i nisam previše izbirljiv niti stilski čistunac, volim svašta što valja, samo ove narodne ne mogu smislit. Bend mi je kanal kojim mogu izraziti neke osjećaje, dobro se provesti i naravno, upoznati druge ljude i krajeve te Domovinu da bi je više volio. Godine tu nisu presudne, bitno je kakav sat imaš u glavi.
E sad, bend ipak čini više ljudi. Možeš li nekako obuhvatiti i navesti bendove koji su se kroz vaše živote (svih vas i tebe) vrtjeli po pločama, kazetama, CD-ovima, MP3-evima itd? U Septici ima svega (rock, metal, hip-hop, a sve uz masu humora), pa će biti zanimljivo čuti recept da nastane nešto takvo.
Jednostavno, nema recepta. Sve je to nastalo spontano, bez ikakve namjere i predrasude, samo smo se složili oko toga da gitara treba bit metal, a vokali da će repat jer ja nisam nikakav pjevač, ne ono nula, nego debelo u minusu.
Već sam rekao da volim svašta, ali naravno, najviše traga ostave rani utjecaji: The Rolling Stones, Bowie, The Doors, Zappa, Marley. Zatim se pojavio punk, tu je jedino The Clash valjao. Zatim, od rapa, dok je rap valjao: Cypress Hill i Public Enemy. Na kraju, tu je metal, meni omiljeni trash – Pantera i Slayer, Metallica (zna se odakle dokle), od novijih npr. In Flames i neki prog-death-melodic-metal bendovi. A, da – System Of Down. I još tisuće drugih koji su mi prošli kroz uši, od rocka pedesetih, preko svih perioda, pravaca i stilova do jazza i klasične glazbe.
Bumušku je prošao sličnu školu. Gitarist Jukka je u mlađoj dobi bio panker, a sad je na metalu, preferira power i metal osamdesetih no ni druge vrste glazbe ne zaobilazi. Basista Dortmund je okorjeli panker, The Exploited pravac, a glavni uzor mu je Flea iz RHCP. Bubnjar El Loco je ljubitelj hard rocka tipa Whitsnake i sl. Osim što poznaje tu muziku dobro poznaje i pikanterije iz života rock zvijezda, npr. Tommy Leea.
Kad se sve to izmiješa, uz prateće iskustvo, talente i glazbenu naobraženost, nastaje Septica. To što tu ima humora, to je slučajno ispalo. Trudimo se biti mrtvi ozbiljni, da ne kažem opasni, a to je ljudima smiješno. Ništa nisu shvatili.
I stripovi (koliko ja znam) i Septica nekako su obojeni beskompromisnim crnim humorom. Je li to neki zajebantski stav ili ‘mijenjam svijet’ revolucionarni stav? Jer očito da bi album mogao biti svojevrsni soundtrack sprdnje nad hrvatskim prosječnim životom (barem neke pjesme).
Pa ja sam tu išao namjerno biti angažiran. Rock prestaje biti rock kad poručuje: “Ja je ljubim, ona me neće, pijem otrov, upalite svijeće, na grobu mi ostavite cvijeće…” i kad uhvatiš kukat nad sudbinom ucviljena mužjaka kojeg je treba ostavila. Mužjaci i služe da ih treba ostavi, šta sad!? Pjesmama se ne može promijeniti svijet, ali se može izreći svoj stav. Na kraju ga neki i prihvate.
Meni je vrhunac kad sviramo “Gaće” i kad Bumušku kaže: “…uzmu pa ne vrate, uz pomoć fater, jebemti karakter!” onda svi stanemo, a cijela sala uglas zaurla “Jebemti mateeeer!!!” Onda vidiš da pjesma ima smisla, da je u dvorani mala revolucija, makar svi to zaboravili kada izađu. A crni humor je najbolji put, kažeš što si mislio, nitko ti ne zamjeri previše jer se ti, kao, šališ, a sam ne ispadneš patetičan.
Je li možda i život u Vinkovcima potpomogao takvom stavu? Kako je živjeti i odrastati tamo? Ima li klinaca koji sviraju i trude se napraviti nekakav bend? Ili je težnja dolazak u neku veću sredinu? Barem na faks, kao i ti?
Naravno.Ovo je, nakon rata, besperspektivna i zaboravljena dolina suza. Mali civilizirani gradić se pretvorio u čaršiju iz čijih mehana dopiru jauci teheranske folk parade. Nema kina, nema kluba u kojem bi svirali bendovi, raj za KUDove, tamburu i harmoniku. Tu normalan čovjek mora biti isfrustriran. Zato me čude mladi kojima sve to, valjda odgovara. Ništa se ne pokreće, a nema naznaka da bi moglo.Osamdesetih su Vinkovci bili leglo rocka, postojao je i tzv. vinkovački zvuk. Danas u gradu postoji još jedan bend, The Knuckleheads, ali i oni su u tridesetima. Danas, kada je relativno lako doći do instrumenata i demo snimaka, mi nemamo tinejđere koji bi jebali mater svima.
Kako je, iz financijskog i poslovnog aspekta bilo snimiti jedan album za hrvatsko tržište? Često se čuje da su menadžeri ovakvi i onakvi, da se bendovi ne uspiju financijski pokriti, sve ovisi o prodaji itd. Kako to sve funkcionira kod jednog benda kao Septica?
Mi nemamo menadžera pa nas nema tko pljačkat. Album smo izfinancirali vlastitim svirkama. Ne treba puno novaca, ako je bend uvježban, da se snimi materijal. S druge strane, imali smo sreće u susretljivosti Mire Vidovića iz Morris studija, koji nas je uzeo pod svoje i besplatno nam pružio usluge svog studija. Sada govorim o snimanju vokala i mixanju, jer smo ostalo snimili prije susreta s Mirom. Naknadno smo još platili mixanje Daniela Bifela koji je isto bio korektan u cijeni, a vrhunski u pristupu. Na kraju krajeva, mi nismo bili gladni i nismo gledali na zaradu, tako da nam taj dio nije bio bitan, već želja za svirkama na kojima uštinemo neku lovu.
OK, budući da ti ovo nije prvi bend, imate li kakvu viziju za dalje? Nekakva velika božićna turneja sa Škorom ili, recimo, Crvenom jabukom? ? Možda još nekakav album u skoroj budućnosti?
Morali bi me preparirat ko Lenjina pa da me Škoro drži na stejđu, jedino onda. Dovoljno sam iskusan da znam da nam nije mjesto na estradi, niti će ikada biti. Mislim da ćemo uvijek rovati negdje ispod površine. U biti još nismo pravo predstavili album, imamo nekih poteškoća koje će, čini mi se, uskoro biti prevladane, pa ćemo zasvirati i u dijelovima Republike u kojima još nismo bili. Želja mi je napraviti još nekoliko niskobudžetnih spotova. Već imamo pjesme za drugi album, a izdat ćemo ga kada budemo imali materijal za treći.
Sve u svemu, možeš li nekako procijeniti koliko ti je trenutno glazba hobi, i koliko ti ispunjava dušu u odnosu na crtanje?
Mogu, glazba mi je samo hobi, ali me u mislima preokupira kao da sam profi. Užasno mi je stalo do benda, do svake probe i svirke, bez obzira svirali pred 25 ljudi ili 1000, svaka mi je od životne važnosti. Valjda to ljudi osjete, ne kalkuliramo, ne želimo se svidjeti, ne podilazimo, bitno je da sebe zadovoljimo.
A što trenutno radiš? Ima li kakvih koncerata, novih projekata za strip, izložbi crteža ili čega god?
Ništa specijalno, pišem dramu, bit će izvedena u profi produkciji s profi glumcima, ostalo sve ide ustaljenim tijekom. Volio bih jedino da dan traje barem 36 sati, da mogu stići sve što želim.
I jedno nevezano pitanje koje me uvijek ovako zanima: Kao čovjek koji ima rock bend, kako gledaš na ovaj cijeli ‘turbofolk-šund-narodnjaci’ fenomen diljem naših klubova i CD playera teenagera?
Meni se sve to gadi tako da se klonim i proći u blizini poprišta toga. Najgore su stvari koje ne razumijete, a ja ovo ne razumijem, ni što je tu tako dobro, niti što nalaze u toj glazbi i u tim tekstovima. I ti pokreti, kad savijaju ruke u zraku… Da se razumijemo, ni estrada koja se ne računa u turbo folk nije ništa bolja. Čast iznimkama.
I sad zamisli da diljem Hrvatske i svijeta Septica ima 16.5 milijuna fanova. Što bi im u ovom trenutku poručio kao član benda i kao jedan iskusni čovjek koji je svašta prošao?
Samo bih citirao Henry Rollinsa:
Are you ready to rock
Are you ready to rip it up
Do you know what I’m talking about
Are you ready to give it up
Are you ready to dance
Are you ready to hit the floor
Are you ready
Are you ready
If you’re read I’m ready man
Foto: www.septica.com
