Scena
Mihael i Davor (Father): "Hrvatska?! To je u Americi?"
17.11.2006. @ 16:08
Budući da smo imali čast pomoći pionirima uspješnog domaćeg metala i pratiti ih na njihovoj engleskoj turneji, bilo je logično da jedan dan skupa sjednemo i čujemo njihove prve dojmove. Father su se vratili s jednog uspješnog poslovnog izleta i na dan koncerta u Močvari uz pivu su se razvezali pjevač Mihael i gitarist Davor-Pinky.
Dečki, došli ste doma!
Mihael: Da, evo nas. Već danima svaku večer dobivamo 100 istih pitanja - "Kako je bilo u Engleskoj?" pa već pokušavamo sve što više skratiti i ljudima objasniti to u kratkim crtama. A šta da ti kažem? Engleska je prošla predobro!...
(dolazi konobarica i tema se jako brzo okreće na pivu, op.a.).
Davor: Moraš paziti što naručuješ i kupuješ gore! Imaju sto veličina pivi, vidiš nešto jeftino, polakomiš se i onda otvoriš paket, a unutra neka dječja pakiranja, kao frutek. Ali, ako se znaš snaći možeš kupit pivu i po 4 kune! Kupiš 3 paketa, pa u supermarketu dobiješ popust. Pili smo Carlsberg, Fosters, i neku Red Star Jamajka, ne znam više ni sam. To je funkcioniralo tako da sam ja kupio tri paketa, i onda svaki dođe, da 50 penija i uzme si pivu. Ta kolekcije zvala se Pinkys treasure! A što se klubova tiče, piva je prosječno negdje 2,5 funte.
Kakav je općeniti dojam s koncerata i klubova u kojima ste bili? Kakvi su bendovi gore?
Mihael: Koncerti su genijalno prošli. Negdje je bilo 20-ak ljudi, a negdje oko 150 ljudi. Ovisi o danu. Ali, sve u svemu, neke stvari su bile dosta drugačije nego što smo očekivali. Mislili smo da će to biti veliki klubovi, ali bilo je tamo i nekih pubova koji čak ni stage nisu imali. Ali, osim tih 5-6 koncerata koji su bili neki highlight, mi smo zbilja svaki koncert održali skroz fokusirano.
Ono 100%, kao da smo na Wembleyu i mislim da smo sve zbilja super odradili. Jedan koncert je čak propao. Došli smo pred klub, tamo nigje nikoga i jedna cura nam kaže da taj promotor tamo više ne radi. Ali, sve u svemu možda je na kraju najbolje reći da smo najmanje zadovoljni s koncertom upravo u Londonu, jer nekeko smo puno očekivali od sebe samih. Ipak je to jedan London. Ali ljudi su i tamo bili oduševljeni. Nekako je sve skupa prošlo onako u stilu 'popušili su nas'. Meni je čak najbolje bilo u Liverpoolu, baš zato što smo svirali s totalno nemetal bendovima. Jedan je bio neki pop, drugi je bio bezveze, a treći neki The Sisters Of Mercy-Laibach-nešto. Prvi su mi bili genijalni! Neki pop-rock. Uvježbano, super zvuk, neki Coldplay ali žestoko, gitarist se razbacuje.
Davor: Ali zanimljivo, CD im je za kurac! To je tamo nekako bilo pravilo. Bendovi koji su nam bili super, kasnije preslušamo nešto na myspaceu i katastrofa snimka. Uživo su kvalitetni pop-rock, a na snimci kao neka Mariah Carey il tako nešto... Snimke im zbilja nisu reprezentativne i zbog toga što čujem na internetu nikada ne bih došao pogledati taj bend uživo. Poslije nekih bendova nam je zbilja bio gušt svirati, onako te napale. Ali poslije nekih zbilja izgubiš volju. Bio je jedan apsolutno najgori bend, četvero djece koji vrište, opale neki ton i onda svako svoje počinje prat. Ma to nije čak ni noise!
Kako su ljudi uopće znali za vas?
Davor: Pa ustvari i nisu. Tamo Hrvata zbilja nema, ljudi su za Hrvatsku nerijetko govorili da je u Indijskom oceanu, pa su se mogli čuti i komentari tipa "Croatia? Ooooo, United States!" Ili su nakon nekog vremena kroz večer znali uporno dolaziti "Daj nam recite nešto na Češkom!" Krenuli smo zbilja od totalne nule, apsolutno nitko nije znao za nas. Ali uvijek smo svirali s nekim lokalnim bendom da oni privuku nešto ljudi.
I kakav je sad dojam, nakon što ste se vratili? Primjećuje li se nekakav pomak ili napredak karijere?
Mihael: Pa to je u svakom slučaju ogromni napredak. Jedna stvar je što smo vidjeli da možemo, jer imali smo 13 koncerata u 17 dana, dakle nekad 5-6 koncerata dan za danom i velika je stvar kad izdržiš tako nešto i kad održiš sve koncerte na istoj razini. Postigli smo puno iz sa strane da se već vraćamo nazad! Postoje te neke kombinacije da se vraćamo gore negdje u trećem mjesecu, jer su nas apsolutno svi klubovi zvali da dođemo opet.
Dobili smo i poziv za jedan festival u Liverpoolu i tamo će biti dosta više ljudi. Ove godine bilo je oko 3.000 ljudi, a za slijedeće izdanje se spremaju da naprave nešto dosta veće, pa se spominje bend u rangu Lacuna Coil ili Mastodon kao headlineri, a mi bi bili kao prvi support. Govori se i o jednoj konkretnoj kompilaciji na kojoj ćemo završiti i o jednom festivalu u Estoniji, koji organizira jedna engleska tvrtka. Tamo će svirati ja mislim bivši Blink 182. I album "Inspirita" će biti licencno objavljen u Engleskoj, i to će biti prava promocija kad opet odemo gore. Od svega, to je definitivno najveća stvar koju smo postigli u Engleskoj.
Spominješ ponovno objavljivanje vašeg prvijenca. A što je s novim stvarima?
Mihael: Pa, nevezano za sve te poteze vani, mi nakon ova sljedeća 4 koncerta krećemo i zatvaramo se u garažu. Radit ćemo ga, mislim, sa istim ljudima kao i prvi. S Dejanom Radičevićem, jer čovjek je zbilja napravio odličnu snimku, i nismo očekivali da ćemo iz ničega dobiti tako nešto.
A kako sada iz pozicije domaćeg benda gledaš na razliku sviranja koncerata ovdje i gore?
Mihael: Pa najveću promjenu smo dobili u nekakvom osjećaju odgovornosti. Ovdje mi već znamo što nas čeka, puno ljudi su za nas čuli preko koncerata kojih smo već odradili hrpu. A sada, nakon svega odeš gore, sviraš pred 15 ljudi i doslovno krećeš od nule! Neki bendovi s kojima smo svirali gore su na takvom nivou da, iskreno nikada ne bi mogli svirati ni na Ri-rocku u Rijeci, gdje nastupaju najmlađi bendovi. Tako da nam je sve ovo pokazalo gdje smo.
Mi smo doslovno nigdje! Mi smo ovdje u Hrvatskoj nešto napravili, ali tamo smo na apsolutnoj nuli. Ali uspjeli smo ljude zakačiti i bili su skroz oduševljeni. Od onda nam se jako puno ljudi javlja, pogotovo iz Engleske, po myspaceu je ludnica. Svi nas zovu opet gore, obećavaju da će drugi put doći 500 ljudi više, da će oni zvati ekipu. Tako da se zbilja treba boriti. Jer, što god mi pokušali uspjeti na razini nekog izdavaštva, uspjet ćemo tek kad i gore napravimo nekakvu bazu fanova. Znači, ovdje nam dođe 500 ljudi, a kada gore u ovom trenutku skupimo 100 ljudi, to je ogromna stvar.
Ima li nekih naznaka za odlazak u Ameriku?
Mihael: Pa postoje neke naznake, al možda bi bilo bolje da o tome čujemo od našeg Maria Grdošića (menadžer).
Mario: Pa ima nekih kombinacija. Tu su neke preliminarne ponude, ali opet i ove za Englesku su prije 6 mjeseci bile preliminarne, pa su se ipak ostvarile. Tako da je to izvedivo. No s druge strane, koliko god je Engleska zatvorena, Amerika je pet milijardi puta više. Tako da smo za sada na tim nekim kontaktima, svašta se može dogoditi. Ali, opet dan nam ne traje 36 sati, ne stigne se sve i treba biti mudar i odrediti što je najbolje za njihovu karijeru. Jer ako samo jedan teritorij probijemo, recimo da je to Engleska, njima će 100 puta više značiti ako nakon toga nastavimo, pa odemo i u Njemačku, jer je važno dobiti nekakav feedback s ovih područja.
Otići iz čista mira u New York ne treba nužno donijeti ne znam kakav rezultat. Ja sam bio na desetak sastanaka po Engleskoj i svi su nas pitali "Have you tried Germany?" Očito je da za takvu muziku postoji ogroman interes, a i u Njemačkoj vlada već dugo taj metal boom. Koliko god se recimo Korn danas promijenio, još uvijek kad dođu na Rock Am Ring na njima 80.000 ljudi skače ko djeca. Mislim da je kontinentalna Europa sljedeći cilj, a Englesku ćemo držati uvijek tu negdje jer je nedvojbeno da smo gore dobili taj potrebni rezultat.
Kad si već ovdje, ima još kakvih naznaka za ovu scenu, još nekih mladih bendova?
Mario: Pa, koliko god oni bili debili (smijeh) Father su ipak već imali tu dozu uvjerljivosti i profesionalnosti u sebi. Logično je da smo s njima započeli i da sada to moramo izgurati do kraja. Nije mala stvar ni to da u Hrvatskoj nema baš puno ljudi, odnosno uopće nema ljudi koji rade s takvom glazbom na poslovnom planu. Father imaju veliki plus i u činjenici da imaju tu konkretnu ploču. a trenutno je to za inozemstvo jako važno. Ostali ipak imaju tu prazninu u kojoj do nekih konkretnih koncerata ipak trebaju sjesti u studio i snimiti nešto odlično. Zato, ne treba žuriti, kada Father istjeramo do kraja, bit će šansi za puno toga.
Hoćete li ikada napraviti stvar na Hrvatskom? Jer za otići u Englesku potreban je taj engleski jezik.
Mihael: Da, to je jedna dosta jednostavna stvar. Mi smo čak napravili jednu stvar na hrvatskom, ali to jednostavno nismo mi. Mislim, jebemu mater, ta glazba koju slušamo cijeli život dolazi s tog govornog područja. I onda kada mi probamo raditi na hrvatskom, to zbilja zvuči puno neiskrenije, to zbilja nismo mi. Jer moraš gađati prave riječi, ako hoću nešto reći na hrvatskom, neke svoje misli, sve zvuči tako smiješno. Sve se svodi na nekakvu 'prašinu u ruci' 'buđenje' i na, ne znam, 'kosu na ramenu'. Mislim, pjevamo na engleskom, prevedi si i eto ti priče. Svi ga pričaju, međunarodni je jezik.
Davor: Isto tako bend iz Rusije ako je meeeeega dobar bend, ali ako pjeva na ruskom, fuck, ne ide to!
Mihael: Ali drugačije je kada i između pjesama moraš pričati na engleskom. Ljudima je bilo smiješno pa kažu da smo jako pristojni dečki, jer ja sam između pjesama non-stop govorio "Thank you very much!"
Davor: ja sam samo govorio "Fuck yeah!" Ima ljudi koji gore katastrofa govore, neki zbilja pričaju kao "Al'o Al'o". Tako da čak ni nisu odmah skužili da nismo iz Engleske. Možda je većina mislila da nismo od tamo, ali da barem živimo gore. Mi svi pazimo da to bude nekako pravilno, a oni više ni gramatiku ne jebu uopće. Kad vidiš po forumima što oni pišu, to je kaos! Trebaš dešifrirati o čemu uopće pričaju.
Je li to onda poruka ljudima? Pjevajte na engleskom.
Mihael: Pa ne treba značiti. Naravno, sve ovisi o vrsti glazbe. Ali, vjeruj mi, treba biti potpuno svoj i brijati ono što je u tebi. Ali, možda treba naglasiti i da treba naći ljude. Ipak je nas petorica u bendu, treba to okupiti, trebaju se ljudi skužiti, jer ako jedan počne padati, svi padaju. Ja i Davor smo promijenili masu bendova od kada smo počeli prije 10-ak godina, i dosta je ljudi jednostavno otpalo iz svega. Iako mi je netko najbolji prijatelj, ipak se treba naći u svemu tome i gurati isti film.
Menadžer je u svemu dosta važna stvar, ali sve treba imati temelje. Mi smo imali sreću što Mario, čovjek kojeg znamo od prije radi u Dallasu i što zna kako se što radi. Sve je tu počelo, jer mislim da bi bilo jako teško inače. Mario i naš menadžer iz Engleske su napravili ogroman posao koji mislim da nitko nikada nije s ovih prostora napravio. Mislim, dovesti gore neke tamo Balkance...
A što mislite o onoj poznatoj praksi da dođe neki producent i izmijeni bend do temelja da bi zgrnuli masu love?
Mihael: Pa, ipak puno ovisi u kojem je to smislu. Znaš, nikad nismo puno pucali na te neke uspjehe, ipak sviramo već 10 godina bez nekih para i mislim da ovako možemo nastaviti i uživati u tome. U startu mislim da bi ljude uvijek trebao snimati čovjek koji ih je čuo u živo bar pedeset puta, čak bi tonac trebao biti producent, jedino on bi tu energiju mogao donijeti na CD.
A sada, ako se radi o tome da producent u svemu tome nađe neke male cake i iz benda izvuče dobro, promijeni tu i tamo neki aranžman, to nema frke. Ali, ono snimanje albuma da se dobro proda, neko komercijaliziranje, i onda da bend nakon neke zarađene love propadne nakon jednog albuma, to nije naša spika. Tu smo gdje smo, i ne mislimo unositi neke prisilne prilagodbe normalnoj muzici. Jer, ruku na srce, današnja muzika je zbilja sranje, takvih smeća od bendova izlazi da je to bolesno. Novac nas zbilja nikad nije i nikada nas neće voditi.
OK, a kako je ovaj izlet prošao u financijskom smislu?
Mihael: Pa mislim da ćemo ovaj put uspjeti biti na nuli. Prodali smo dosta majica gore. No neki troškovi koje smo planirali su porasli tako da se sve izjednačilo.
Davor: Imali smo i tih malih problema s opremom. Nismo smjeli furati svoju opremu iz nekih razloga i onda je uslijedilo rentanje. A to uvijek ispadne sranje, jer moraš novaca dovoljno za jednu solidnu plaću neplanirano potrošiti u startu na takve gluposti. Ali oprema je bila super i što se tiče glazbe tu se nije ništa izgubilo..
Mihael: Dobili smo i novih ponuda, za nove klubove, veće klubove, za veće novce, jer mi se gore jednostavno moramo stalno vraćati. Nema ništa bez održavanja koncertne aktivnosti na nekom području. Zato se i spremamo gore negdje u trećem mjesecu. Primjer je, bili smo u Sloveniji i pobijedili na onom Rock Otočcu 2003. i onda smo išli snimati album i nije nas bilo gore godinu i pol. Ljudi su zbilja do onda čuli za nas, i kada smo se vratili nitko više nije imao pojma tko smo. I onda zamisli kako je gore u jednoj ogromnoj Engleskoj!
Ti doslovno u svakom najmanjem gradu imaš 50 bendova koji žele svirati, ali nađe se netko bolji. Unatoč toj konkurenciji, nama je gore bio cilj da prodamo ploču, iako smo svjesni da je sve u koncertima. Da nađemo distributera, da nekoga zainteresiramo.
Što ćete napravit s prvih par milijuna zarađenih eura?
Mihael: Pa, hm... Sponzorirat ću turneju nekom riječkom bendu... Ma, u stvari, situacija je takva da se ovdje uvijek pokušava za malo para snimiti najbolje moguće iz svega. Zato mi je želja snimiti neki bomba album za sto milijuna. Kad bih imao tu lovu, sve bi potrošio, u neki jebeni studio bi otišao.
Davor: Ja ću sve potrošiti na pive.
Tri najbolja albuma:
Mihael: "King For A Day" - Faith No More, "Dirt" - Alice In Chains, "Aenima" - Tool.
Davor: Jooooj, nemam pojma, non stop se mijenjaju. Ne mogu ti sad reći npr. sve od Pantere. To je uvijek drugačije.
Ajmo, pozdravi i reklame!
E da, to uvijek volim na kraju! Pozdravili bi Downfall, Zeus Fabere, Denial, Rijeku, Engleze koji ovo neće čitati. Bilo je gore i dobrih bendova, pozdravili bi Hot Prophecy, Nerve Engine. Velika hvala muzici.hr na praćenju turneje, Novom listu, radio Rijeci, MTV Adria, najveća hvala našem gradonačelniku Vojku Obersnelu koji zbilja stoji iza nas i stvarno ima sluha za ovo, komunalnom poduzeću, Yamaha music shop i ostalim sponzorima. Ne zaboravimo ni Mihu iz Škofje Loke, našeg tonca, i zahvaljujemo ljudima koji nas podržavaju već 123 godine. I nikome više!
